Od kraja 2019. godine Snježana Vlahinić djeluje kao privremena ravnateljica u Osnovnoj školi Montovjerna. Vlahinić je preuzela, među ostalim, i dužnosti odvajanja nekada područne ‘male žute škole’ od matične Osnovne škole Lapad, njenog osnivanja, ali i opremanja. Škola, koju je Grad Dubrovnik kao osnivač u potpunosti financirao i uložio 75 milijuna kuna, trenutno broji 19 razreda s više od 400 učenica i učenika. Tri su odjeljenja prvog, sedmog i osmog razreda, a po dva odjeljenja broje ostali razredi, navodi Vlahinić. Do ove je funkcije brojnima možda bila i nepoznato lice u javnosti, no sjetit će je se njeni učenici iz Ekonomske i trgovačke škole u kojoj je djelovala dugi niz godina kao nastavnica Hrvatskog jezika i književnosti. ‘Nedostaju mi ti dani’, priznaje Vlahinić koja je također skoro desetljeće radila u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije. U razgovoru za DuList govorila je o procesu ‘oživljavanja’ nove obrazovne ustanove i školskom sustavu u razdoblju koronavirusa.
Već sam kao nastavnik u srednjoj školi primijetila da djeca ne znaju pisati. Sad je situacija još gora. To se proširilo i na sustav visokog obrazovanja. Ljudi koji su završili fakultete, nisu dovoljno načitani i ne znaju napisati običan dopis. Nekad se pitam kako je netko došao do prvog srednje?
Zasigurno je bilo potrebno napraviti novi i kompletan unutarnji sustav u Osnovnoj školi Montovjerna. Kako je trajao cijeli proces pripreme i što Vam je bio najveći izazov? Je li cijela situacija bila usporena zbog koronavirusa?
Ovdje nije bila riječ samo o osnivanju nove škole, već prije svega o odvajanju matične škole u Lapadu. Taj postupak je zapravo bio najteži. U situaciji kad osnivate novu ustanovu, sve ide od samih početaka i time je proces lakši. No, u situaciji kad se istovremeno provodi odvajanje i osnivanje ustanove, odvajanja, dolazimo do zahtjevnog procesa. Nama je u cijelom procesu bilo izrazito bitno dobiti uporabnu dozvolu, a ona je stigla relativno kasno, krajem sedmog mjeseca. No, s Upravnim odjelom za obrazovanje Grada Dubrovnika pripremili smo kompletnu dokumentaciju. Kad smo dobili uporabnu dozvolu, mogli smo zatražiti dozvolu od Ministarstva za početak rada. Ta je već pripremljena dokumentacija bila velik i bitan korak. Da je nismo imali spremnu, ne bismo zasigurno ove godine otvorili školu. A onda, uz sve to – koronavirus. Ali, osobno mogu reći da je koronavirus, u odnosu ne sve druge poslove u školi – jednostavan. Širok je raspon raznih poslova za koje sam odgovorna – od kurikula do brige o broju mrkvi u kuhinji. Ne bih ništa uspjela bez suradnje sa školskom stručnom službom, učiteljima i gradskim odjelom za obrazovanje. Nekad smo radili i do 22 sata navečer. Uspjeli smo i sad je sve ipak malo lakše.
Koliko je bilo lako, odnosno teško pronaći nove zaposlenike?
Pri odvajanju od matične OŠ Lapad, postojali su brojni propisi, akti i dužnosti prema djelatnicima koji rade i koji su radili u područnoj školi Montovjerna, a koja je pripadala matičnoj školi Lapad. Dio kadra smo već u samim počecima popunili s obzirom na to da smo sporazumno ‘preuzeli’ dio učitelja i nastavnika iz lapadske škole. Već se nalaze u sustavu kao zaposlenici Ministarstva znanosti i obrazovanja. Sve je trebalo napraviti tako da su svi zaposlenici zadovoljni. Za zapošljavanje novih djelatnika, kao što su tajnica, računovotkinja, spremačice, tehnička služba, radnici u kuhinji, morali smo tražiti suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja. Osim toga, moram istaknuti kako mi je drago što smo u kratkom razdoblju pronašli pedagoga, zatim nastavnike informatike, matematike i fizike. Vrlo lako smo pronašli, primjerice, čistačice i djelatnike u kuhinji. Mi smo, naime, grad koji je naučio dobro živjeti. Vjerojatno, da nije situacija kakva jest i da smo imali sezonu kao prošlogodišnju, ne bismo zaposlili nijednu spremačicu ili kuharicu. Malo njih bi se javilo jer nije riječ o ‘atraktivnom’ poslu. Došli smo očito do situacije u kojoj smo shvatili kako smo ‘ovisni’ o turizmu i da nam zapravo uvijek sve visi o koncu.
Iako sam već djelovala u školskom sustavu, prvi put sam se susrela s dužnosti upravljanja jednim objektom. Nisam znala koliko su ljudi osjetljivi na neke, po meni, beznačajne stvari. Ali ljudi su takvi, uvijek traže grešku, a sve dobro zanemaruju
Kako je bilo Vama u procesu prilagodbe na novu funkciju?
Od trenutka kad sam na sjednici Gradskog vijeća potvrđena kao privremena ravnateljica, preuzela sam dužnosti koje mogu obavljati, a njih je zaista jako puno. Od početka nastave, ali i prije toga, ‘od 8 do 8’ sam u školi. U cijeloj situaciji mi je žao da zbog pandemije koronavirusa nismo mogli otvoriti školu svečano i u punom sjaju, nego skromno i bez pompe. Nadamo se da će sve ovo što prije završiti i da ćemo iduće godine moći imati normalnu nastavu. Opet napominjem kako ovaj posao ne bih mogla raditi, niti ga radim, bez suradnika u školi. To je jedan ogroman posao i ne možete ni zamisliti koliko postoji sitnica. Ni sama nisam mogla imati uvid u sve detalje posla kojeg sam prihvatila. Iako sam već djelovala u školskom sustavu, prvi put sam se susrela s dužnosti upravljanja jednim objektom. Nisam znala koliko su ljudi osjetljivi na neke, po meni, beznačajne stvari. Ali ljudi su takvi, uvijek traže grešku, a sve dobro zanemaruju. Ravnatelj odgovara za sve djelatnike, a njih je u našoj školi 57 te učenike, ali je na raspolaganju i za obitelji svih učenika. Riječ je o odgovornom i javnom poslu te se mora paziti na svaki detalj, a roditelji su jako osjetiljivi na svoju djecu. Došli smo do situacije da su imenovani svi članovi Školskog odbora koji uz ravnatelja upravljaju školom i svim važnim odlukama za školu. Uskoro bih trebala dobiti status voditelja dužnosti ravnateljice, a onda se u tom trenutku rješavaju daljnji bitni postupci za školu i djelatnike, kao što su potpisivanje ugovora na neodređeno u suglasnosti s Ministarstvom. Vršiteljica dužnosti mogu biti godinu dana. No, naravno da neću toliko dugo obavljati tu dužnost, već će u razdoblju od nekoliko mjeseci izaći otvoreni natječaj za ravnatelja Osnovne škole Montovjerna.
Naveli ste kako se svečano otvaranje nije moglo odviti zbog pandemije koronavirusa. To je zapravo bio jedan od izazova s kojim se morao suočiti i školski sustav. Kako ste se pripremili za ovu situaciju od početka škole? Snalazite li se? Je li se moglo bolje i detaljnije pripremiti za situaciju COVID-a?
Kao za sve u životu, svaki dan nešto novo naučimo. Timski smo se pripremili najbolje što smo mogli. Ja kao privremena ravnateljica odlučujem o nekim stvarima, ali se uvijek konzultiram i volim čuti više mišljenja te na kraju donijeti odluku. Nitko ne može reći da se u potpunosti pripremio za ovo. Često sam, zbog cijele situacije koja je u gradu, u kontaktu s nekoliko epidemiologa. S njima imamo dobru komunikaciju te kao ravnatelj djelujem prema njihovim preporukama. U donošenje odluka, osim epidemiologa i škole, uključen je i Odjel za obrazovanje na čelu s pročelnikom Dživom Brčićem. Dakle, samostalno ne mogu niti želim provoditi odluke. Postoji pravilnik Ministarstva kojeg pratimo, a tijekom cijelog ovog vremena nastojimo što duže ostati u ‘živoj’ nastavi’. Koliko ćemo to moći, ne ostaje samo na nama. Osposobili smo CARNET kako bismo u svakom trenutku mogli prijeći na online nastavu. Po tom pitanju smo sigurni. Gdje god zagrebete, posao! Škola je poduzela sve moguće mjere. U skoro svim učionicama postavljene su pregrade od pleksiglasa, tako da smo oslobodili djecu u većim razredima od nošenja maske. Spriječili smo ‘miješanje’ djece otvaranjem svih ulaza, onog glavnog i požarnih. Inače, škola je opremljena tako da bude predmetna nastava, no u ovom slučaju zbog koronavirusa, to nije moguće. Učenici ostaju, a profesori se mijenjaju u razredima.
Kakav je odnos u komunikaciji na relaciji roditelj – nastavnik – ravnatelj?
Roditelji prvotno obavještavaju razrednika, on pak ravnatelja, a ako je potreba ravnatelj komunicira s roditeljima. Svaki dan škola šalje nove podatke pročelniku Brčiću. Primjerice, roditelj nazove razrednika i navede kako im je dijete kontakt. Ako dijete ima simptome, ostaje doma i kontaktira se obiteljski liječnik. Prema njegovim uputama, roditelj kontaktira djelatnike epidemiološke službe, a oni dalje školu. Sve to zna trajati i do 23 sata navečer. Nakon svega obavještavamo razred, odnosno roditelje i učenike te Odjel za obrazovanje. Potrebna je dobra suradnja i komunikacija u ovoj teškoj situaciji.
Imamo situacije u kojima roditelji ne žele da njihova djeca nose masku. Kažem im kako o vjerovanju ili nevjerovanju u koronavirus možemo pričati uz kavu te naglašavam kako je ovo institucija te moramo pratiti postupak. Jer, kad dođe zaraza, prvo pitanje će biti: ‘Što ste vi napravili?’
Dođe li do šuma u komunikaciji? Koje je Vaše mišljenje o brojnim grupama preko kojih se šire razne informacije, nekad i neprovjerene?
To je ono na što je potrebno posebno pripaziti. Komunikaciju treba osmisliti tako da nema toga šuma. Treba postojati jedna grupa u kojoj su razrednik i roditelji. Kad roditelj kaže razredniku: ‘Ja sam čuo’, takav navod nama ‘drži vodu’ ako nemamo potvrdu. Razumijem da su roditelji u strahu, no moramo držati zdrav razum i provjeriti sve navode. Ponavljam, ne mogu samostalno odlučivati, već se provode brojni ozbiljni razgovori. Imamo situacije u kojima roditelji ne žele da njihova djeca nose masku. Kažem im kako o vjerovanju ili nevjerovanju u koronavirus možemo pričati uz kavu te naglašavam kako je ovo institucija te moramo pratiti postupak. Jer, kad dođe zaraza, prvo pitanje će biti: ‘Što ste vi napravili?’.
Kad biste izdvojili prednosti i mane našeg školskog sustava, koje bi to bile?
O promjenama se u školskom sustavu već dugi niz godina govori, a neke su se već i provele. No ne možemo odjednom presjeći školski sustav. Ne mogu reći da je sustav loš, već da je opterećen, u odnosu na neke druge europske države. I kao nastavnica sam uvijek govorila da s obrazovanjem idemo preširoko i previše detaljiziramo neke stvari. Potrebno je konkretizirati sustav i rasteretiti djecu. Također, moramo pratiti ‘novi svijet’ u kojem žive nove generacije. Taj je ‘svijet’ zasigurno drukčiji nego što je bio moj. U toj preširokoj lepezi predmeta i obveza, planova i programa, istovremeno imate e-maticu, e-dnevnik… Zbog toga često pomislim kako se učitelj pretvorio u administratora, što mi se ne sviđa. Uvijek kažem da je škola prvenstveno odgojno-obrazovna ustanova. Djecu trebamo odgojiti da bi učili i shvatili što je znanje, zašto im je ono potrebno i što im znači da bi se mogli osamostaliti jednog dana. To sve treba uskladiti. Također, sve više djece nema razvijenu motoriku zbog čega se dovodi u pitanje njihovo pisanje. Već sam kao nastavnik primijetila u srednjoj školi da djeca ne znaju pisati. Sad je situacija još gora. To se proširilo i na sustav visokog obrazovanja. Ljudi koji su završili fakultete, nisu dovoljno načitani i ne znaju napisati običan dopis. Nekad se pitam kako je netko došao do prvog srednje? U ovom cijelom razdoblju pandemije koronavirusa mi je žao mlađe djece koja nisu ni naučila pisati, a morali su pratiti nastavu na online način.
U Peytonu je izgrađeno ugibalište za automobile kako bi roditelji mogli iskrcati djecu. No i dalje dosta stanovnika Čokolina negoduje jer roditelji i dalje ostavljaju automobile ispred školskog ulaza.
Tako je, roditelji se mogu zaustaviti na deset minuta i djeca imaju direktan ulaz u školu. To postaje parkiralištem iza 17 sati do 7 sati ujutro, a kojim upravlja Sanitat. Problem parkiranja postoji u cijelom gradu. Neki će reći kako se mogla napraviti garaža u školi. U ovom konkretnom slučaju, ne mogu zabraniti roditeljima da ostavljaju djecu ispred škole. Problem se jedino stvara kad je nevrijeme. Inače, razumijem kad roditelji automobilom dovode u školu dijete koje ide u 1. ili 2. razred, a da vode one starije… Sad je došlo vrijeme da se djecu svugdje vozi, a jedan od razloga su i brojne izvannastavne aktivnosti. Smanjuje se uloga obitelji, a dijete se prepušta društvu da ga odgaja.
CIJENA 25 KUNA
Topli obrok za sve učenike
Po zakonu o osnovnoškolskom obrazovanju, svaka škola bi trebala imati osiguran topli obrok za učenike od 1. do 8. razreda. OŠ Montovjerna ima uvjete da se svakom djetetu omogući topli obrok, zato jer imamo opremljenu kuhinju i blagovaonicu. Da situacija nije ovakva, u blagovaonici bi istovremeno moglo boraviti 116 djece. Kad uvedemo topli obrok, iznosit će 25 kuna po djetetu – 15 kuna će plaćati roditelji, a 10 kuna će sufinancirati Grad Dubrovnik. No, bilo bi idealno kad bi ovaj projekt bio sufinanciran novcima iz Europskih fondova. Idemo u tom smjeru. Kad bismo dobili novce, roditelji tada ne bi morali izdvajati ni kunu za plaćanje toplog obroka. Inače, projekt neće moći biti izvediv, i bez obzira na COVID, najranije do početka drugog polugodišta, a najkasnije do početka iduće školske godine. Želimo u ovom projektu ostvariti suradnju s domaćim OPG-ovima. Time bismo podržali proizvodnju na razini grada i županije, a djeci osigurali domaći proizvod. EU najviše podržava takvu priču.
ŽIVOTNI PUT
Zagreb me umorio
Nakon završene srednje škole u Dubrovniku, odlazim u Zagreb studirati Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Životni put me vratio doma te počinjem raditi 1993. godine u OŠ Gruda kao profesorica Hrvatskog jezika i književnosti. Za tu sam školu posebno vezana jer je riječ o mom prvom iskustvu u školstvu. Tad sam shvatila da je to posao koji volim raditi. Iduću školsku godinu započinjem raditi u Ekonomskoj i trgovačkoj školi, sve do 2003. godine. Tada mijenjam posao, ali i grad zbog osobnih razloga. Tri godine provodim u Zagrebu te se ponovno vraćam u Ekonomsku i trgovačku školu do 2009. godine. Vjerovali ili ne (smijeh), nakon toga odlazim opet u metropolu i započinjem svoj put u Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova. Tada se, prije ulaska Hrvatske u EU, zvalo Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. Radila sam kao stručna suradnica i savjetnica u nekoliko uprava, no prije dolaska u OŠ Montovjerna djelujem kao voditeljica službe za brdsko-planinska područja Hrvatske. Upoznala sam krajeve Lijepe naše što možda i ne bih, da nisam radila na tom mjestu. U teškoj smo ekonomskoj situaciji, ali ne znamo koliko lijepo živimo u ovom gradu, a i ne znamo to cijeniti. Nisam se isključivo vratila u Grad zbog posla. Željela sam se vratiti jer me, u mojim godinama, Zagreb umorio. Djeca su odrasla, a na neki način smo se htjeli osloboditi jedni drugih. Također, u Dubrovniku imam dvoje starijih roditelja. Surađivala sam već prije s Gradom u određenim projektima. Stvorila se tako mogućnost za rad u Dubrovniku, a pristala sam ne znajući što me čeka (smijeh). Ovaj posao odrađujem sa zadovoljstvom. Riječ je o časnom zanimanju, a posebno mi je drago što sam dio ove lijepe priče o OŠ Montovjerna.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 14. listopada 2020.