RAZGOVOR S MEDOM Srce mi je zaigralo kad sam dobio poziv. Napravit ću sve da opravdam povjerenje

Posljednji put smo s Paulom Obradovićem razgovarali prije dvije godine kada se iz Olympiacosa vra­tio u Juga. Proslavljeni vaterpo­list na naše je pitanje hoćemo li ga opet vidjeti u reprezen­tativnoj kapici, odgovorio da ‘nema potrebe za povrat­kom’. Stvari su se očito pro­mijenile od našeg razgo­vora te je Obradović nakon dužeg razdoblja ponovno u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji. Sretan je zbog toga te se, priznaje, nerado prisjeća incidenta zbog kojeg je prije šest godina suspendiran iz reprezentativne ekipe. Smatra da je više dis­cipliniran, ima i dalje puno toga za dati, una­toč tomu što je, kako će reći, nakon toliko godina igre ‘potrošen’. U razgo­voru za DuList, među ostalim, govori o tome koliko su trajali pregovori za povratak u reprezenta­ciju, sezoni u Juga i trener­skoj karijeri.

Prije dvije godine u raz­govoru ste nam rekli da Vas nećemo opet vidjeti u reprezentativnoj kapici. No, stvari su se promijenile i dobili ste poziv u reprezanta­ciju nakon šest godina. Kakav je osjećaj nakon toliko vremena ponovno braniti boje Lijepe naše?
Iskreno, nekako sam tu priču bio arhivirao s obzirom na što je sve bilo. Podredio sam se drugim stvarima, klupskim obvezama i obiteljskom životu. O mom se mogućem povratku uvijek šuškalo i bilo je nekakvih pri­čica koje su dolazile do mene da bi se to moglo i dogoditi. Ali, nikad nije bilo ništa konkretno, sve do sada. Rekao bih da sam napravio jedan korektan razgovor s izbornikom. Gledali smo samo u jednom smjeru, a to je Olim­pijada i interes hrvatske vaterpolske reprezentacije i hrvatskog vaterpola. Primarno je da u Tokiju igraju naši naj­bolji igrači i da Hrvatska bude konku­rentna za medalju. Mogu reći da sam izuzetno sretan i ponosan i imam osje­ćaj da u principu nisam nikad ni oti­šao, to jest, da nisam preskočio ovih šest godina. Tijekom ovog razdoblja, bio sam i ostao jedan od najvjernijih navijača. Bio sam uz Barakude uvijek i sa srcem. Međutim, najbitnije je da smo našli zajednički jezik i da poku­šamo napraviti što bolji rezultat.

Mogu reći da sam izuzetno sretan i ponosan i imam osjećaj da u principu nisam nikad ni otišao, to jest da nisam preskočio ovih šest godina. Tijekom ovog razdoblja, bio sam i ostao jedan od najvjernijih navijača. Bio sam uz Barakude uvijek i sa srcem

To ne znači da ste Vi siguran putnik za Tokio?
Tako je. Riječ je o pripremama na kojima trebam izboriti sudjelovanje u reprezentaciji. Nitko pa ni ja ne smije imati zagarantirano mjesto. Jedno­stavno, treba kroz treninge i utakmice zaraditi svoje mjesto za Tokio. Samo se nadam da ću biti zdrav, a onda i na raspolaganju izborniku koji će donijeti odluku o igračima.
Kakve su reakcije ljudi na Vaš ponovni angažman u reprezentaciji?
Reakcije su izuzetno pozitivne. Dobio sam puno poruka podrške i čestitki. Dosta njih je i reklo zašto se sve ovo nije prije dogodilo. Pokušat ću napra­viti sve da opravdam povjerenje. Neće mi biti lako.

Koliko su trajali pregovori između izbornika i Vas?
Trajali su jako kratko. Razgovori su kre­nuli na početku ove godine. Izbornik mi je dao vremena za razmišljanje te da se dogovorim sam sa sobom i obitelji. Kad se ‘primiš’ reprezentacije, trebaš biti maksimalno ozbiljan da bi sve bilo kako treba. Tražio sam određeno vri­jeme za promišljanje, no odmah sam znao kako ću prihvatiti poziv.

Jeste li se osvrnuli jednim dijelom na sve što je bilo prije šest godina – na Vaše suspendiranje iz reprezen­tacije, netom prije Olimpijade?
Nismo, generalno smo se više orijen­tirali na sve što dolazi. Niti sam ja, niti je izbornik htio povlačiti priču o tome. Znali smo i jedan i drugi da sam mogao bolje reagirati. Shvaćam da je to bila moja greška i da smo sve mogli bolje iskomunicirati. Međutim, nismo o tome uopće razgovarali, ostavili smo sve po strani. Nismo htjeli ulaziti u dubioze. To je bilo i prošlo. Ne bih puno o tome, ne želim se na to vraćati.

Koliko je za Vas zapravo važan povratak u reprezentaciju i sudje­lovanje na Olimpijskim igrama?
Olimpijada je na vrhu piramide sport­skih natjecanja te vrh sportske kari­jere. Svaki sportaš teži sudjelovanju na Olimpijskim igrama, a daj Bože onda i da osvoji medalju bilo kojeg sjaja. To je onda neprocjenjivo i nešto što se naj­više cijeni u sportu. Ispao sam iz odre­đenog sportskog režima, ali neupitna je motivacija koju imam. Reprezenta­cija uvijek ima svoj poseban naboj i izvlači maksimum iz sportaša. Svi smo mi na kraju krajeva veliki domoljubi i zaboravljaš neke stvari koje su totalno nebitne. S obzirom na to da sam pri kraju karijere i s obzirom na moje godine, moramo biti realni, teško da bih mogao ići na sljedeću Olimpijadu. Vjerojatno će mi ovo biti kruna sport­skog djelovanja.

Hoćete li se moći snaći s obzirom na to da ste dosta izbivali?
Siguran sam da ću se moći snaći. Ne bih prihvatio poziv da sam mislio drukčije. Znam što me očekuje i znam što se od mene očekuje. Tako da, što se toga tiče, nema problema. Dapače, znam da me suigrači cijene i poštuju. Imamo ekipu koja je vrhunska, a to bi bila i bez moga dolaska. Momčad ima veliku kvalitetu, spoj je to mladosti i iskustva koji stvarno dobro funkcio­nira. Osobno ću se potruditi da to bude sve na višoj razini i sigurno ću se brzo prilagoditi. Nakon teške i naporne sezone, kreću pripreme već ovog tjedna. Nema vremena za opuštanje te se odmah stavljamo na raspolaganje.

Je li već određeno na kojoj ćete poziciji igrati?
Generalno nemam svoju neku pozi­ciju, izbornik me je stavio pod braniče. No veliki je plus jer sam polivalentan te mogu pokriti više pozicija. To je ono što svaki trener želi imati u ekipi. Sezona je duga, pripreme su duge, a igrači dožive svakakve ozljede. Sigur­niji je trener kad ima nekoga tko može igrati različite pozicije. Što se mene tiče, mogu me staviti bilo gdje. Nemam s time problema. Meni je najbitnije igrati, da sam zdrav i da pomognem momčadi koliko mogu. Što god bude trener tražio od mene, to ću i napraviti.

Hoćete li nositi legendarnu kapicu s brojem 12 koju je Čorluka nosio na Svjetskom prvenstvu u Rusiji?
Ja sam uvijek bio broj 12. Ne znam hoće li tako biti, ali trebalo bi (smijeh).

Dosta Jugaša pronašlo je svoje mje­sto u reprezentaciji.
Znamo da je najuspješnija genera­cija, koja je osvojila Olimpijadu 2012. godine, imala većinu Jugaša. Joke, Dobud, Sandro, Miho, Elvis, Bušlje, Vićan i ja… To je pola momčadi. Svaka čast drugima, ali Jug je uvijek bio oko­snica reprezentacije koja je uvijek nosila reprezentaciju. To svatko mora priznati.

Što ste tijekom ovih šest godina naučili?
Meni je ta godina, kada se dogodio incident koji je ostavio gorak okus zbog neodlaska na Olimpijadu, ipak bila jedna od sretnijih. Oženio sam se i dobio sina. Sve mi je na kraju ispalo lijepo i godina mi je ostala u dobrom sjećanju. A, svaki dan učim nešto novo. Neke sam stvari po pitanju svoga pona­šanja – promijenio. Nisam nikada bje­žao od toga da sam imao sitnih pro­blema s disciplinom. To sam sve stavio u red i mislim da sam u tom dijelu puno napredovao. A i godine te nauče. Mudriji sam, a iskustvo radi svoje. Bio sam dvije godine u Ateni što je za mene bilo super razdoblje. U principu, pam­tim samo sretne dane (smijeh).

Muče li Vas ozljede?
Ozljeda je vazda bilo i naučio sam kroz život s time funkcionirati. Sigurno da nije bajno stanje. Nisam dosta star, ali sam puno potrošen. Svaki trening, utakmica i natjecanje traži maksi­mum. To je uzelo danak. U tom dijelu sam napredovao po pitanju preven­tivnih vježbi koje mi olakšavaju tre­niranje. Također, treneri mi toleriraju neke stvari i imaju prilagođeniji rad sa mnom. Stanje je sada stabilno i dobro i nadam se da će tako ostati.

Što Vam je bilo draže – vratiti se u Juga ili u ‘repku’?
Nemam pojma, ali iskreno – zaigralo mi je srce kad sam dobio poziv u repre­zentaciju. Što se tiče Juga, to je prva ljubav. Ustvari, prva ljubav je Cavtat, ali u Juga sam došao vrlo rano, kao mladi igrač. To je uvijek poseban osjećaj. Jug i reprezentacija su totalno dva drukčija pojma. Reprezentacija ima posebnu draž, igraš za Hrvatsku i cijela država očekuje uspjeh od tebe i ekipe.

Možete li biti zadovoljni ovosezon­skom igrom Juga?
Ne možemo biti zadovoljni jer je ovo za nas bila sezona bez trofeja. Moglo je i moralo biti bolje. Opet, moramo biti realni i reći da smo se orijentirali na mlade i htjeli smo im pružiti moguć­nost igranja. Htjeli smo stvoriti novu generaciju koja bi držala Jug u idućim sezonama. Tu ima potencijala i to je neupitno. Međutim, ovakav rezultat je posljedica toga jer smo napravili određenu žrtvu te smo imali sezonu bez trofeja. Ipak, na kraju, opet smo imali vrhunsku poziciju za osvojiti svaki domaći trofej. S druge strane, u odnosu na ostale momčadi, za Europu nemamo potrebnu kvalitetu. No, u Beogradu smo ostvarili pozitivan rezultat – u dvije utakmice smo ostva­rili pobjedu, a jednu izgubili. Mislim da možemo biti zadovoljni. Trebalo bi detaljnije analizirati sezonu za što će se sigurno uskoro pobrinuti stručni stožer. Ne mogu govoriti što bi trebalo, ali da smo u konačnici nezadovoljni – jesmo. Jug je naviknut na osvaja­nje trofeja. Ostao je jedan gorak okus zbog ove sezone. Pokušat ćemo izvući pouke koje bi nam mogle pomoći u idućim sezonama.
Govori se kako su u tijeku pregovori o Vašem odlasku u redove novog prvaka Srbije Radničkog?
Postoje ponude iz inozemnih klubova pa tako i iz Srbije koji žele uložiti i poja­čati momčad za iduću sezonu. Istina je, Radnički iz Kragujevca jest zainteresi­ran za mene, ozbiljan je i korektan u tim razgovorima. No, naravno Jug ima prednost u svakom pogledu. Prvo ću sjesti s Jugom i upravom oko svega pa onda dalje možemo pričati.

Razmišljate li i dalje o trenerskoj karijeri?
Na Kineziološkom sam fakultetu u Zagrebu i dalje. Imam još dva ispita do diplome. To mi je jedan od budu­ćih ciljeva. Trebao sam to davno napra­viti, ali jednostavno nisam neki uče­njak (smijeh). Potrebno je imati dobru koncentraciju. Ali, siguran sam da ću to vrlo brzo završiti. Nekako mi je rano o tome pričati, međutim, neki su ljudi vidjeli potencijal u meni za trenira­nje. To mi je drago i imponira mi, no o tome još ne razmišljam. Znam da ljudi iz Juga računaju na mene po tom pita­nju, ali želim još igrati koliko mi zdrav­lje dopusti i dok me budu htjeli. Nisam još definirao taj status, ali imam želje i volje. No, kažem o tome mi je rano pričati iako je to neki normalan slijed. Vidjet ćemo što će život donijeti.

Moramo pitati – hoće li sin Toma nastaviti Vašim koracima?
Toma je jedno zaigrano dijete i dosta ga interesira lopta, bez obzira o kojem se sportu radi. Voli doći na bazen. Hoće li igrati vaterpolo, ne znam, samo se nadam da će se baviti sportom. Uvje­ren sam da bi mogao, dosta ga sport zanima. Ali, neću mu ništa name­tati, samo se nadam da će biti aktivan. Podržat ću ga u svakoj odluci.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 9. lipnja 2021.