Kultura

RAZGOVOR S REDATELJEM IVANOM LEOM LEMOM Njegova predstava ‘Zakon Zagore’ oduševila dubrovačku publiku

RAZGOVOR S REDATELJEM IVANOM LEOM LEMOM Njegova predstava 'Zakon Zagore' oduševila dubrovačku publiku

Nakon svojih Splićana Ivan Leo Lemo uspio je zabaviti, nasmijati i zamisliti dubrovačku kazališnu publiku koju je njegov ‘Zakon Zagore’, u produkciji splitskog Gradskog kazališta mladih, oduševila. O samoj predstavi, njemu kao autoru i redatelju ali i privatno, ovim našim prostorima, turizmu… popričali smo s poznatim redateljem.

Prikazali ste eto i Dubrovčanima priču o sudaru dvaju svjetova koji su se ipak u konačnici sljubili, mada tog antagonizma još uvijek ima na relaciji fetivi Splićani – Vlaji. Kojim se pitanjima dakle bavi ova predstava?
Predstava ‘Zakon Zagore’, za koju sam napisao tekst, opisuje dolazak Vlaja u Split nakon Drugog svjetskog rata. Taj je ‘silazak sa brda’, između ostalih, i mojih predaka, često stereotipiziran i na te ljude se gledalo malograđanski podsmjehljivo. Ovim sam tekstom htio dati neke druge vizure i odati počast tim snalažljivim, inteligentnim, poštenim, radišnim ljudima koji su napravili ogroman civilizacijski skok i u samo jednoj generaciji nadoknadili stoljeća kmetovske potlačenosti u životu na rubovima velikih carstava.

Vi ste i sami, ma u suštini kao većina nas, jedan zgodan miks. Splićanin vlaških korijena koji je većinu života proveo u našoj metropoli. U kojoj mjeri Vas je koji od tih elemenata, koji neminovno sukreiraju naša bića u svim dimenzijama, odredio? Ili da banaliziram: po čemu ste Splićo, što ste ‘pokupili’ od purgera, a kad se u Vama probudi Vlaj? Kako u privatnom životu tako i u poslu/pozivu?
Nema do mješanaca! Split mi je dao taj raskošan žargon u kojem splitska brbljavost lako definira svaku nijansu, Vlaji su mi dali drčnost i žilavost, a Zagreb mi je, sa svojim maglovitim jesenima i distanciranim sugrađanima, dao umjerenost, melankoličnost i velegradske proporcije neophodne za privatno i profesionalno samoostvarivanje.
Svaki moj tekst je pokušaj da isparam tkanje identitetske matrice i da ga onda ponovo dramski sašijem. Tako, radeći na sebi, nadam se, radim i na našem mentalitetu i našoj psihoemotivnoj mapi. U svojih sedam cabareta: Cabaret Splićanke u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, Cabaret Zagrepčanke u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu, Cabaret Jugoslavenke u Narodnom pozorištu u Subotici…, krećem od jezika koji nam je kohezioni faktor, zatim od društveno povijesnih okolnosti koje nas transgeneracijski definiraju, a na kraju dodam neke bizarne okolnosti u koje ubacim likove i gledam kako izranjaju iz nemogućih okolnosti i pronalaze nove sebe, pronalaze bitan korak dalje u svojim egzistencijama. Životne vrijednosti su univerzalne i tiču se naše ljudskosti. Uvijek na kraju priča koje pišem, pokušavam transcendirati lokalne zadatosti i izroniti fabularno, spoznajno i metafizički u Čovjeka koji je dio čovječanstva u civilizaciji Zemlja.

Razbijate stereotipe kaže kritika, kako inače tako i u ovoj predstavi. Nisu ni dubrovački gospari iznimka kad su stereotipi u pitanju. Ni visine o kojima progovarate. S jedne strane njegovanje dubrovačkog govora olitiga jezika je lijepo i pohvalno, ali prezrivi pogledi koje ‘zaradi’ Slavonka npr.koja je došla odraditi sezonu u neki prodajni super market pa umjesto pomadora kaže rajčica… Uff koliko to gospare zaboli. Dakle nije do Splićana i Vlaja ili Dubrovčana i Slavonaca, do ljudske je prirode?
Stanovnici ovih naših područja su jako iskompleksirani. I nije za kriviti nas. Stoljeća stješnjenosti između kolonijalnih i imperijalističkih tektonskih ploča, učinila su nas istraumatiziranima. Pa, po našem slavenskom plemenu nazvani su robovi, engleski slave. Zlostavljani zlostavljaju. Zato smo često oholi i nadmeni i pohlepni, sve su to nijanse naših trauma. Kazalište, između ostalog, služi iscjeljivanju neke zajednice. I ‘Zakon Zagore’ vida prastare rane koje stanovnike mog rodnog grada Splita još uvijek peku.

Što ćemo činit s ljudskom prirodom? Prikazujete je vi umjetnici stoljećima a ona para se vazda ista. Gorda. Sitničava. A zapravo prosta. Kolike pomake Vi vidite, ma nesumnjivo ih ima, ali događaju li se nekom željenom brzinom ili pužjim koracima? I koliko je teatar danas društveno bitan i angažiran? Umjetnost uopće…
Teatar, svojim pričama, emocijama, katarzama, posvetama nudi poligon za kontrolirano proživljavanje iskustava potrebnih za rast i razvoj društva i pojedinca. Nikada nije i neće izaći iz mode jer proizlazi iz ljudskosti same. Čak i kad je najtrivijalnije, još uvijek je to živ čovjek živom čovjeku o životu samom. U ovo uzbudljivo digitalno doba, još je jasnije koliko je kazalište esencijalno i prijeko potrebno u čuvanju vatre po kojoj smo ljudi.

Hvale Vas da ste istovremeno suptilni i britki. Samo u radu ili i inače, privatno? Baš me zanima kako to dvoje, na prvu loptu nespojivo, uspijevate sljubiti… Molit ću suptilno britki odgovor!
Britkost je refleks. Suptilnost je refleksija. Ponekad su to gas i kočnica u isto vrijeme. Balansiranje je jako važno u životu. Horoskopski sam vaga pa mi možda to ponekad pomaže da mi motor u ‘automobilu’ ne pregori.

Samo je mijena stalna – to nam je jasno. Ne možemo se ne dotaknuti u ovom razgovoru mijene koja se događa kako Splitu tako i Dubrovniku. Transformacije koju nam je donio masovni turizam i koja ipak taj mediteranski ‘modus vivendi’, bojimo se, zatire. A opet… gustaju nas soladi, euri… Ima li umjetnost i društvo uopće potrebe i načina da se bori? I možemo li imati ‘jare i pare’ u isto vrijeme?
Uvijek nas je bilo lako zeznuti i izmanipulirati. Sad smo zeznuli sami sebe. Oni isti Vlaji koji su silazili s tih brda, imali su kult obrazovanja svoje djece, vjerovali su u napredak, u zajednički interes, imali su smjer i ponos, poštenje i radišnost, poniznost i požrtvovnost. Mi smo danas, u puno luksuznijim okolnostima, sveli sebe samo na uslužne djelatnosti jer nas je infantilna definicija kapitalizma uvjerila da imati novaca, znači biti sretan. Ne znači. Kada radimo ono za što smo rođeni, kada tražimo i nađemo sebe, kada biramo srcem, kada smo izabrani nečijim srcem, tada se taj osjećaj smisla može nazvati srećom. Apropos turizma, nekoć smo stvarno bili gostoljubivi, sada smo samo grintavi i gramzivi. Šteta.

RAZGOVOR S REDATELJEM IVANOM LEOM LEMOM Njegova predstava 'Zakon Zagore' oduševila dubrovačku publiku

Foto: Saša Zinaja

Pročitajte još

U ZNANSTVENOJ KNJIŽNICI Predavanje o djelu Nikole Vitova Gučetića

Dulist

[FOTO] SPOMEN IZLOŽBA Marita Kisić Kamić predstavila umjetnička djela od plastičnih boca

Dulist

VRIJEDNA DONACIJA Luko Paljetak poklonio sliku Umjetničkoj galeriji Dubrovnik

Dulist