DuList IN

RAZGOVOR S ANA-MARIJOM BUJIĆ Knjige su moja velika ljubav. Kao djevojčica sam mami govorila da ću biti ‘piskinja’

Đed Ivica je radio kao šef u knjižari na Stradunu. Sjećam se da su u izlozima bile razne slikovnice, a uvijek je bio prisutan taj miris papira. Baba Đive, koju svi zovu Ina, još od djetinjstva, radila je također u knjižari, a jedno je vrijeme prodavala gramofonske ploče u butizi preko puta. Kad je došlo vrijeme da idu u raniju penziju, nisu imali mira pa su odlučili otvoriti nešto svoje, papirnicu i servis kompjutera u jednom – Libertinu. Đed nažalost danas nije više s nama, a baba je i dalje među papirima i zadaćama. Ima strašno oko za estetiku i vidi se da je cijeli život provela u tom poslu! Riječ je o obiteljskom poslu koji sada vodi moja mama Tanja. A šarene bilježnice i taj miris papira nešto su što će uvijek biti dio mene. Osim toga, voljela sam od malih nogu čitati i knjige su u svakom obliku moja velika ljubav. Mama kaže da sam još kao djevojčica uvijek govorila da ću biti – ‘piskinja’ – priča nam kroz smijeh gastro blogerica, autorica nekoliko kuharica i jedna od vlasnica restorana Pantarul Ana-Marija Bujić u čijem se životu uvijek nešto novo i zanimljivo događa. U rujnu je proslavila 14. rođendan gastro bloga ‘Da mi je nešto slatko’, marljivo radi na uređenju svog kreativnog ‘kantuna’ u prostoru TUP-a, a nedavno je izašlo i drugo izdanje njene ‘Sasvim male božićne kuharice’. Sve na čemu radi mora imati svoju dušu, pravilo je kojeg se pridržava. I to se osjeti.

Koliko Vam je bilo bitno pronaći prostor u kojem ćete moći razvijati nove kreativne ideje i raditi na projektima?
Blog je tu već preko 14 godina. S vremenom je sazreo u veći projekt koji je nedavno dobio i svoj fizički oblik kroz prostor u TUP-u. Zamišljam ga kao mjesto svog rada i kao prostor za snimanje budućih projekata, među ostalim i kuharica. U jednom mi je trenutku postalo bitno odvojiti privatno i poslovno i bilo je vrijeme za mali rez. Jer, kroz tih 14 godina prikupila sam 14 ‘milijuna’ sitnica, rekvizita i svega živoga što je potrebno za atmosferičnu fotografiju koja će imati dušu. Sad su sve te stvarčice dobile svoju policu i naš će stan ‘odahnuti’ (smijeh). Također, nadam se da ću i ljudima koji me prate kroz sve ove godine u tom novom prostoru, koliko god malen bio, ipak u dogledno vrijeme, moći ponuditi i nešto za njih.

Tu je i drugo izdanje ‘Sasvim male božićne kuharice’. Što ova kuharica novoga donosi?
Prošle godine sam izdala prvo izdanje kuharice koje je polučilo veliki interes pa je trebalo ići u novu nakladu. Drugo izdanje je u mrvicu raskošnijem ruhu, u tvrdim koricama te ima osam stranica više. Trebala bi biti pravi mali božićni bombončić. Nadam se da će, kad netko uzme knjigu u ruke, nešto novo saznati, ispeći i lijepo provesti vrijeme.

Što Vam je najvažnije u procesu stvaranja i čemu pridajete najviše pažnje?
Pisanje kulinarskog bloga i izdavanje kuharica obuhvaća mnogo vrsta posla, ali s vremenom nekako sve više naginjem fotografiji koja me zanima iz različitih aspekata. U jednu ruku tu je atmosfera koju fotografija prenosi, a u drugu treba paziti na tehničku stranu. Kad se ta dva aspekta odrade kako treba, dobije se rezultat koji budi emociju. Puno sam toga u tom polju usvojila, ali vidim da imam još ‘hrpetinu’ toga za naučiti i to me jako veseli – uvijek može bolje! Cijeli je taj proces doveo do toga da sada, to što o fotografiji i o društvenim mrežama znam, mogu upotrijebiti u poslovnom smislu te pomagati vlasnicima manjih tvrtki ili obrta u Dubrovniku. Na taj način se stvaraju lijepi odnosi i partnerstva. Drago mi je vidjeti da tako dolazi, ne samo do njihovog boljeg razumijevanja svega što se događa online, nego i do konkretnih poboljšanja u tim poduzetničkim pričama.

Možemo vidjeti kako na društvenim mrežama njegujete jedan, nazovimo ga, lagani i opušteni način komunikacije s ljudima?
Vrlo lagani (smijeh). Mislim da se na društvenim mrežama, kao i u životu, vrlo lako prepozna kad netko glumi. Društvene mreže su u tom smislu online život. Čim napišeš rečenicu koju nikad ne bi izgovorio, publika s druge strane to i primijeti. Svi mi imamo neko šesto čulo za te stvari. Pročitat će ljudi to što je napisano, ali neće imati željeni učinak. Jednostavno se treba opustiti i ne razmišljati kako bi to zvučalo na BBC-u, nego pisati iskreno i biti svoj. Zapravo je vrlo jednostavno.

Restoran Pantarul zbog epidemioloških mjera nije radio pola godine. Biste li mogli proći to sve isto ponovno?
Prošla sam puno gorih stvari u životu, tako da bih i to mogla. Da bih željela – ne bih. No, nekako u momentu prihvatiš da je to tako. Nismo bili sretni, naravno. Držim se one – što možeš promijeniti, pokušaj promijeniti. Što ne možeš, nemoj se oko toga pretjerano nervirati. Bilo nam je neobično. Navikneš se na jedan životni ritam koji njeguješ niz godina, a onda je odjednom svaki dan bio isti. Imam tu sreću da dosta toga mogu iz doma napraviti. Slobodno vrijeme koje sam imala iskoristila sam za rad na novom materijalu. Ali, falilo mi je zveckanje pjata i da me Milan nazove iz restorana i da mi kaže: ‘Ajme puno je, ne znam đe udaram (smijeh).’

Imali ste i više vremena za Vašu kći Karmen.
Jesmo! Smiješnica je, sada ima pet godina i s njom je stvarno zabavno. Voli sudjelovati sa mnom u novim projektima. Što je starija, nekako je sve to lakše. Sjećam se kad je bila manja, i kad bih izvadila sto šarenih stvari na stol, a ona ne bi smjela ništa dirati. No, tu bi uskočila moja svekrva koja je u mirovini i jako se voli družiti s Karmen. Veliki mi je blagoslov što nju imam.

Kad ste doma, što najviše volite spravljati? Nešto iz kuharica ili?
Ne kuhamo k’o iz kuharice svaki dan jer nažalost ne stignemo. U dan treba strpati milijun stvari i odraditi ih. Najbitnije mi je, u svakom slučaju, da taj obrok ima dobru dozu povrća. Kuhamo najčešće jela iz naše tradicionalne kuhinje, u čemu sam se ‘ushemila’ i u čemu sam brza (smijeh). Ali, kad imamo više vremena, i da se možemo više zezati, nastaju jela koja će onda završiti na blogu i u newsletteru.

Koliko Vam je bitno održavati komunikaciju s ljudima na blogu, među ostalim i kroz newslettere s receptima?
To mi je najbitnije! Jer, bez toga bi sve to bilo pisanje u prazno. Moram priznati, s blogom znam izgubiti kontinuitet. Ako se situacija zagužva, ako je preša ili ako je neko razdoblje u kojem se mora na nečemu drugom više raditi, tada će, nažalost, blog prvi ‘patiti’. Računam na to da na blogu ima preko 500 recepata i da će, i ako napravim pauzu, svatko moći naći nešto za sebe. No, nastojim što bolje mogu održavati kontinuitet s newsletterom koji, uz recepte, sadrži i neka osobna iskustva te preporuke. Tu se ne ograničavam na hranu – što god mi lijepo zapne za oko, volim proslijediti preporuku dalje. U ove dvije godine taj se newsletter razvio u super projekt. Svaki mjesec prima ga više tisuća ljudi – od srednjoškolaca do penzionera. Najdraže mi je kad dobijem natrag poruke kao što je: ‘Ja sam umirovljenica iz Zagreba, cijeli sam život radila, a sad jako volim raditi kolače’. Razveseli me pun inbox. Ima tu i posla dok na sve odgovorim jer nisam tip koji će ignorirati poruke.

Koliko posjetitelja imate na blogu na godišnjoj razini?
Ajme, iskreno – ne pratim (smijeh). Prije sam tomu pridavala pažnje, s obzirom na to da sam jedno vrijeme radila u medijima i to je bila metrika koju smo gledali svaki dan. Sad nekako vidim da blog živi jednim svojim ritmom i brojkama se ne opterećujem!

Pročitajte još

Njemački fotograf Wim Westfield izlaže u Stonu

Dulist

[FOTO/VIDEO] Festival plesa u Kazalištu Marina Držića!

Dulist

[FOTO] SAJAM MLADIH DIZAJNERA Organizatorice pozivaju na druženje, ali i potiču na promišljanje o brzoj i sporoj modi!

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija