Doista su rijetki pojedinci kojima pandemija koronavirusa nije pomrsila bilo poslovne ili privatne planove. Međutim, u Zadruzi ‘Mir’ proizašloj iz Udruge dragovoljaca hrvatske ratne mornarice – Dubrovnik, navedeno nije slučaj. Štoviše, nekolicinu okupljenih unutar nje, trenutna situacija je dodatno motivirala da nastave s idejom, kako su ga nazvali, vinskog šufita. U potkrovlju zgrade u Srebrenom prodajom vina iz Iločkih podruma, želja im je otvoriti nova radna mjesta, a na koja bi zaposlili nekoga od članova svoje organizacije ili pak obitelji. Bilo bi izvrsno, kaže nam njihov upravitelj Želimir Čizmić, kad bi ih mogli angažirati i dvoje pa bi onda radili u dvije smjene.
Naslovna fotografija: Želimir Čizmić za pultom ‘vinskog šufita’ u Srebrenom s ljubimcem Dexom
Kvaliteta odlična
— Ima mjesec dana otkad smo počeli raditi. Ovu našu prostoriju smo popravili i opiturali. Nije baš bajno, ali nismo se ni nadali da će biti eksplozija interesa. I da je super situacija, krenuli smo u nevrijeme jer su siječanj i veljača uvijek kod nas nikakvi, a sad su pogotovo takvi. Nije vrijeme za test, ali vidjet ćemo – ističe s optimizmom. Inače, objašnjava, ovo nije prvi put kako su se odvažili uploviti u poslovne vode. Naime, Zadruga je prije osam godina i osnovana s ciljem dobivanja koncesije za porušeni hotelski kompleks u Kuparima. Tada su se prijavili na prednatječaj koji je, nažalost, poništen. Uvjeti su uskoro promijenjeni pa se više nisu ni mogli aplicirati.
— Naš plan je bio izvanredan. Siguran sam da bi do sad barem dva hotela već radila. Željeli smo napraviti odmaralište ratnih veterana svijeta. Svaki od njih bi bio dioničar i imali bi popuste za dolazak s obitelji. Razgovarali smo s veteranima NATO-a u SAD-u, Kini, Japanu, Austrijancima, Slovencima i Talijanima. Samo u jednoj vojnoj bazi u Njemačkoj bilo je 45.000 vojnika koji su bili zainteresirani – iznosi. Naum im ipak nije ‘upalio’, ali su se zato otisnuli u avanturu izrade drvenih suvenira. Aplicirali su se na potporu Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske i dobili skromna sredstva kojima su kupili strojeve za obradu i izradu predmeta.
— Napravili smo određenu količinu. Mislili smo ih prodavati ljeti. No, i tu smo imali nekih problema. Većina u Zadruzi nas je stalno zaposlena, nismo mogli biti sto posto u tome – tumači Želimir Čizmić. Igrom slučaja, kaže, nasmiješila im se još jedna prilika te im je vlasnik Iločkih podruma predložio bi li prodavali njegova vina uz odlične početne uvjete. Naime, kako, tumači, oni ‘nemaju ni kune’ pa koliko prodaju, toliko i plate, a sa simboličnom provizijom nastoje osigurati novo radno mjesto ili čak dva. Svakom, naglašava, mogu ‘pogledati u oči’ za kvalitetu jer je ona uistinu dobra. Ona se neće mijenjati, tvrdi, jer je proizvođaču ovo tržište izuzetno zanimljivo.
— Za sad smo se dogovorili da nudimo graševinu, crni kapistran i traminac. To su točena vina koja se čuvaju u inoks bačvama, a ako Bog da da prodaja krene, onda će nam dati cijeli asortiman pa će ih biti i u bocama kojima će cijena biti i do tisuću kuna. Cijene su izuzetno povoljne u usporedbi s istim vinima drugdje. Svi lokali ovdje uglavnom imaju svoje distributere, ali razgovarali smo neobvezno s njima. Dosta ih se žali da im, kad počnu surađivati, u početku daju dobra vina, a kasnije loša. To se kod nas neće dogoditi – podvlači Čizmić. Osobno sebe ne vidi za pultom njihovog vinarskog šufita, ali za sada vrijeme prikrati knjigama i planiranjem 30. obljetnice ratne postrojbe.
Obilježavanje 30 godina osnutka postrojbe HRM – Dubrovnik
Do sad svaku godinu su prigodno obilježili osim pandemijsku 2020. te se nada kako se to opet neće ponoviti. Glava im je puna planova, međutim, nema novaca, a i epidemiološke im prilike, nevoljko ističe, nisu naklonjene. ‘Ipak se nešto mora napraviti’, uzvikuje ovaj predsjednik Udruge dragovoljaca hrvatske ratne mornarice – Dubrovnik. Ideja je, donosi, da se postroje te da se svim članovima dodijeli znak pažnje kako bi se prisjetili tog 31. listopada 1991. te kako je prošlo 30 godina i da ne smiju biti robovima prošlosti. Kako napominje, pri druženjima radije izbjegavaju teške teme, već okupljeni oko spomenute Udruge nastoje razmišljati o budućnosti.
— O Domovinskom ratu najmanje pričamo. On je ostao iza nas. Nećemo ga zaboraviti, ali cilj nam je boljitak, kako možemo pridonijeti, makar pozitivnom energijom. Izričito zabranjujemo kuknjavu jer su hvala Bogu na neki način svi egzistencijalno osigurani, a ako kome treba pomoći, to ćemo napraviti drage volje – objašnjava. Za DuList, ipak se spomenuo tih košmarnih dana kad je, kaže, Grad obranilo osnivanje postrojbe uopće. Bilo je to u najtežim trenutcima, Dubrovnik je bio, govori, pred padom te je neprijatelj do tad svoj naum izvodio prema planu. Međutim, kao što danas namjeravaju pandemiji koronavirusa, upravo su im oni pomrsili račune. U Hrvatskoj ratnoj mornarici – Dubrovnik u 15 dana ih se skupilo oko tri stotine.
Član zadruge Miho Pejdar s poslužavnikom od drveta u obliku Dubrovnika
— Više nije bilo lako ući kampanjolom na Stradun, nego su Dubrovnik morali razoriti. Kad su počeli pucati po zidinama, svijet je krenuo reagirati. Naši položaji su bili raspoređeni od Grada do Solituda uključujući otoke. ‘De facto’ smo bili marinci. Mi smo bili na kopnu dok je Odred oružanih brodova, koji je imao kojih 100 ljudi i 20 brodova, operirao na moru. U prosincu 1991. bilo nas je 700, a inače je kroz mornaricu prošlo 1.200 vojnika. Grad smo obranili ne nekom velikom hrabrošću, nego samom odlukom, ekspanzijom i brzinom kojom su nam se ljudi priključivali pod jednim uvjetom – ‘nemojte nas izdati’ – navodi. Sam Želimir Čizmić bio je prvi ratni zapovjednik postrojbe te inicijator osnivanja.
Njemu uz rame bili su pripadnici Narodne zaštite – Željko Filičić, Siniša Tkalec, Edi Bulić, Vlaho Lonza te Miloslav Bilobrk, Niko Mišić, Goran Štampalija i Dubravko Čikor. Još se itekako sjeća te jedne i po ure po ponoći u Vili Mariji kada su o tome obavijestili generala Nojka Marinovića. ‘Rekli smo mu da Grad nećemo napustiti’, komentira. Isprva su služili u rebatinkama i jeans jaknama, a polovicom studenog ‘91. iz Istočne Njemačke stigla je donacija odora koju je zbog male veličine moglo odjenuti tek njih desetak. Svemu tome moći će posvjedočiti posjetitelji izložbe koju o 30. obljetnici namjeravaju otvoriti, a ako Grad Dubrovnik dopusti, održat će se i Akademija jer, priča Čizmić, ‘za 40 godina k’o živ, k’o mrtav’.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 3. ožujka 2021.