Izuzetno smo zadovoljni! Mikao tvrtka koja u svom sklopu ima dvije vinarije – Black Island Winery na Korčuli i Testament Winery kraj Šibenika, na ovogodišnjem Decanteru osvojili smo dvije zlatne, jednu srebrnu i dvije brončane medalje. To je za vinarije koje su počele s radom prije par godina izuzetan uspjeh – priča za čitatelje DuLista Smokvičanin Igor Radovanović čija su vina prije dva tjedna nagrađena na najprestižnijem vinskom natjecanju Decanter, a koje se od 2004. priređuje u Londonu. Ovaj 36-godišnji otočanin jedan je od vodećih dalmatinskih enologa mlađe generacije čiji rad je na raznovrsnim projektima tijekom godina struka itekako prepoznala. Suradnjom s korčulanskom Poljoprivrednom zadrugom Nerica, stručnu javnost upoznao je tako prije četiri godine s novim modelom Pošipa koji je i 2020. u, među ostalima, njegovoj kreaciji, ovjenčan srebrom, potvrđujući, kako objašnjava Radovanović, svoj status ‘najznačajnije hrvatske bijele autohtone sorte’. S njim smo porazgovarali o stilovima proizvodnje vina s kojima eksperimentira, ali i kakva je bila ovosezonska berba.
Kako ste se upustili u vinarstvo?
Kad ste rođeni i odrasli u Smokvici, koja je oduvijek bila vinorodni kraj i kad ste od malih nogu okruženi s vinogradima i vinom, onda je to najlogičniji put. U mjestu ukupno ima oko 200 obitelji i sve se manje ili više bave proizvodnjom grožda i vina pa tako i moja. Već od malih nogu uz oca sam zavolio vinarstvo i vinogradarstvo. Po završetku srednje škole upisao sam Agronomski fakultet u Zagrebu te sam poslije fakulteta krenuo putem consultinga i stručno pratio rad nekoliko vinarija u Smokvici i Čari. Tako sam se razvijao enološki. 2016. angažirali su me švedski investitori koji su kupili svoje vinograde u Jadrtovcu kraj Šibenika, a 2018. i vinariju u Smokvici koja je bila u stečaju deset godina. Zajedno smo krenuli u obnovu vinarije i ponovno uspostavili otkup. U kratko vrijeme u Šibeniku i Smokvici ostvarili smo značajne rezultate što su potvrdile ovogodišnje medalje na Decanteru. Svoj prvi uspjeh na Decanteru ostvario sam s Nericom i to zlato za berbu 2016. Uz consulting cijelo vrijeme sam razvijao svoju malu garažnu vinariju u kojoj proizvodim svoja vina manje poznata široj javnosti, ali dosta tražena među vinskim poznavateljima. Moja ukupna godišnja proizvodnja je oko sedam tisuća boca.
Objasnite mi pojam ‘garažno’.
Većina vinarija Korčule i Pelješca su garažne. Sam pojam ‘garažna’ pozitivan je jer je upravo dolaskom vinskog kritičara Roberta Parkera u francuski Bordeaux prepoznato da su kvalitetnija vina tad radili garažisti nego poznati château-i. To su male proizvodnje u kojima se ispituju različiti stilovi i od njih često nastaju popularni vinski brandovi i odlična vina.
S kojim ste stilovima Vi eksperimentirali?
Kako vodim proizvodnju u više malih vinarija na ovom području u svakog pokušamo nešto drukčije. Imam dosta prostora za eksperimente. Od vlastitih vina izdvojio bi Heritage – spoj Pošipa i Grka kojeg sam proizveo u vlastitoj vinariji. Na tom projektu sudjelovao je Siniša Lasan te Anđela i Ksenija Matić iz Event Lab-a. Kad smo se upoznali prije 10-ak godina odmah smo kliknuli i prepoznali smo međusobnu želju da promijenimo situaciju u vinarstvu na jugu. Surađivali smo na dosta projekata iz čega se rodila priča o Heritage-u. To je nešto drukčiji pristup vinarstvu od uobičajenog. On je tradicionalan i vino se proizvodi na vlastitim divljim kvascima bez kontrolirane fermentacije i filtracije u drvenim bačvama. Interesantan je i projekt pjenušca Tris kojeg sam napravio u suradnji s kolegama Jankom Jovanovim i Nikolom Miroševićem. Počeli smo ga proizvoditi 2014. godine i jedan je od prvih pjenušaca na jugu. Sastoji se od tri sorte – Pošipa, Rukatca i Cetinke. Također, tu je Amfora Vina Milina gdje radimo Pošip u gruzijskim keramičkim posudama tzv. qvevrijama pod zemljom. Za njega smo ove godine dobili srebrnu medalju na Decanteru što je odličan rezultat i pokazuje kolika je mogućnost Pošipa kao sorte. Dobili smo tako srebrne medalje za tri totalno drukčija načina prerade Pošipa što je izuzetno i pokazuje njegov potencijal i raskoš.
Posvećuje li naše područje dovoljno pažnje autohtonom sortama i kako biste uopće okarakterizirali ovdašnju vinsku scenu?
Možemo reći da se na našem području najviše pažnje posvećuje upravo autohtonim sortama, ali to je i očekivano s obzirom da se kod nas proizvode najznačajnije hrvatske autohtone sorte. Kod toga prvenstveno mislim na Pošip i Plavac mali, ali također Grk, Potovkinju, Zlataricu i druge. Što se tiče same vinske scene na krajnjem jugu ona je dosta šarolika. U ekspanziji malih vinara posljednjih petnaestak godina stvarno ima svega, od nekih izuzetnih primjera pa do nekih manje dobrih. Ali mislim da će se u konačnici kroz idućih par godina sve to polako iskristalizirati i da će opstati samo oni kvalitetni.
Zaostajemo li značajno u promociji i samom plasmanu na tržište za Istarskom županijom?
Zaostajemo značajno iako stvari posljednjih godina idu na bolje. Upravo ova ekspanzija malih vinara gdje zasigurno imamo najveći broj vinarija po jedinici površine vinograda, definitivno nije olakotna okolnost. Tu je puno različitih mišljenja, ciljeva, načina promocije i prodaje. Ubuduće će biti teško napraviti nekakvu zajedničku strategiju, ali to je ono što nam je jedini spas. Morat ćemo sjesti za isti stol vinari, vinogradari, lokalne samouprave i županija te pronaći neko kvalitetno rješenje. Primjer Istre i njihove udruge Vinistre je ono što nam treba biti vodilja. Ima dovoljno sredstava EU fondova za takve projekte, ali je vrijeme da ih naprave kvalitetni i stručni ljudi. Bilo je dosta pokušaja različitih udruga, ali nažalost ništa od toga do danas nije ni blizu onome što trenutno ima Istra.
Kako Vi osmišljavate etikete?
Kod brandinga za Black Island Winery stvar smo prepustili stručnjacima. Radimo s najboljim agencijama u Hrvatskoj. Kad smo kod dizajna etiketa njih je radila otočanka Tonka Lujanac, također jedna od poznatijih dizajnerica. Nismo ništa prepustili slučaju. Rijetko sam proizvođač može pogoditi dobar izgled. Iako to u početku može biti veliki izdatak, za to sam da se uvijek angažiraju stručne osobe jer se u konačnici to i isplati. Kod svojih vina sam primjerice jedino dao naputak svom dizajneru Saši Prižmiću da one simboliziraju igru jer vino za mene jest igra. Saša je od toga napravio poznatu etiketu ‘kružić križić’ koja je postala moj prepoznatljiv znak. Dizajnerima treba dati što veću slobodu. Svojim sugestijama često se postigne suprotan efekt.
Koliko je u vinarstvu relevantno institucionalizirano obrazovanje ili je dovoljno učiti od naših starih?
Obrazovanje je od izuzetne važnosti. Iako je u vinarstvu bitna tradicija i iskustvo koje možete naučiti od svojih starih. Moderne tehnologije i suvremena saznanja u enologiji i konstantno učenje od kolega iz cijeloga svijeta su po meni ono što je najbitnije.
Kako cjenovno kotiraju hrvatska vina?
Teško je i diskutabilno razgovarati o cjenovnom rangu naših vina. Mi smo u vinariji u Šibeniku dobili zlato na Decanteru za vino koje je cjenovno niže kategorije što je još veći uspjeh. Primjerice tri platine ove godine otišle su vinima koja su cjenovno dosta prihvatljiva uzmemo li u obzir europski standard. Niti jedno od tih vina ne košta više od 25 eura što je izuzetno. Hrvatska vina imaju dobar odnos kvalitete i cijene. Nažalost u lokalima ih nekad podignu, no to je neka druga problematika.
Mnogi vinari ove su se godine suočili s problematikom berbe u novim uvjetima. Hoće li se to odraziti na samu kvalitetu vina?
Epidemiološke mjere nisu utjecale na berbu i definitivno ne na kvalitetu. Što se tiče same kvalitete grožđa, a nadamo se u budućnosti i vina, berba 2020. bi trebala biti jedna od najboljih u posljednjih desetak godina. Veći problem su kapaciteti samih vinarija koji su puni zbog lošije prodaje vina tijekom turističke sezone koja je bila takva-kakva zbog COVID-19. Sreća je što će berba kod nas na jugu biti izuzetna pa će vino, ako potraje situacija, moći duže biti čuvano u podrumu.
Koliko su prema Vašem iskustvu pogođeni novonastalom situacijom? Je li resorno ministarstvo pokazalo dovoljno razumijevanja?
Vinari su kao i svi dosta pogođeni. Većina vinarija uglavnom je plasirala vino tijekom turističke sezone i vino se prodavalo bez ikakvih strategija pa je to sad došlo na naplatu. Olakotna okolnost velikog broja malih vinara u našoj županiji je ta što će se OPG-ovi i garažne vinarije brzo prilagoditi te nekako preživjeti cijelu situaciju. Po meni će najgore stradati upravo srednji vinari s pet do deset zaposlenih koji će se teže prilagoditi, a nisu dovoljno veliki da značajno na nešto mogu utjecati. Resorna ministarstva nisu pokazala dovoljno razumijevanja jer kao i u većini stvari nažalost sve se generalizira i trpa se u isti koš, a razlike između vinara npr. u Slavonijii i nekoga tko proizvodi plavac na Dingaču su ogromne. Krizne mjere su opet pogodovale najvećima i to je ono što nije dobro. Mjere moraju biti horizontalne, moraju prepoznati bit problema i biti od koristi svima u tom sektoru. Ako vi osigurate određena sredstva za sektor vinarstva, ali ih ne rasporedite kako treba, onda su u konačnici te mjere loše. Npr. 3,6 kuna po litri za krizno skladištenje, što je jedna od mjera Vlade, nisu isto nekome kome je trošak proizvodnje litre vina 30 kuna po litri, što je slučaj većine vinara u našoj županiji, i nekome kome je trošak proizvodnje šest kuna po litri.
Kakva nam se u tom kontekstu budućnost piše?
To nitko ne zna i za ovu sezonu smo se pripremali da će biti puno gore pa se u konačnici ipak nešto izvuklo. Upravo ta neizvjesnost i nemogućnost planiranja je najgora stvar, ali moramo na sve gledati pozitivno.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno najbitniji mi je projekt u Black Island Winery-u s kolegom Nikolom Miroševićem gdje pokušavamo vratiti staru slavu vinariji u Smokvici i osigurati svjetsku slavu Pošipu koju on definitivno zaslužuje te stanovnicima Smokvice omogućiti razvoj i održivu budućnost. To je jedan životni projekt i nadam se da ćemo u budućnosti uspjeti.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 30. rujna 2020.