I eto sjetili se naši mudraci iz Vlade (opet) da bi se mala zemlja Hrvatska mogla obogatiti na izvozu pitke vode. Mogli bi je izvoziti Arapima, Talijanima ili vodom siromašnim Izraelcima, Turcima i Kuvajčanima.
Oni već danas muku muče s opskrbom, a procjena je da bi takav problem do 2025. mogao zateći veliku većinu država na Zemlji.
Iako je ova tema došla baš u jeku promotivne kampanje izgradnje HE Ombla, je li toliko suluda da na nju možemo gledati isključivo kao trominutni predizborni spot? Ovom se tematikom, ali nažalost ipak samo u predizborne svrhe bavila vladajuća stranka i 2004. godine. I tada je ministar Čobanković tvrdio da je 'posao prodaje vode jedan od poslova budućnosti i velika šansa za Hrvatsku'. Ministar je tada došao na metu 'zelenih' i zašutio. Punih šest godina.
Činjenica je da je dubrovački kraj nepresušan izvor resursa vode i kamena. Kamen koliko – toliko eksploatiramo, a vodu banalno, ali istinito, prolijevamo u more. Kad bi u tu priču uveli ekonomski faktor ispostavilo bi se da smo u gubitku. Glupošću, neznanjem ili nemarom. Mislim da bi u našem slučaju mogla biti riječ o miksu svega navedenoga, jer imati tolike enormne količine vode kakve mi posjedujemo i pustiti je jednostavno da otječe dovoljno govori koliko promišljamo o budućnosti. A voda je danas bogatstvo. Nije to ni nafta ni zlato.
Čobankovićevo nedavno gostovanje u Dnevniku i priča o tankerima koji bi 'kupili' vodu iz Omble djelomično je izazvala podsmjeh, a spomen na iznos od 1,5 milijardi koliko bi godišnje zaradili od prodaje unijela nas je u lagodnu sličicu kako hodamo po Gradu s turbanima na glavi poput kakvih šeika od Raguse. Ipak, njegova računica itekako 'drži vodu'.
Prije Omble, koja bi za taj projekt bila spremna nakon dovršetka izgradnje hidroelektrane, ne smijemo zaboraviti na Plat. Ne smijemo zaboraviti kako se i Atlantska plovidba unazad par godina bavila idejom kupnje tankera za isporuku pitke vode.
Naravno, cijelu ovu priču bi trebalo shvatiti jako ozbiljno, jer ni u najmanju ruku nije bezazlena. Samo studioznim promišljanjem, političkom mudrošću i dugoročnom strategijom kako Grada, tako i cijele države, Dubrovnik bi mogao, stavljanjem pod koncesiju izvorišta, izvući ekonomsku korist.
Koliko god da je pomalo smiješni Čobanković o ovoj važnoj temi zvučao prilično nepovezan, dubrovačka bi voda trebala postati prioritet u kojem ćemo na vrijeme znati zaštiti svoje interese.
Da se kojim slučajem jedno jutro ne probudimo i u čudu zapitamo 'tko se to na nama obogatio' ili 'tko to nosi naše turbane na glavi'.
Adio Vam