Izložba obuhvaća oko 200 predmeta koje je donijelo sedamdeset sudionika. Ona osim što se gleda, ona se i čita. Uz svaki predmet je vezana osobna priča u kojoj je navedeno zašto su ga ljudi sačuvali. Upravo je ideja čuvanja stvari koje ne trebaju biti pretjerano vrijedne, ali asocijativno vežu uz neki događaj, nit vodilja – ispričala je za DuList Cvijetić, voditeljica Art radionice Lazareti koja je prije kojeg tjedna otvorila vrata ‘kumulativne i kolektivne’ izložbe ‘Sakupljač Dubrovnik’, a koju je moguće razgledati do 21. kolovoza. Kako je tekao proces sakupljanja predmeta u razdoblju ‘lock downa’, jesmo li valjano odgovorili selidbi kulturnih i umjetničkih sadržaja u virtualni prostor te hoće li ‘nezavisnjaci’ moći preživjeti financijsku krizu izazvanu epidemijom koronavirusa Cvijetić je progovorila za čitatelje DuLista.
Predmete ste nastavili skupljati i tijekom ‘lock downa’ zbog kojeg je većina institucija i udruga sadržaje morala odgoditi, odnosno otkazati. Kako ste se snašli u novonastalim uvjetima?
Neke aktivnosti smo nastavili online kao npr. radionicu kreativnog pisanja i naše radionice razvoja kapaciteta za organizacije civilnog društva u Lazaretima. Mi smo u potpunosti radili od doma. Tako smo priče i slike osoba koje sudjeluju u izložbi Sakupljač objavljivali na Internetu. Tu imamo sakete, plakate, ukrasni papir za umotavanje, kućanske aparate, nečije donje rube ‘za nedaj Bože’, nekoliko starih spomenara, indekse, iskaznice, štedne knjižice, kolekciju metalnih predmeta koje je osoba metal detektorom izvadila iz zemlje tijekom karantene, igračake, skije pronađene na smeću, karić, knjige, ploče kazete… Meni su najemotivniji oni iz razdoblja Domovinskog rata kao npr. sapun iz humanitarne pomoći na kojem piše Titan, kanta hrane za preživljavanje u koju je zabijen kist proboden gelerom te lutak Perica koji je bio ranjen pa ga je none od donositeljice operirala, odnosno zašila i isplela mu novi vuneni kompletić. Inače, razdoblje karantene nije za nas bilo previše kreativno. Uglavnom smo se bavili zaostacima i administrativnim poslovima. Nismo odahnuli od obveza. Bilo je poprilično nepoznanica kako ćemo dalje funkcionirati i u kojem smjeru će ići kulturno i umjetničko djelovanje općenito. Kako je dosta izvedbenih umjetnika ostalo bez prihoda odmah se na početku javila inicijativa da zajedno riješimo taj problem. Zbog toga se dosta toga preselilo u virtualni prostor. Mi smo pratili događanja, ali moram reći kako se meni osobno to ne sviđa jer nedostaje kontakta uživo. Sad se situacija relativno stabilizirala i navikli smo se na stanje ‘novog normalnog’, no svejedno ne znamo što će biti u budućnosti.
Osim kontakta uživo, koje još zamjerke imate naspram preseljenja aktivnosti na Internet mrežu?
Na početku je sve bilo improvizirano i napravljeno ‘ad hoc’. U tehničkom smislu je bilo loše. Neka izvedba može biti realizrana isključivo online, ali ona mora biti kreirana, osmišljena i producirana za online ili virtualni prostor. Nije svako snimanje mobitelom, odnosno live streaming nužno dobar. To je zapravo prvi korak u snalaženju s novom situacijom. Taj cijeli online ili mrežni prostor je prostor nove kreativnosti, a mi još uvijek nemamo alate i znanja kako njime vladati. Nedostaje mi atmosfera društvenog događaja. Nije dakle samo izvedba u pitanju nego cijeli set okolnosti što ga čini happeningom. Naravno, sve ima svoj plus i minus. Mi smo u četvrtak otvorili izložbu i puštali smo pet po pet ljudi unutra. Svima smo morali dezifincirati ruke i nosili su maske. Čovjek u takvim okolnostima mora biti jako poslušan. Ipak, primjetila sam da su pažljivije gledali izložbu nego da su zajedno nahrupili. Djelovali su baš koncentrirano i posvećeno.
Je li odaziv publike u Art radionici Lazareti jednak razdoblju prije epidemije koronavirusa?
Mi imamo svoju stalnu publiku, ali dosta je programa na koje nam dolaze i i drugi posjetitelji. Sve ovisi o sadržaju. Recimo ‘Književnost u Lazaretima’ nam je doveo više starijih ljudi. Tako je bilo i sa Sakupljačem jer smo u njega uključili brojne naše sugrađane. Ima onih koji dolaze samo na domjenke, no to nije samo naša specifičnost. Srećom sad su ‘kanapei’ zabranjeni, no bez obzira na to čini mi se da su u ove zadnje tri izložbe na kojima sam bila – Ivana Selmani u Sponzi, Ana Opalić u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika i Sakupljač Dubrovnik, posjećenija nego ikad. Možda sam ja optimistična, ali zaista sam zadovoljna pažnjom koju posjetitelji posvećuju umjetničkom radu u ovim okolnostima.
Rezovi u kulturi, složit će se većina njenih kretora, bili su brutalni. Raspolažete li Vi s dovoljno sredstava i koje aktivnosti namjeravate izvesti do kraja godine?
U zadnjoj smo fazi izložbe ‘Sakupljač Dubrovnik’. Riječ je o aktivnosti iz projekta ‘Mjesne zajednice’, a kojeg su financira Europska unija kroz Europski socijalni fond. Budući smo ga prijavili 2018. on se provodio kroz 2019. godinu te 2020. Za taj dio imamo osigurana sredstva i realizacija se ostvaruje relativno po planu. Dio programa je bio zaustavljen tijekom ožujka i travnja pa smo početkom svibnja opet počeli raditi. Ono što smo odgodili odrađujemo sada, odnosno prebacili smo s proljeća na ljeto i jesen. Dio aktivnosti je nažalost otkazan, kao npr, gostovanje izvedbene skupine BAD.Co Oni su zbog svoje situacije prije nekoliko dana u Rijeci održali zadnju izvedbu i odlučili prestati s radom. Kod nas je trebala gostovati i predstava ‘Papisa Ivana’ Jasne Ančić. Ona će se odigrati u Zadru, ali kod nas ne može doći jer smo ostali bez sredstava za taj segment programa. Izložbe su se uglavnom pomakle na kraj godine. Nakon ‘Sakupljača’ izlagat će Mara Bratoš i Nora Novak, a u pripremi je i izložba Izvora Pende i Dubrovačke udruge likovnih umjetnika. Također, mislim da ćemo uspjeti dovesti većinu autora koje smo planirali, međutim morat ćemo dio gostovanja pomaknuti za 2021.
Je li nastala kriza još više produbila razlike između pripadnika nezavisne i institucionalizirane umjetničke scene?
Teško je govoriti o nezavisnoj sceni u Dubrovniku jer ona nije homogenizirana. Na njoj su prisutne neke jake organizacije ili osobe, ali oni ne dijele zajednička načela javnog djelovanja i zagovaranja. Zapravo je i pitanje što je to nezavisna kultura? Pogotovo u lokalnom okviru i kontekstu. Može se argumentirati da ona ne postoji jer se mi svi financiramo iz istih javnih izvora financiranja. Razlika je u tome što organizacije civilnog društva, udruge i umjetničke organizacije nemaju institucionalni okvir i stabilnost financiranje te se svake godine moraju iznova javljati na natječaje i pozive za predlaganje Javnih potreba u kulturi. Navikli smo na prilagođavanje i rad u turbulentnim uvjetima. Dok je s druge strane situacija mirna i stabilna pa je moguće da su institucije trenutno glasnije. Uostalom institucije se bave tradicionalnom i uvjetno rečeno dominantnom kulturom i svim onim što bi trebalo biti svima dostupno. Ne bih postavljala institucije i nezavisne organizacije na suprotstavljanje strane jer njihov odnos stvara dinamiku razvoja, one se popunjavaju, komuniciraju, ogledaju i zapravo rade u sinergiji. Nezavisnjaci su grupa ljudi koja se uvijek snađe. Pokušat ćemo se prilagoditi jer ukoliko želimo nastaviti stvarati drugog izbora nemamo.
Zaostajemo li i dalje za suvremenim trendovima u Europi?
U nekim vidovima umjetničkog i kulturnog djelovanja da, ali imamo sjajnu plesnu, vizualnu, dizajnersku, arhitektonsku scenu i umjetnike. S druge smo strane dosta po strani jer dominira tradicionalna kultura i umjetnost, a i tehnološki sporo napredujemo. Po tehničkom savršenstvu produkcije na pamet mi prvi pada danski umjetnik Olafur Eliasson i njegov studio u Berlinu. U čiji je rad uključeno puno umjetnika, znanstvenika, suradnika, tehničara, dizajnera, arhivista, povjesničara umjetnosti, filmskih autora pa i kuhara. Oni zajedno čine tim koji s Olafurom Eliassonom radi na novim umjetničkim radovima, instalacijama, publikacijama, radionicama i programima za ljude koji i ne dolaze iz svijeta umjetnosti. Njihovi su radovi tehnički i produkcijski savršeni, a kod nas još uvijek nismo na tako sjajnoj razini produkcije. I dalje nam je performans bauk. Umjetnost se davno makla od ljudskog tijela kao jedinog medija umjetničkog izraza. Iako mu se potrebno svako malo vraćati. Imamo dosta umjetnika koji uspješno rade van Hrvatske kao kustoski kolektiv WHW, David Maljković i Dora Budor primjerice. Mi bismo trebali omogućiti slobodu i prostor javnog djelovanja. Ako je netko premašio svoje okvire, jednostavno mora ići dalje.
Kad smo kod prostora, najam vam ističe 2025. godine. Jeste li razmišljali kako nakon?
Prostor zapravo koliko nam omogućava s druge strane je neka vrsta opterećenja. Svjesni smo da brojne organizacije, umjetnici i institucije nemaju dovoljno prostora za rad. Posebno bih istaknula problem nedostatka ateljea za umjetnike i prostora za depoe i skladišnje koji nedostaju svima. Zbog toga i idemo u smjeru suradničkih aktivnosti i partnerstava s organizacijama civilnog društva iz Dubrovnika i Hrvatske te omogućavamo korištenje prostora i opreme ARL. Nakon 2025.? U nekoj krajnoj slici, tj. organizacijski najlošijem scenariju, dovoljan nam je uredski prostor, prostor za arhiv i javni prostor za djelovanje.
Objavljeno u tiskanom izadnju DuLista, 22. srpnja 2020.