Aktualno

POSJETILI SMO SEOSKO DOMAĆINSTVO MUSLADIN ‘Najveće su mi priznanje domaći ljudi koji nas prate kroz 20 godina’

Najveće su mi priznanje domaći ljudi koji nas prate kroz 20 godina, koji su prepoznali naš veliki rad i odricanje te to cijene i poštuju. Temelj cijelog mog poslovanja upravo je domaći čovjek. Sve dok se tako bude moglo raditi, cijela priča ima smisla i pri tome osjećam veliko zadovoljstvo. Samim time što domaći ljudi dolaze, pristižu nam i turisti jer žele vidjeti mjesto gdje lokalci uživaju – govori za DuList Luko Musladin, ugostitelj i vlasnik seoskog domaćinstva Musladin iz mjesta Ljubač, dobitnik Zlatne povelje u kategoriji ‘Tradicijska ruralna kategorija’ nagrade Suncokret ruralnog turizma 2018.

Ova prestižna nagrada, ističe Musladin, neočekivano je iznenađenje, a za nju ih je prijavila Dubrovačko-neretvanska županija. Među brojnim nagradama i priznanjima svakako valja istaknuti ‘Zlatnu kunu’ koja je Luku Musladinu uručena 2013. za konobu Ankora, a njegovo je seosko domaćinstvo predloženo i za ‘Zlatnu naranču’ gdje mu je pripalo drugo mjesto pa je i ovaj ‘Zlatni suncokret’ bio svojevrstan nastavak nagrađivanja izvrsnog i ‘zlatnog’ uspjeha. Ipak, naglašava Musladin, ‘uspjeh se ne mjeri nagradama, već dugotrajnim radom, egzistencijom i napredovanjem što iziskuje mukotrpan trud’.

‘Od Zlatnog suncokreta se ne živi’

— Svakome je drago kada dobije nagradu. Kad vam netko reče ‘bravo, dobri ste’, imali tri godine ili 50, jednako vam je drago što vas je netko pohvalio. Međutim, od ‘Zlatnog suncokreta’ se ne živi. Raditi i živjeti na selu, praktički je nešto na što čovjek sam sebe osudi. Nažalost, život na selu kod nas je kao da ste u zoološkom vrtu, negdje zatvoreni, netko vas dođe poviriti, a kada ode, i zaboravi gdje je bio. Tako trenutno izgleda selo u Hrvatskoj, a pogotovo ovdje kod nas. Vodovod je u Ljubač došao tek prije dvije godine, naše organsko povrće treba zalijevati što mjesečno plaćamo i do 10 tisuća kuna. Nema poljoprivrednog priključka, subvencija, sela nemaju asfaltiran put, imamo samo četiri kontejnera, nema dovoljno autobusnih linija… Mogao bih istaknuti još čitav niz problema. Tako izgleda Zlatni suncokret – govori vlasnik ovog seoskog domaćinstva koje se osim organske proizvodnje sezonskog povrća bavi i ugostiteljskom djelatnošću. U sklopu domaćinstva mogu se organiziratiručkovi i večere kao i izleti s programom koji uključuje posjet svim segmentima domaćinstva, prezentaciju lokalnog folklora kao i degustaciju domaćih proizvoda, kako njihovih tako i onih lokalnih proizvođača.

Ipak, ovo seosko domaćinstvo, kako sam vlasnik ističe, još uvijek nije u punom sjaju.

— Domaćinstvo nam još nije zaživjelo na pravi način. Nedostaje nam tri do pet smještajnih jedinica za što smo se prijavili na mjeru 6.4 pri Europskom fondu. Projekt seoskog domaćinstva financijski je dosta velik, oko nekih 3,5 milijuna kuna, a po mjeri 6.4 mogli bismo dobiti 1,5 milijuna bespovratnih sredstava, što bi nam jako puno značilo. Onda bi naše domaćinstvo bilo zaokruženo – od proizvodnje eko povrća do pravljena likera, vina i rakije te maslinovog ulja. Već treću godinu imamo certifikat za eko proizvodnju, a naše je maslinovo ulje ekstra djevičansko.
Proizvodnja eko povrća izuzetno je skupa i neisplativa. Nažalost, ljudi pokazuju vrlo mali interes za kupnju organskog povrća. Već tri godine proizvodim eko povrće i rijetko kada bi me tko pitao može li ga u mene i kupiti – nastavlja Musladin objasnivši kako je za zadržavanje eko certifikata potreban velik trud i uspješno prolaženje godišnjih kontrola.

Svake godine ‘eko’ kontrola

— Svake godine moramo prezentirati plan što smo sadili prošle godine, što ćemo saditi ove, čime smo gnjojili, što koristimo i što nam susjed koristi. Ako je u susjedstvu sve poliveno pesticidima, već ne možete imati eko certifikat. Nažalost ili nasreću, kod nas se vrlo malo zemlje obrađuje pa je vrlo jednostavno naći parcelu gdje okolo ništa nije obrađeno. Kontroliraju nas svake godine. Ne možemo ovu godinu proizvoditi ekološki, a iduće prestati pa opet nekad nastaviti. Ako smo samo jednom kontaminirali tlo umjetnim gnojivima, ne možemo dobiti certifikat – govori Musladin.

Seosko domaćinstvo Musladin najviše posjećuju upravo domaći gosti koji se redovito iznenade što im je sve u Ljupču ponuđeno. Rado pristižu i turisti, a ponajviše oni koji su istinski zaljubljenici u seoski način života.

‘Najbrojniji su domaći posjetitelji’

— Prošle smo godine ugostili oko 1200 austrijskih umirovljenika, u suradnji s jednom agencijom i oni su pokazali veliki interes. Ljudi su počeli prepoznavati seoski turizam, vole doći i budu iznenađeni. Puno ljudi iz Grada, kada jednom stignu u Ljubač, čude se što se sve ovdje nalazi, a oni su tu prvi put i nisu ni znali. Nikada se nije ništa radilo da bi se ovaj kraj promovirao i ljudi doveli. Ipak, seoski turizam se i kod nas počinje buditi. Nemamo snagu Konavala, ali imamo nekoliko domaćinstava, a bit će ih još više, pogotovo sada kada planiramo osnovati i udrugu. Krenuli bismo prema iskustvu Konavala. Imamo, na primjer, Uskrs u Primorju, manifestaciju koja parira Božiću u Konavlima, ali trebalo bi je poširiti na nekoliko dana. Pokušat ćemo se boriti s time. Međutim, ako se mladi ne priključe, pomalo ćese sve ovo ugasiti – ističe Musladin naglasivši kako se u samom početku, dok su agencije dovodile goste na seoska domaćinstva, napravila pogreška kojom se stvorio dojam da je boravak na selu vrsta jeftinog izleta.

— Selo nikako nije jeftino, situacija je potpuno obrnuta. Kada nam gosti dođu, moram izrezati pršut, ispeći kruh, dati domaći sir, a to nije više jeftino. U Ljupču ima pet krava i sav sir koji one proizvedu mogao bih kupiti samo ja, a gdje su svi ostali? Ta se percepcija o selu mora promijeniti. Nadam se i s proljeća malo ‘pogurati’ eko proizvodnju. Planiram u polju napraviti štand gdje će se moći doći i, na primjer, sami ubrati kilo pomadora, uzeti dinju i ostaviti novce u kasi. Tako želimo potaknuti ljude – govori Musladin.

Ugostitelji sve više opterećeni

Osim seoskog domaćinska, Luko Musladin dugi je niz godina i uspješan ugostitelj. Privatno se ovom djelatnosti počeo baviti 1998. otvorivši konobu Ankora s kumom Boškom Bečićem koja i nakon 20 godina još uvijek otvara svoja vrata gostima. Gospar Musladin vlasnik je i Restorana Orsan te pivnice ‘Dubrava’ na Babinom kuku.

Kroz ta dva desetljeća, ističe, mnoge su se stvari u ugostiteljstvu promijenile.

— Prvih deset godina bilo je jako lijepo, drugih deset sve teže i teže. Ugostiteljstvo je posao u kojem svi moramo biti zadovoljni, na prvom mjestu gost pa osoblje te vlasnik. Tada je posao pjesma i veselje. Danas se nalazimo u situaciji kada nitko nije zadovoljan. Ugostiteljstvo je mala uslužna djelatnost koja ne može trpjeti namete koji su na nju stavljeni, ne može nositi PDV od 25 posto. Mogla bi, kada bi to bilo jedino što se mora platiti. Ali, tu su raznorazni nameti, a ponajviše nevjerojatni doprinosi na plaće koje mi u toj visini jednostavno više ne možemo isplaćivati. Situacija je složena. Kada je riječ o davanjima u plaći od 50 ili 60 posto, radnik ne bude zadovoljan plaćom koju dobije, a ja jednostavno ne mogu isplatiti tako visoku plaću s tolikim doprinosom. To nas ugostitelje opterećuje. Traži se da budemo što kvalitetniji, a dolazimo u situaciju da se borimo kako ćemo uopće odraditi sezonu. Ne možemo dati i jedno i drugo – naglašava gospar Luko dodavši kako kvalitetne radne snage gotovo više i nema, a onu koju mogu pronaći, vrlo teško mogu adekvatno platiti.

— Morali bismo posezati za radnom snagom u najbližim mjestima poput Trebinja. Tamo sigurno ima vrijednih ljudi koji će rado raditi, ali dok ga naučite kako se radi, napravite od njega ono što biste htjeli, sezona je završila, radnik se vrati kući, a dogodine ga opet nemate, tko zna hoće li se vratiti. Ali moja najbolja radna snaga su domaći ljudi, oni su me držali 20 godina i dolazim u probleme kada njih više nema. Da ima domaćih ljudi u ovome poslu ne bi bilo ni problema. Međutim, i naša škola ne izbacuje dovoljan broj konobara ili kuhara, mi ne šaljemo našu djecu u tu školu, svatko ima pokoji apartman pa ne mora ni raditi i zato smo došli tu gdje jesmo – ističe ovaj ugostitelj.

Po pitanju ponude, Dubrovnik je, naglašava, napredovao u kvaliteti hrane i usluge. Rijetki su, dodaje, oni koje ne zanimaju novi trendovi i kvalitetne namirnice.

— Prije se na prste moglo nabrojati dobre restorane, a sada je obratno. Danas, gdje god gost ode, nije pogriješio. Svi se ugostitelji trude, ali često nailazimo na prepreke pa se naš trud ne cijeni previše. Što napraviti? Na to nema odgovora preko noći. Sada bismo trebali početi raditi da nam za deset godina bude bolje. U Gradu imamo ogroman broj apartmana, turista i postajemo izletnički grad. Koliko je to dobro, opet je i u jednu ruku loše. Time smo dobili zbrku i kaos, nema plana kako naprijed, tj. ne znamo ga. Grad nije imao Strategiju razvoja turizma u onom trenutku kada su me tražili da je priložim prilikom prijave za EU fond. Imamo grad koji jedino živi od turizma, a strategije nema. Javlja se veliki upitnik iznad glave. Između nas ugostitelja, ipak, komunikacija se poboljšala. Osnovana je nedavno i Udruga pa razmjenjujemo iskustva i pomažemo jedni drugima – zaključuje ugostitelj i vlasnik seoskog domaćinstva Luko Musladin.

Foto: Seosko domaćinstvo Musladin – Ljubač

IZ TISKANOG IZDANJA 9. SIJEČNJA 2019.

Pročitajte još

Nakon dvije pandemijske godine ponovo održan zimski kamp udruge ‘Slatki život’

Dulist

ARHITEKTICA PETRA RADONIĆ Obranila je diplomski rad o TUP-u, a sada radi na osmišljavanju njegove budućnosti

Andrea Falkoni Račić

MEDVED BRANITELJIMA DUBROVNIKA ‘Dok je neprijatelj htio izbrisati hrvatsku povijest, vi ste je stvarali’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija