Sport

RAZGOVOR: ANA PEROVIĆ ALAMAT Svako malo veće selo izvan Dubrovnika ima atletsku stazu. Jedini je nemamo!

Nakon što je Grad Dubrovnik objavio javni poziv za iskaz interesa za realizaciju projekta nogometnog stadiona na Lapadu, još se jednom otvorilo pitanje atletske staze, koju dubrovački atletičari čekaju godinama.

‘U cijelom javnom pozivu niti jednim slovom se ne spominje atletska staza, a nedavno je sam gradonačelnik potvrdio da će staze u Lapadu biti. Pitamo se koji su planovi Grada Dubrovnika s dubrovačkom atletikom?’ – pitanje je koje su postavili iz Atletskog kluba Dubrovnik, a tim povodom razgovarali smo s predsjednicom kluba Anom Perović Alamat.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 7. rujna 2022. 

O atletskoj stazi u Dubrovniku se priča već dugi niz godina. 2018. dobili ste tek 100 metara tartana, je li se od tada do danas išta napravilo po tom pitanju?
Već tri puta sam na tu temu bila kod gradonačelnika. Prvi zaključak je bio da će se staza raditi na stadionu Lapad s tim da se napravi projekt kojim bi se staza radila uz minimalno rušenje postojećih objekata. Odnosno trebao se izmaknuti mali nogometni teren na kojem treniraju veterani i staza bi se mogla uklopiti. Arhitektica Ursula Stanić Siništaj je napravila projekt, a u njega se krenulo iz razloga što je zadnje dvije godine država sufinancirala takvu infrastrukturu. Međutim, Grad Dubrovnik nije želio sudjelovati u tome, vjerojatno cijelo vrijeme imaju neki drugi plan. Projekt Ursule Stanić Siništaj predviđa četiri staze, što bi zadovoljilo uvjete treniranja dubrovačkih atletičara, ali ima biti da je i to palo u vodu. Zadnji put kad sam bila na razgovoru s gradonačelnikom Matom Frankovićem, došla sam s idejom da se ništa ne ruši na stadionu nego da se samo zalijepe te tri staze, kao što se 2018. zalijepilo 120 metara. On je to čak donekle i obećao da bi se sada krenulo s novom pričom, a to je Arena Lapad. Znači, opet jedna, da ne rečem, laž. Izišao je, naime, javni poziv za Arenu i nigdje se ne spominje atletska staza, što je totalna katastrofa. S druge strane je gospodin Mato rekao da je staza u projektu, ali ona nigdje nije vidljiva, ne postoji. Iz pouzdanih izvora čujem kako je sad novi prijedlog da se staza radi u Gospinom polju. Sve su to neke zavrzlame, igre, obećanja i svakog dana je druga priča. Ako već gradska vlast služi građanima i gradu, po meni bi bilo najpoštenije i najotvorenije napraviti javnu raspravu s klubovima na kojoj bismo svi mogli reći što su nam osnovni uvjeti za rad. Jer, Dubrovnik i dubrovačka atletika nemaju osnovne uvjete za rad. Ne samo atletika nego svi sportovi ovoga grada. Stoga bi bilo pošteno saslušati klubove, njihove predsjednike i predstavnike koji nešto znaju o tome, da se dogovorimo što, kako i gdje. Atletski klub Dubrovnik očekuje da gradonačelnik Franković u svom mandatu napravi atletsku stazu za građane i vrijedne atletičare ovoga grada.

Je li staza jedino što Vam od infrastrukture nedostaje?
Staza nam je osnovno sredstvo za rad. Jedini smo klub u Hrvatskoj koji nema atletsku stazu, a imamo državne prvake i u mlađim i u starijim kategorijama. Staza je ono osnovno što nam nedostaje. No, nedostaju nam i financije jer za natjecanje dobivamo 3 tisuće kuna mjesečno, a samo put do Splita košta 5 tisuća kuna. Roditelji sufinanciraju dio natjecanja, što se nikad prije nije događalo. Bez obzira na to, svu smo djecu poveli na natjecanje, a naših je šest atletičara baš zbog broja nastupa sudjelovalo na natjecanju Unlimited games u Krakowu.

Koliki problem i zašto predstavlja trčanje po zemlji?
Djeca se natječu na tartan stazi te je sama prilagodba jako zahtjevna. Svaki put bismo prije natjecanja trebali poći na neku tartan stazu tri, četiri dana jer se na tartan stazi odbijaš, a zemlja te na neki način pričvršćuje za tlo te se dijete kad dođe na tartan stazu ne zna ponašati. Dolazi do povreda jer djeca ne znaju trčati na tartan stazi. Imamo stazu od 100 metara, ali ako dijete trči 200 metara, ono mora znati i u zavoju kako se ponašati. Uglavnom, to je jedan veliki problem jer nije isto trčati na tartanu i na šljaci.

Upravo iz tog razloga prije natjecanja djeca odlaze na pripreme primjerice u Makarsku.
Tako je, pokušavamo ih pogotovo prije velikih natjecanja, koliko nam to sredstva dopuštaju, odvesti negdje na pripreme. Recimo Erik Antolović nam je godinama išao na pripreme u Makarsku. Hrvatski atletski savez je omogućio odlazak Eriku u Makarsku na 7 dana kako bi na državnim natjecanjima bio ravnopravan s ostalom djecom.

Kako u zimskim uvjetima izgleda treniranje na lapadskom stadionu?
Lapadski stadion je općenito kaotičan. Sportski objekti uopće ne vode računa o atletskoj stazi. Vode računa samo o travnjaku na kojem igra Gošk. Sad je staza puna kamenja i to je jedan veliki problem. Djeca kad trče imaju sprinterice, i kad ulete s njima na kamen dogodio se da ili razbiju sprintericu ili nogu. Staza se uopće ne održava. U listopadu imamo Otvoreno prvenstvo Dubrovnika u atletici s 500 natjecatelja i već dva mjeseca unaprijed molimo da nam se sredi staza. Srede je svake godine, ali to bi trebao biti njihov posao svako tri mjeseca. Znači da dovlače tu šljaku, koja nažalost zbog vjetra i kiše nestane, ali to je naše sredstvo za rad. Sportski objekti bi svaka tri mjeseca trebali uređivati teren. I opet to povlači niz pitanja oko novaca i zato je jedini pametan i ispravan način da se napravi ta atletska staza. Tada neće biti nikakvih ulaganja.

Spomenuli ste Otvoreno prvenstvo, to je prvo natjecanje koje se održava u Dubrovniku, a da je u kalendaru natjecanja. Zašto ih nema više?
Četvrtu godinu zaredom održavamo Otvoreno prvenstvo Dubrovnika u atletici. Imali smo ideju za razne utrke po Stradunu i šire. Međutim, Grad Dubrovnik nam to nije odobrio jer je rekao da je jedino natjecanje koje može biti izvan stadiona utrka Du Motiona, trkačka manifestacija koja traje jedan dan i koja nema uopće veze s Atletskim klubom. Pravo je čudo da je ovo prvenstvo uopće uvršteno u kalendar Hrvatskog atletskog saveza, jer mi tu možemo izvesti samo nekoliko disciplina. Na kraju krajeva, tko vam želi doći trčati na šljaku. Ali, klubovi dođu. Imamo čak petnaestak klubova i 500 natjecatelja, što znači da interes za atletiku postoji, ali i da su nam svi oni podrška u realizaciji atletske staze. Ovo je jedan apel za izgradnju atletske staze kako bi se ustvari vidjelo kolika je potreba za njom. Na ovogodišnjem Otvorenom prvenstvu očekujemo i gradonačelnika. Možda je to dobar početak zbog svih obećanja koja je dao po pitanju atletske staze.

Kakve su njihove reakcije kad vide u kakvim uvjetima trenirate, a ipak postižete odlične rezultate?
Za to natjecanje se stvarno odlično pripremimo, sve lijepo uredimo, čak i iscrtamo stazu da izgleda kao prava tartan staza. Uvijek nam čestitaju i kažu da je natjecanje bolje organizirano nego kod njih, ali naravno da im je smiješno i da se boje natjecati tu, ali ipak dođu. Čude se da jedan Dubrovnik koji je toliko bogat i toliko izvikan nema atletsku stazu, što svako malo veće selo izvan Dubrovnika ima, pa čak i u osnovnim i srednjim školama.

Koliko imate članova, jeste li zadovoljni odazivom djece?
U punoj sezoni imamo oko 200 članova. Da postoji atletska staza i da postoje uvjeti za treniranje, mi bismo sigurno imali 400 djece. Primamo novac od Grada za jednog trenera, a imamo ih tri, jer jedan trener profesionalac ne može voditi 200 djece. Imamo Vedada Đuguma koji vodi starije kategorije, Nikolu Sutića kao pomoćnog trenera po uputama trenera Vedada, koji radi s mlađim kategorijama i Antu Živkovića, trenera seniora koji radi i djeluje u Zagrebu. Zašto je Ante u Zagrebu? Jer mi seniora ne možemo ni imati zbog uvjeta koje nemamo, sva djeca bježe iz ovog grada. Vrlo je teško naći čovjeka koji voli atletiku i kojega bi atletika uopće zanimala.

Rekli ste kako je teško naći trenera koji voli atletiku, a opet u klubu imate dosta članova. Prelaze li oni kasnije u druge sportove ili je problem u nečemu drugome?
Vrlo je malo ljudi koji uopće razumiju atletiku i koji žele raditi atletiku. Ona je vrlo zahtjevna, specifična i složena. Nije to samo trčanje, to je i bacanje i skakanje. Zato se i zove kraljica sportova, specifična je. Zadnji koji je volio atletiku i koji je radio tu atletiku srcem i dušom je moj trener Zvonko Radovanović. Bogu hvala, nakon njega je došao Vedad, magistar atletike. On dolazi iz jedne atletske obitelji i živio je to cijeli život. Rijetki su ljudi koji vole i razumiju atletiku.

A može li se to i na koji način promijeniti?
Naravno da može. Važno je istaknuti kako nam Grad Dubrovnik daje plaću za samo jednog trenera iako svake godine apliciramo za njih tri. Čovjeka pokreće novac. Da imamo sredstva s kojima bismo mogli adekvatno platiti trenere, sigurno da bi se našao još koji DIF-ovac u gradu koji bi za adekvatan novac radio taj posao. A ima ga tko naučiti. Financije su veliki problem.

Spomenuli ste Erika Antolovića, ima li još mladih nada?
Erik je višestruki prvak države koji bi trebao ući u reprezentaciju, što je veliki uspjeh za naš klub i za njega samoga. Nova nada atletike je Nikol Koprivica, koja sad ulazi u kadete. Ona ima veliku šansu za napraviti neki rezultat, ali je treba animirati cijelo vrijeme. Nije lako biti jedan od, a ona je jedna od. Ima tu dosta kvalitetne djece. Spomenula bih Tina Stojanovića, Lukasa Ivankovića, Nou Antolovića, Patrika Kralja, Ivana Rubena Uroševića, Malika i Nasera Škaljića. Imamo jako kvalitetne i vrijedne djece. Ne mogu svi napraviti rezultat, nije nam to ni cilj. Nama je cilj da treniraju, da se druže, da s nama putuju i da im ukažemo na nove vrijednosti.

Kolike su šanse da će ostati u klubu?
Šanse su za sad velike, jer redovno treniraju, idu na sva natjecanja, zainteresirani su i vole atletiku. Sad je i na klubu i na treneru da ih se animira da ostanu. Problem nastaje u 16., 17. godini kad ta djeca već izlaze iz srednje škole i kad vide u kojim uvjetima i gdje treniraju. Možda bi nam neko dijete i ostalo i bilo seniora grada, na kraju krajeva bilo i trener kluba da su uvjeti drukčiji. Međutim, zbog uvjeta i zbog svega što mi u Dubrovniku nemamo, svi bježe.

Znači staza je početak i kraj svega?
Tako je. Moraš biti istinski zaljubljenik u ovaj sport da bi ga u ovakvim uvjetima radio.

Već nekoliko godina vodite i Školu trčanja. Koliko je kroz nju prošlo Dubrovčana i jeste li zadovoljni odazivom?
Jesam, zadovoljna sam. Kroz Školu trčanja je prošlo četristotinjak trkača od kojih je sigurno 200 istrčalo i polumaraton. To su ljudi koji se nikad prije bavili sportom. Takoreći su s kauča došli u školu trčanja. Nova sezona počinje 12. rujna i sve počinje nekim laganim hodom i trčanjem na brdu Petka. Uvodimo građane Dubrovnika u svijet trčanja polako. Iz mog iskustva, oni to zavole pa istrče i polumaraton. Nije svakome cilj polumaraton naravno. Nekome je i to 5 ili 10 kilometara, a nekom je samo cilj trčati i tri puta tjedno po sat vremena provesti na svježem zraku.

Što najčešće motivira ljude da se dignu s kauča i pokrenu?
Svi na nas gledaju kao na ljude koji trče ogromne kilometre, maratone… To nije istina. Mi uvodimo ljude u svijet sporta, u svijet trčanja. Kad dođu, krećemo s kombinacijom hoda, trčanja, disanja… Sve počinje nekim laganim tempom. Boravak na zraku, pogotovo na brdu gdje nema ometajućih čimbenika, je prekrasan. Tko god je došao, uvijek se vratio. Za naše polaznike organiziramo utrke u Hrvatskoj i izvan nje, sve na rekreativnoj bazi.

Moto vam je ‘Pobijedi sebe’, zašto?
Svakim dolaskom na trening i svakim kilometrom pobjeđuješ sebe. Uvijek, i u životu, moraš biti bolji od sebe, ne od drugoga. Ja sam se bavila profesionalno sportom 15 godina i natjecala sam se stalno, volim se i danas natjecati, ali kad vidim sve te ljude oko sebe u školi trčanja, uvijek im govorim da ne gledaju da su bolji od drugoga već da su bolji od sebe. To su ipak ljudi koji nikad nisu trčali i koji se prvi put susreću s trčanjem i moraju pobijediti sebe. Mislim da je moto pravi.

Imate li poruku za one koji se predomišljaju?
Trčanje je za svakog zdravog čovjeka. Važno je imati neki cilj. Kad dođete na trening, cilj je da ga završite. Kad dođete na drugi trening, imajte cilj da prohodate kilometar više pa za mjesec dana da istrčite kilometar, za dva pet… Uvijek imajte neki cilj koji nije nedostižan.

Koje su prednosti trčanja?
Trčanje utječe na cijeli kardiovaskularni sustav, što je vrlo važno. Ne smijemo dopustiti da ovaj stroj u nama zahrđa, važno je da se čovjek nečim bavi, da nešto radi sa svojim tijelom bez obzira bilo to trčanje, plivanje… Baš sam nekidan razgovarala s trenerom Mariom Anđelićem o tome kako nikad nismo napravili slike čovjeka kad je počeo trčati i nakon godinu dana. Promijeni se cijela njegova fizionomija. Dobije pravu sportsku figuru, tijelo se promijeni i drugačije izgleda.

 

Pročitajte još

BRAVO! Lorenzo Butigan teniski viceprvak države do 10 godina

Dulist

BRONCA STIŽE U GOSPINO POLJE Squareu treće mjesto u Super kupu!

Dulist

BRAVO, ‘PITURI’! Svladali Zagrepčane nakon tri sata igre

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija