„Dubrovnik je građen kao jasna urbanistička cjelina, iz zajednice ljudi, kraja i klime. Uz vidljivu sigurnost u urbanističkim odmjeravanjima koja su branila svaku pretjeranost i megalomaniju, gdje u prvi plan dolazi opći sklad i oplemenjivanje u svakoj pojedinosti, suzdržljivost, štedljivost, jednostavnost i odmjerenost.
Zbog tog svega ovaj grad zrači skladom. Dubrovnik je građen kao u školjci, te se sa mnogim mjesta unutar zidina otvara veličanstven pogled prema unutra, na gradski amfiteatar. Sve okolne ulice, iz svih njegovih kvartova i dijelova, kao neka urbanistička melodija, spuštaju se i vode u središte, na Placu, Stradun, gdje završavaju i postaju jedno, skladna cjelina!“ – zapisat će akademik, slikar i arhitekt Josip Seissel u svom predgovoru knjige Lukše Beritića „Urbanistički razvitak Dubrovnika“ objavljenoj u Zagrebu 1958. godine.
Nešto užasno smrdi!
Ovo bi svakako trebali pročitati ljudi koji danas vode Dubrovnik, oni koji svako jutro broje bezumno povećanje turista i nove postotke gostiju, oni koji u Gradu vide samo beskrajnu zaradu, bez imalo obzira na sam Grad, na njegovu povijest, sklad i odmjerenost, zaštitu baštine mu, koja nam je ostavljena na čuvanje od nekih davnih generacija koje su ovaj Grad voljele i čuvale. Današnjim političkim i inim skrbnicima Dubrovnika ni na kraj pameti nije briga o tome kako je u toj njihovoj suludoj trci za novcem, zaradom i profitom živjeti njegovim stanovnicima, ljudima koji su obilježje ovog Grada. Grad bez tih ljudi, nije Grad. Jer Grad je „zajednica ljudi, kraja i klime“. A živjeti ljeti u Gradu, mjestu sulude pomame za zaradom raznih domaćih i svjetskih hohštaplera, nemoguće je. Vidljiv je taj suvremeni nesklad na svakom koraku, u svakom kantunu, u svakoj ulici Grada. Veliki irski pisac James Joyce napisao je još prije stotinjak godina „kako Rim bezočno prodaje leš svoje bake“, zamjerajući ponižavanje baštine i spomenika pred mahnitom željom za zaradom. Nešto slično olako će danas zapisati za Grad svatko tko imalo vidi oko sebe, ali i voli i osjeti ovaj naš Grad, „profit prostitucija“ koja pomalo već zaudara, smrdi na sramotu naše generacije. I zaista, u ove ljetne dane, smrdi na sve strane na povraćanje i pijančenje neugodnih mladih turista, na ulje iz kuhinjskih friteza koje se ne mijenja mjesecima, na lošu ribu i… Što sve ne! Zapravo, nešto u Gradu užasno smrdi! U svakom pogledu.
Gradnja točno u centimetar
Tek oni krajnji kvartovi, Sveta Marija, dio Karmena i gornji dio Prijekog, uspijevaju opstati u nekom miru u ovom ljetnom kazinu Grada. Ulice na Prijekom, onaj njihov gornji dio, taj svoj mir uspio je donekle sačuvati. Prošli smo prve četiri ulice od Sponze, nakon Boškovićeve ili Od Buže, život djeluje mirnije. Tu smo u nastavku đira, od Dropčeve pa dalje do podno Minčete. U svom dijelu „Urbanistički razvitak Dubrovnika“ Beritić je dosta tog napisao o i Prijekom, o načinu i strogoj kontroli izgradnje i planiranju svakog dijela ovog kvarta. Danas, kad se to čita u ova naša luda vremena, za ne povjerovati je kako su tada ljudi brinuli i voljeli ovaj Grad. Beritić nas u svojim istraživanjima vraća u sredinu kolovoza 1296. godine, kada se dogodio veliki požar u kojem je izgorio cijeli novi i veliki dio starog dijela Grada, te je nekih tridesetak dana nakon te tragedije donesena vrlo važna odredba o izgradnji novog dijela Grada, kojom je reguliran predio Prijeki, danas znani kvart Prijeko. Regulacijom iz te 1296. godine, u 41. poglavlju 5. knjige Statuta donesen je konačan plan Dubrovnika zadržan sve do današnjih dana. Tom odredbom određuje se izgradnja ulica od crkve sv. Nikole širokih tri sežnja u pravcu zapada, današnja ulica Prijeko, te da se iznad nje grade kuće od istoka prema zapadu, široke i duge tri sežnja, što bi bilo 6,144 puta 6,144 m. Sežanj je stara povijesna mjera koja ima dužinu raspona ruku. Između dvije kuće mora se učinit kanal, zvan „gatales“ ili „gatti“, širok tri palma, 76,8 cm, a ulica između kuća mora biti široka 10 palma, što bi bilo 256 cm, što je vidljivo i točno mjerljivo u svih današnjih 14 ulica kvarta Prijeko. Točno u centimetar!
Komisija „dobrih ljudi“
Svih tih 14 ulica izgrađeno je po toj odredbi i u ravnoj crti, osim ulica Od Sigurate i njene produžene ulice Plovani skalini, jer te ulice zaokružuju crkvicu Preobraženja, koja je dakle postojala i prije ove odredbe. Na svim kućama ovih 14 ulica Prijekog zabranjena je gradnja vanjskih stepenica i balkona, jer bi to zahvaćalo prostor ulice, točnije zbog nečijih privatnih interesa smanjivalo zajednički prostor. Odvodi nužnika svake kuće morali su se zidati samo pod zemljom, kako ne bi nečistoća tekla po ulicama. U suprotnom, slijedile bi velike kazne i rušenja, pa čak i oduzimanje dobivene dozvole, o čemu su brinule građevinske komisije osnovane već u drugoj polovini 13. stoljeća. Ako bi pak došlo do nesuglasica susjeda oko gradnje i dogradnje, konačnu procjenu donosili su „dobri ljudi“, komisija od tri člana, „trojica od najboljih ljudi u Gradu“ koje je određivao sam Knez. Ti „dobri ljudi“ vodili su nadzor i zemljišta i ulica i gradnje i ništa se nije smjelo ni započeti bez nazočnosti bar dvojice od njih tri! Država je mogla imati tako strogu kontrolu gradnje na Prijekom jer je zemljište bilo u njenom, općinskom vlasništvu. Sasvim drugačije je bilo u nekim drugim dijelovima Grad, gdje je zemljište bilo privatno, te su tamo bile i moguće neke građevinske intervencije bez kontrole države i „dobrih ljudi“. Ali i tamo su oni navraćali ako bi počela neka dogradnja. Pa čak i Knez s pratnjom osobno!
Prije i iza trešnje
Kod Beritića nalazimo podatak kako su se kuće, tada u vlasništvu države, dakle „općinske“, sa strane prijekog u potezu od Sponze do Vetranićeve ulice gradile sa pročeljem arkada poput onih na današnjoj Sponzi. Iza tih „općinskih“ zgrada, na samom Stradunu, Placi, prije potresa iz 1667. postojala je manja ulica tada zvana Između polača, slično kao niz zgrada s druge strane Place, u ulici zvanoj Od polača. Trešnja iz 1667. potpuno je uništila tu ulicu na Prijekom, a i arkade ispred zgrada u tom nizu od Sponze. Beritić je nešto zapisao i o početcima gradnje te Ulice između polača na Prijekom. Godine 1327. donesena je odluka o početku gradnje novih općinskih kuća na Placi, na općinskom zemljištu, umjesto dotadašnjih drvenih kuća. I to na potezu od današnje Sponze do današnje Vetranićeve ulice. Ponuđena su dva prijedloga, rušenje postojećih i na njihovom mjestu gradnja novih kuća ili gradnja novih kuća ispred postojećih. Od 120 vijećnika 68 ih je glasovalo za rušenje starih i gradnju novih kuća, te je tako izgrađena i ova Ulica između polača, nestala u potresu iz 1667., a da je prihvaćen drugi prijedlog, danas bi Stradun bio puno uži. Tada je, točnije 1363. izgrađena i crkva Svetih Petra, Lovrijenca i Andrije, po tri mučenika iz Boke kotorske, koja se nalazila na mjestu gdje je danas banka, po sred Place, Straduna, između ulica Vetranićeve i Petilovrijenci. Kako je tada Dubrovnik izgledao može se vidjeti na slici u Dominikanaca. Eto, toliko iz zapisa velikog čuvara Grada, o tome kako se Grad gradio sa skladom i mjerom, volio i pazio i čuvao. Nekad. Svakako ne danas.
