U listopadu su u ‘Galeriji mladih’ koja djeluje u okviru Slikarskog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića na Sveučilišnom kampusu svoje radove predstavili su polaznici trećih i četvrtih razreda. Ovo događanje iskoristili smo kao povod za razgovor s njihovim mentorom, profesorom Davorom Lucianovićem, koji broji gotovo 30 godina pedagoškog rada. Koliko je moderna tehnologija utjecala na likovni izraz učenika, izostaje li interes za umjetnost u odnosu na ranija razdoblja te koliko je važna suradnja dubrovačkog Društva likovnih umjetnika s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, ispričao je za čitatelje DuLista.
Od početka ste uključeni u rad ‘Galerije mladih’. Imate li predodžbu koliko je do sada kroz nju ‘prošlo’ učeničkih radova?
Rad ‘Galerije mladih’ počeo je 2011. kada nam je zaslugom Blaga djela omogućeno korištenje prostora u Ulici Marojice Kaboge. Tu smo djelovali sedam godina, a 2018. smo prešli u okvir Slikarskog odjela u kojem inače djelujemo na podupire Grad Dubrovnik kroz Program javnih potreba u kulturi. Ti sadržaji koncipirani su kroz određene projekte te oni imaju multidisciplinarni karakter pa ako uzmete da smo od 2011. imali najmanje šest do sedam izložbi godišnje, onda se nakupilo dosta radova. Međutim, mi izlažemo i u drugim prostorima. Tako smo nedavno imali izložbu u ljetnikovcu Bunić-Kaboga.
Svake godine potrebno je osmisliti nove teme. Otkud ih crpite?
Teme dolaze same od sebe. Navest ću vam neke na kojima smo u posljednje vrijeme radili. Prije parkova i perivoja radili smo na bioraznolikosti, toleranciji, koliko literatura te povijest utječe na likovno stvaranje. Nastojimo pratiti sadržaj kojeg učenici imaju van stručnih predmeta, zatim proširiti njihov interes na aktualne društvene teme i pronaći spoj likovnog, odnosno vizualnog s općom humanističkom problematikom. Također, tu su uvijek i ljudi koji su se spremni odazvati pomoći nam. Tako su nam npr. gospođe Milijana Vuković i Maja Sambrailo pomogle oko bioraznolikosti, Barbara Klepić s literalnim inspiracijama, a s Valterom Kožulom imamo plan obraditi ugrožene životinjske vrste dubrovačkog područja. Svaka generacija opet nosi nešto svoje pa kroz razgovor s njima i oni sudjeluju u osmišljavanju.
Pedagoški rad mi je omogućio mirniji život i manju brigu hoću li imati dovoljno sredstava za uopće preživjeti. No, moram priznati da sam ga oduvijek volio te sam i prije vodio radionice mladih
Koliko je moderna tehnologija prema Vašem iskustvu utjecala na likovni izraz učenika?
Pojava suvremene tehnologije značajno je promijenila život mladih općenito. S radom smo započeli 1993., dakle u Domovinskom ratu, kad nismo mogli pratiti inovacije na globalnoj razini kao druge europske države. Prve generacije još nisu imale mobitel, koncem 90-ih došao je Internet pa smo sve to postupno primjenjivali u nastavu. Nastojali smo to maksimalno koristiti kao pomoćno sredstvo, a kroz neke predmete smo odustajali čak od sadržaja propisanog plana i programa kako bi mogli osposobiti učenike za služenje informacijskim vještinama. Prije smo dosta radili po živim modelima. Za aktove su nam pozirali polaznici drugih škola koji su za to bili plaćeni. Sad smo došli u situaciju kad osobe rijetko na to pristaju, a kako je ljudska figura nezaobilazna u tradicionalnom likovnom pristupu orijentirali smo se na korištenje fotografija koje su nastale u neposrednom kontaktu učenika s okolinom.
Koliko vas je karantena uslijed epidemije koronavirusa omela u odvijanju nastave?
Dogovorili smo se na razini Odjela da radimo u programu Discord. To je inače program za ‘gejmere’, a sugerirala mi ga je moja kćer Klara koja je informatičarka. Učenici su sve svoje radove fotografirali mobitelom i uploadali ih na Google Drive. Preko Discorda ulazili smo u mape sortirane po imenima, temama ili fazama i pregledavali ih. On nam je omogućio da radove možemo zumirati, analizirati i zajedno komentirati. Doslovno se moglo vidjeti kako je tko napredovao i čak nam je u nekim segmentima bio korisniji nego da smo to radili uživo. Međutim, sve su to bili surogati jer je umjetnička djelatnost ovisna o direktnom kontaktu. No, nismo se željeli predati i poslužili smo se svim mogućnostima kako bismo ublažili negativne učinke situacije. Učenici su odlično reagirali. Veliki dio njih su informatički pismeni pa nije bilo problema. Oni koji su vičniji pomagali su jedni drugima tako da su rezultati bili relativno dobri.
Je li interes dubrovačke mladosti za likovnost jednak kao ranijih godina?
To ovisi od generacije do generacije. Neke jednostavno imaju veću želju i volju za upisati se na Akademiju likovnih umjetnosti ili neki drugi studij koji se oslanja na likovnost. No, imamo učenika koji su vrlo uspješni, a odlučili su se studirati nešto sasvim drugo. Bez obzira na to vjerujem da ih vrijeme koje su proveli baveći se umjetnošću nije omelo u konačnoj karijeri. Dapače! Stalno ističemo važnost kreativnosti koja je jedna od temeljnih ljudskih kvaliteta. Ona produbljuje čovjekove sposobnosti pa je prava šteta što se više mladih tijekom svog srednjoškolskog školovanja ne bavi umjetnošću. Ona bi im sigurno pomogla u kvalitetnijem obavljanju bilo kojeg budućeg posla. Kad smo kod upisa na akademije likovnih umjetnosti, mogli bismo reći da 1/3 naših učenika ih isprva upiše, 2/3 odlučuje se na studije poput restauracije, arhitekture, zatim grafičkog dizajna dok preostali odlaze npr. na filozofski fakultet ili pauziraju godinu dana do sljedećih upisa na Akademiju. Doduše, u zadnje vrijeme veći je postotak onih koji odustaju. Primarno im je napustiti Dubrovnik, a ne nastaviti školovanje pa često odlaze vani. Uglavnom, odnos prema likovnosti se promijenio. On se više ne osniva na tradicionalnim medijima pa učenici često biraju animaciju ili fotografiju. Tako da možemo govoriti o zanimanju za nove forme, a ne gubljenju interesa.
Osiguravanje egzistencije često prinuđuje umjetnike da se ‘prihvate’ pedagoškog posla te usporedno s radom u školama razvijaju svoju karijeru. Je li kod Vas bio jednak slučaj?
Prvih deset godina svoje karijere bio sam slobodni umjetnik, međutim zatekao me Domovinski rat. Dakle, djelovao sam u razdoblju kad se već kriza nazirala i takav život je bio puno teži nego generacijama prije mene. Najlakše je to danas usporediti s epidemijom koronavirusa prema čemu vidite da su upravo umjetnici najugroženija skupina ljudi. Također, tada je bilo prisutno odustajanje od tradicionalnih medija i otkriće novih koji su ih odgurnuli u drugi plan. Bilo je vrlo teško te mi je pedagoški rad omogućio mirniji život i manju brigu hoću li imati dovoljno sredstava za uopće preživjeti. No, moram priznati da sam ga oduvijek volio te sam i prije vodio radionice mladih. Zato zapošljavanje nisam doživljavao isključivo kao osiguravanje egzistencije već kao nadopunu svog djelovanja. Naime, pedagoški rad smatram jednom vrstom umjetnosti jer radimo na istom cilju, a to je razvoj sloboda, poticanje kreativnosti i dijalog.
Na čemu trenutno radite?
Ovo ljeto sam dosta vremena proveo slikajući akvarele na Kalamoti. To stvaranje i neposredni kontakt s prirodom kod mene su izazvali radost. Ti radovi mi služe kao daljnji poticaj. Naime, balansiram između rada u ‘plain airu’ i u atelijeru. Kombiniram figurativno i apstraktno slikarstvo. Ne želim svoje promatranje u potpunosti pretvoriti u ilustriranje motiva intimnog svijeta u kojem živim već mi je vrlo važan taj likovni aspekt. Nekad zalazim i u područje snova pa mi inspiracije dolaze iz mitskog. Srećom, u ovom razdoblju koronakrize, moje stvaralaštvo nije ugroženo. Imam potpunu mogućnost umjetničkog izražavanja. Doduše, ne mogu se planirati izložbe, ali za sve ostalo prostor je širom otvoren.
Problematika neadekvatnog prostora za stvaranje stvar je svakodnevice većine Vaših kolega. Koji je Vaš komentar na izostanak angažmana nadležnih?
U prvom redu bi se trebalo voditi računa o mladima. Etablirani umjetnici su imali mogućnosti stvoriti si prostor za rad. Oni koji tek počinju, njima je najteže.. Postoje odlične prakse u svijetu, a to su da se neki veći objekti daju u najam umjetnicima. Oni međusobno naprave podjele pa ih u istom prostoru može djelovati više. Tu se druže i imaju neke pedagoške aktivnosti čega apsolutno ovdje nedostaje. Tako bi se stvorilo kulturno žarište.
Dugo godina obnašali ste ulogu predsjednika dubrovačke Udruge likovnih umjetnika. Kako biste ocijenili suradnju s Umjetničkom galerijom Dubrovnik?
Moram priznati da je ona prije bila puno bolja. Naravno, govorim o razdoblju prije Domovinskog rata kad su članovi Udruge likovnih umjetnika svako dvije godine imali revijalne izložbe na kojima su mogli predstaviti svoje radove, a biralo bi se i dvoje umjetnika koji bi samostalno izlagali. Preko UGD-a imali smo i podršku za nastup izvan Dubrovnika. Nakon toga, a kako sam bio predsjednik Umjetničkog vijeća Umjetničke galerije Dubrovnik, na moju inicijativu pronašli smo kompromis u smislu izložbi koje su zvale ‘Dubrovački trenutci’ na kojima su bili prisutni umjetnici iz šireg područja grada. Takve aktivnosti mislim da su vrlo važne. Jer kako Dubrovački simfonijski orkestar ima mogućnost koncertiranja njihovih solista, isto bi trebali imati i likovnjaci. Inače, biti u Društvu likovnih umjetnika imalo je puno veći značaj. To govorim bez namjere da osporim današnje vodstvo koje nastoji maksimalno zadovoljiti naše potrebe kroz Galeriju Floru.
Kakva je pak situacija na umjetničkom tržištu?
Danas se sredstva dobivaju na temelju nekog predočenog programa što je u mojoj mladosti bilo nezamislivo. Prije, novac se dobivao za djelo koje je već bilo tu. To možda zvuči vulgarno, ali to je tad bio prirodan oblik razmjene. Interes i potražnja su bili veći pa je tako relativno i postojalo neko tržište. Njega su poticali ljudi iz turizma koji su kupovali npr. slike za hotele, ali i privatne osobe. Izračunao sam da je u vrijeme kad sam ja diplomirao u Gradu postojalo oko 15 umjetnika koji su vrlo uspješno rješavali svoju egzistenciju isključivo vlastitom umjetnosti. Tržište se, međutim, nije uspjelo održati. Sad tako imamo situaciju u kojoj je država mecena, što nije loše, ali nedostaje tog neposrednog kontakta. Naime, publika nije samo promatrač već samim time što kupuje slike sudjeluje u umjetničkom procesu.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 28. listopada 2020.