Aktualno

RAZGOVOR: DARIO KULIŠIĆ Nakon 11 godina vraćam se psihologiji i otvaram privatno savjetovalište

Ono što je sada već sigurno, Covid će obilježiti čitavu 2020. godinu, a zasigurno i mjesece koji nadolaze u sljedećoj godini. U neizvjesnosti u kojoj živimo rijetki su oni koji su se odvažili na nove poslovne pothvate. Inicijative za pokretanje novog posla svedene su na minimum, a oni koji imaju ideje nerijetko će se strpiti dok se ne rasvijetli situacija s pandemijom. Međutim, ima i onih kojima je Covid, točnije vrijeme proljetnog lockdowna, pružilo priliku za sagledavanje i povratak ‘korijenima’, onoj izvornoj profesiji. Jedan od takvih je Dario Kulišić, magistar psihologije koji se nakon 11 godina odlučio vratiti pshihologiji i pokrenuti privatno psihološko savjetovalište koje od sredine studenog djeluje u uredu na petom katu zgrade DTS-a.

Bili ste pročelnik za zdravstvo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, što je bio ‘okidač’ da se nakon jednog cijelog desetljeća vratite psihologiji i individualnom radu?

Početkom ove godine sam napustio Županiju, a Covid mi je dao dovoljno vremena za razmisliti što i gdje dalje. Razmišljao sam što je to čime bi se u životu dalje želio baviti. Na neki sam način osjetio da je psihologija moja prva ljubav i da sam uvijek razmišljao kao psiholog. Stvari su se na neki način promijenile, sagledavajući vrijeme koje sam proveo odmaknut od psihologije, promijenila su se i moja viđenja što to psihologija jest i na koji način ona pomaže. Promijenila se i koncepcija moga savjetodavnog rada.

Do preuzimanja Ureda za zdravstvo DNŽ bavili ste se isključivo psihologijom i psihološkom analizom?

Od 2005. do 2008. godine sam imao psihološku privatnu praksu. Istodobno sam kao vanjski suradnik Ministarstva branitelja i međugeneracijske solidarnosti najprije radio, a naposljetku i vodio Centar za psiholocijalnu pomoć braniteljima. Bio sam u timu s doktoricom Nadom John i profesoricom Vesnom Raguž. To su bile godine u kojima je pritisak na taj Centar bio izuzetno velik. Bilo je to desetak godina nakon rata, i dijelu braniteljske populacije je bilo izrazito teško. Život se počeo normalizirati, a dio branitelja nailazio je na poteškoće koje ih ometaju da u njemu efikasno participiraju. Radio sam individualno s braniteljima, i bio sam im prvi kontakt kad su se obraćali Centru. Doktorica Nada John je radila psihoterapiju individualno, a profesorica Raguž je radila grupne terapije. Taj županijski ured za psihosocijalnu pomoć braniteljima postoji od samog rata i cijela generacija psihologa i liječnika je radila u njemu. Obavljen je veliki posao. Svatko tko je tražio pomoć mogao ju je tu i dobiti.

Kakva su iskustva proizašla iz rada s braniteljskom populacijom?

Iskustva su bila teška kao i sva dobra iskustva. Svaka iznimno korisna su teška, a meni su bila do te mjere iscrpljujuća da sam se odlučio prestati baviti psihoterapijom. Na određeni način sam se iscrpio, bolje reći ‘izgorio’. Odlučio sam se baviti sasvim drugim stvarima.

Ipak, jedno kraće vrijeme prije napuštanja prihologije istovremeno ste bili na čelu Obiteljskog centra?

Istodobno s voditeljstvom Centra za psihosocijalnu pomoć braniteljima ušao sam u Obiteljski centar i radio sam na pola radnog vremena kao voditelj centra, a pola kao psiholog u savjetovanju i pomoći obitelji. Bio je to mali Centar s nekoliko iznimno entuzijastičnih ljudi. Posao nam je bio svekolika pomoć obiteljima. Od pravne do psihosocijalne pomoći.

I onda se prihvaćate pročelništva za zdravstvo. Kako je sagledavati zdravstvo iznutra?

Tako je. Imam i drugi zanat, završio sam poslijediplomski studij ekonomije pa sam smatrao da je pročelnička funkcija kompatibilna s ta dva moja zvanja.

A kakav je pogled na zdravstvo iznutra?

Zdravstvo ima svoje specifičnosti, svoje poteškoće. Postoje neki konstantni pro-blemi zdravstva i mi smo se u Županiji dobro, koliko smo mogli, nosili s tim problemima. To su bila dobra iskustva i ponosan sam na nekoliko važnih projekata. Rado se sjetim projekta izgradnje odjela za palijativnu skrb, kao i projekta Centra za pomoć djeci s posebnim potrebama. To su dva projekta na kojima sam radio i koja su uspješno realizirana. To je ono čega se rado sjećam.

Pojedinci i poduzetnici se često žale na birokraciju, a koliko ona koči sam sustav jedinice lokalne uprave i samouprave?

Velika birokracija je veliki problem. Ipak, županijski ured za zdravstvo i socijalnu skrb kojeg sam vodio je bio relativno mali i radili smo prilično veliki i odgovoran posao. Sumnjam da je netko s nama imao problema. Uz redoviti, rekao bih činovnički posao, razvili smo i realizirali nekoliko projekata kojim svi skupa možemo biti iznimno ponosni. Spomenuo sam već Odjel za palijativnu skrb i Centar za djecu s poteškoćama u razvoju, ali bilo je toga dosta.

Spomenuli ste da Vam se promijenila koncepcija savjetodavnog rada. Što to konkretno znači u pristupu s korisnicima?

Pristupio sam drukčijim psihološkim tehnikama, tj. svjetonadzorima. Bio sam na edukaciji za grupnog analitičkog psihoterapeuta. Riječ je o dinamskom usmjerenju koje je ponajviše orijentirano na ono što se događalo i kako se atribuira nešto što se događalo u prošlosti. Fokus je na patološkom, i referentna je jedna opća psihodinamska teorija kao izvor objašnjenja i interpretacija. Educiram se za kibernetskog psihoterapeuta. Važne odrednice tog pristupa su usmjerenost na procese i obrasce nastajanja problema i korištenje tog znanja za stvaranje obrazaca koji će donijeti promjenu, usmjerenost na budućnost, a ne na prošlost, usmjerenost na proširenje mogućnosti izbora i ‘svaka osoba je posebna i specifična’ pa se ta specifičnost njeguje, usmjerenost na njegovanje ‘individualnih stvarnosti’ i kako su one postavljene, tj. kakva je ‘ta’ konstrukcija svijeta.

Je li se bilo teško vratiti psihologiji nakon tolike pauze?

Nije bilo lako ući u kondiciju psihološke prakse, a trebalo je ishoditi sve dopusnice za obavljanje psihološke djelatnosti od nadležne komore. Ujedno, uključio sam se u novu edukaciju. Iako mi je ranija edukacija iz dinamske grupne analize bila iznimno korisna, već sam neko vrijeme dio grupe edukanata koja se educira baš iz kibernetske psihologije koja mi je puno bliža i razumnija i mislim da mi danas nudi bolju perspektivu.
Odlučio sam se za novi korak i otvaranje privatne prakse. Obzirom na uvjete u kojima se nalazimo, bit će moguće i online savjetovanje. Psihološko savjetovalište, ono će funkcionirati u punom smislu jer nije samo pomoć u individualnom rastu i razvoju onima kojima je to potrebno već i pomoć pri profesionalnoj orijentaciji, odabiru adekvatnog studija ili zanimanja, a isto tako i pomoć tvrtkama pri zapošljavanju, pri biranju dobrog kadra. Psihologija ima dobar instrumentarij, znanost je to s velikim iskustvom i znanjem tako da na tom polju stoje veliki resursi na raspolaganju pa je psiholog dobar suradnik pri odabiru kvalitetnog kadra, a posebno posla ili studija koji su sukladni s našim potencijalima i sklonostima.

Danas se nalazimo u vremenu kad se čini kao da će Covid ostaviti traga na svakom pojedincu i društvu općenito?

To ne znamo. Ovo vrijeme je samo po sebi takvo da traži od nas određene promjene u ponašanju. Covid je stresor po mnogočemu. U psihološkom smislu svakako. Kontakti su nam svedeni na minimum, to je nužnost jer Covid doista postoji i određenim rizičnim skupinama je iznimno opasan.

Možemo li govoriti o nekoj vrsti PTSP-a koju će pojedinac doživjeti?

O PTSP-u se još uvijek ne može razgovarati, jer smo unutar toga. Činjenica je da ljudi proživljavaju određenu vrstu socijalne deprivacije, a neki od njih se susreću s velikim egzistencijalne poteškoćama i strepnjama. Za sad još nemamo perspektivu za pričati o PTSP-u. Živimo u dijelu zemlje kojemu je privreda najvećim dijelom vezana za turističku djelatnost, a ta je djelatnost zbog Covida iznimno stradala.

I za sve ovo nema apsolutno jedinstvenog ‘lijeka’?

Nažalost, ne. Možda ovo vrijeme možemo iskoristiti za pronalaženje drugačije perspektive i pokušamo drukčije sagledati stvari. Možda su se neke stvari same po sebi pretpostavljale, a danas nam se čini da im trebamo dati posebnu pažnju.

Može li se govoriti o dobnim skupinama koje su najugroženije ovom situacijom u psihološkom smislu?

Teško je onome kome je teško. Ova situacija nije jednostruka. Nije problem jednak svima. Ona utječe na različite aspekte psihološkog, socijalnog i ekonomskog života tako da u tom smislu nije moguće izdvojiti nikakvu skupinu. Svim kategorijama na neki način teško ‘pada’ i sve te kategorije imaju drukčije resurse da se nose s tim poteškoćama, drukčije kapacitete i drukčije percipiraju tu situaciju.

Hoće li nam refleks sklanjanja i odmicanja od ljudi, koji je već sad prisutan, ostati?

Ne vjerujem da će se taj refleks dugo održati. Moguće u starijoj populaciji, ali mladost će to sigurno progutati. Taj refleks kod mlađih ljudi ne postoji ni sada. Većina ih vodi računa, nose maske, peru ruke, ali nisam primijetio da se mladi refleksno odmiču jedni od drugih.

Psihološko savjetovalište Dubrovnik
Psiholog Dario Kulišić
Kontakt 099 358 7315

Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. studenog 2020.

Pročitajte još

Učenici iz OŠ Mokošica pokazali veliko srce, prikupljali pomoć za vršnjake iz Gline

Dulist

Kruzeri čekaju pravila CDC-a, krenulo bi se s probnim plovidbama

Dulist

Srijedom se čita DuList!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija