Kultura

SRĐANA CVIJETIĆ ZA DULIST ‘Nezavisnjaci su navikli raditi u turbulentnim uvjetima’

Izložba obuhvaća oko 200 predmeta koje je donijelo sedamdeset sudionika. Ona osim što se gleda, ona se i čita. Uz svaki predmet je vezana osobna priča u kojoj je navedeno zašto su ga ljudi sačuvali. Upravo je ideja čuvanja stvari koje ne trebaju biti pretjerano vrijedne, ali asocijativno vežu uz neki događaj, nit vodilja – ispričala je za DuList Cvi­jetić, voditeljica Art radionice Laza­reti koja je prije kojeg tjedna otvorila vrata ‘kumulativne i kolektivne’ izložbe ‘Sakupljač Dubrovnik’, a koju je moguće razgledati do 21. kolovoza. Kako je tekao proces sakupljanja predmeta u razdo­blju ‘lock downa’, jesmo li valjano odgo­vorili selidbi kulturnih i umjetničkih sadržaja u virtualni prostor te hoće li ‘nezavisnjaci’ moći preživjeti financij­sku krizu izazvanu epidemijom korona­virusa Cvijetić je progovorila za čitatelje DuLista.

Predmete ste nastavili skupljati i tijekom ‘lock downa’ zbog kojeg je većina institucija i udruga sadržaje morala odgoditi, odnosno otkazati. Kako ste se snašli u novonastalim uvjetima?
Neke aktivnosti smo nastavili online kao npr. radionicu kreativnog pisanja i naše radionice razvoja kapaciteta za organizacije civilnog društva u Laza­retima. Mi smo u potpunosti radili od doma. Tako smo priče i slike osoba koje sudjeluju u izložbi Sakupljač objav­ljivali na Internetu. Tu imamo sakete, plakate, ukrasni papir za umotavanje, kućanske aparate, nečije donje rube ‘za nedaj Bože’, nekoliko starih spome­nara, indekse, iskaznice, štedne knji­žice, kolekciju metalnih predmeta koje je osoba metal detektorom izvadila iz zemlje tijekom karantene, igračake, skije pronađene na smeću, karić, knjige, ploče kazete… Meni su najemotivniji oni iz razdoblja Domovinskog rata kao npr. sapun iz humanitarne pomoći na kojem piše Titan, kanta hrane za preživ­ljavanje u koju je zabijen kist proboden gelerom te lutak Perica koji je bio ranjen pa ga je none od donositeljice operirala, odnosno zašila i isplela mu novi vuneni kompletić. Inače, razdoblje karan­tene nije za nas bilo previše kreativno. Uglavnom smo se bavili zaostacima i administrativnim poslovima. Nismo odahnuli od obveza. Bilo je poprilično nepoznanica kako ćemo dalje funkcio­nirati i u kojem smjeru će ići kulturno i umjetničko djelovanje općenito. Kako je dosta izvedbenih umjetnika ostalo bez prihoda odmah se na početku javila ini­cijativa da zajedno riješimo taj problem. Zbog toga se dosta toga preselilo u vir­tualni prostor. Mi smo pratili događanja, ali moram reći kako se meni osobno to ne sviđa jer nedostaje kontakta uživo. Sad se situacija relativno stabilizirala i navikli smo se na stanje ‘novog normal­nog’, no svejedno ne znamo što će biti u budućnosti.

Osim kontakta uživo, koje još zamjerke imate naspram preselje­nja aktivnosti na Internet mrežu?
Na početku je sve bilo improvizirano i napravljeno ‘ad hoc’. U tehničkom smislu je bilo loše. Neka izvedba može biti realizrana isključivo online, ali ona mora biti kreirana, osmišljena i pro­ducirana za online ili virtualni pro­stor. Nije svako snimanje mobitelom, odnosno live streaming nužno dobar. To je zapravo prvi korak u snalaženju s novom situacijom. Taj cijeli online ili mrežni prostor je prostor nove kreativ­nosti, a mi još uvijek nemamo alate i znanja kako njime vladati. Nedostaje mi atmosfera društvenog događaja. Nije dakle samo izvedba u pitanju nego cijeli set okolnosti što ga čini happeningom. Naravno, sve ima svoj plus i minus. Mi smo u četvrtak otvorili izložbu i puštali smo pet po pet ljudi unutra. Svima smo morali dezifincirati ruke i nosili su maske. Čovjek u takvim okolnostima mora biti jako poslušan. Ipak, primje­tila sam da su pažljivije gledali izložbu nego da su zajedno nahrupili. Djelovali su baš koncentrirano i posvećeno.

Je li odaziv publike u Art radionici Lazareti jednak razdoblju prije epi­demije koronavirusa?
Mi imamo svoju stalnu publiku, ali dosta je programa na koje nam dolaze i i drugi posjetitelji. Sve ovisi o sadržaju. Recimo ‘Književnost u Lazaretima’ nam je doveo više starijih ljudi. Tako je bilo i sa Sakupljačem jer smo u njega uključili brojne naše sugrađane. Ima onih koji dolaze samo na domjenke, no to nije samo naša specifičnost. Srećom sad su ‘kanapei’ zabranjeni, no bez obzira na to čini mi se da su u ove zadnje tri izložbe na kojima sam bila – Ivana Selmani u Sponzi, Ana Opalić u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika i Sakupljač Dubrovnik, posjećenija nego ikad. Možda sam ja optimistična, ali zaista sam zadovoljna pažnjom koju posjetitelji posvećuju umjetničkom radu u ovim okolnostima.

Rezovi u kulturi, složit će se većina njenih kretora, bili su brutalni. Ras­polažete li Vi s dovoljno sredstava i koje aktivnosti namjeravate izvesti do kraja godine?
U zadnjoj smo fazi izložbe ‘Sakupljač Dubrovnik’. Riječ je o aktivnosti iz projekta ‘Mjesne zajednice’, a kojeg su financira Europska unija kroz Europski socijalni fond. Budući smo ga prijavili 2018. on se provodio kroz 2019. godinu te 2020. Za taj dio imamo osigurana sredstva i realizacija se ostvaruje rela­tivno po planu. Dio programa je bio zaustavljen tijekom ožujka i travnja pa smo početkom svibnja opet počeli raditi. Ono što smo odgodili odrađu­jemo sada, odnosno prebacili smo s proljeća na ljeto i jesen. Dio aktivnosti je nažalost otkazan, kao npr, gostova­nje izvedbene skupine BAD.Co Oni su zbog svoje situacije prije nekoliko dana u Rijeci održali zadnju izvedbu i odlu­čili prestati s radom. Kod nas je trebala gostovati i predstava ‘Papisa Ivana’ Jasne Ančić. Ona će se odigrati u Zadru, ali kod nas ne može doći jer smo ostali bez sredstava za taj segment programa. Izložbe su se uglavnom pomakle na kraj godine. Nakon ‘Sakupljača’ izlagat će Mara Bratoš i Nora Novak, a u pripremi je i izložba Izvora Pende i Dubrovačke udruge likovnih umjetnika. Također, mislim da ćemo uspjeti dovesti većinu autora koje smo planirali, međutim morat ćemo dio gostovanja pomaknuti za 2021.

Je li nastala kriza još više produbila razlike između pripadnika neza­visne i institucionalizirane umjet­ničke scene?
Teško je govoriti o nezavisnoj sceni u Dubrovniku jer ona nije homogeni­zirana. Na njoj su prisutne neke jake organizacije ili osobe, ali oni ne dijele zajednička načela javnog djelovanja i zagovaranja. Zapravo je i pitanje što je to nezavisna kultura? Pogotovo u lokalnom okviru i kontekstu. Može se argumentirati da ona ne postoji jer se mi svi financiramo iz istih jav­nih izvora financiranja. Razlika je u tome što organizacije civilnog druš­tva, udruge i umjetničke organizacije nemaju institucionalni okvir i stabil­nost financiranje te se svake godine moraju iznova javljati na natječaje i pozive za predlaganje Javnih potreba u kulturi. Navikli smo na prilagođa­vanje i rad u turbulentnim uvjetima. Dok je s druge strane situacija mirna i stabilna pa je moguće da su institu­cije trenutno glasnije. Uostalom insti­tucije se bave tradicionalnom i uvjetno rečeno dominantnom kulturom i svim onim što bi trebalo biti svima dostu­pno. Ne bih postavljala institucije i nezavisne organizacije na suprotstav­ljanje strane jer njihov odnos stvara dinamiku razvoja, one se popunjavaju, komuniciraju, ogledaju i zapravo rade u sinergiji. Nezavisnjaci su grupa ljudi koja se uvijek snađe. Pokušat ćemo se prilagoditi jer ukoliko želimo nastaviti stvarati drugog izbora nemamo.

Zaostajemo li i dalje za suvremenim trendovima u Europi?
U nekim vidovima umjetničkog i kul­turnog djelovanja da, ali imamo sjajnu plesnu, vizualnu, dizajnersku, arhi­tektonsku scenu i umjetnike. S druge smo strane dosta po strani jer domi­nira tradicionalna kultura i umjetnost, a i tehnološki sporo napredujemo. Po tehničkom savršenstvu produkcije na pamet mi prvi pada danski umjetnik Olafur Eliasson i njegov studio u Ber­linu. U čiji je rad uključeno puno umjet­nika, znanstvenika, suradnika, tehni­čara, dizajnera, arhivista, povjesničara umjetnosti, filmskih autora pa i kuhara. Oni zajedno čine tim koji s Olafurom Eliassonom radi na novim umjetnič­kim radovima, instalacijama, publika­cijama, radionicama i programima za ljude koji i ne dolaze iz svijeta umjet­nosti. Njihovi su radovi tehnički i pro­dukcijski savršeni, a kod nas još uvijek nismo na tako sjajnoj razini produkcije. I dalje nam je performans bauk. Umjet­nost se davno makla od ljudskog tijela kao jedinog medija umjetničkog izraza. Iako mu se potrebno svako malo vraćati. Imamo dosta umjetnika koji uspješno rade van Hrvatske kao kustoski kolektiv WHW, David Maljković i Dora Budor pri­mjerice. Mi bismo trebali omogućiti slo­bodu i prostor javnog djelovanja. Ako je netko premašio svoje okvire, jedno­stavno mora ići dalje.

Kad smo kod prostora, najam vam ističe 2025. godine. Jeste li razmi­šljali kako nakon?
Prostor zapravo koliko nam omogu­ćava s druge strane je neka vrsta opte­rećenja. Svjesni smo da brojne organi­zacije, umjetnici i institucije nemaju dovoljno prostora za rad. Posebno bih istaknula problem nedostatka ateljea za umjetnike i prostora za depoe i skla­dišnje koji nedostaju svima. Zbog toga i idemo u smjeru suradničkih aktivno­sti i partnerstava s organizacijama civil­nog društva iz Dubrovnika i Hrvatske te omogućavamo korištenje prostora i opreme ARL. Nakon 2025.? U nekoj krajnoj slici, tj. organizacijski najloši­jem scenariju, dovoljan nam je uredski prostor, prostor za arhiv i javni prostor za djelovanje.

Objavljeno u tiskanom izadnju DuLista, 22. srpnja 2020.

Pročitajte još

Nataša Dangubić i Maro Martinović dobitnici su Nagrada hrvatskog glumišta

Dulist

SJETNI SPOMENAR GRADA Premijera ‘Juga’ u četvrtak u Teatru Lero

Dulist

UZ NOĆ KAZALIŠTA U GRADU Pogledajte online predstavu Kolarina ‘Novela od Stanca’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija