Iz prethodna je dva teksta vidljivo kako su Konavljani zauzimali značajno mjesto u dubrovačkom pomorstvu 18. i 19. stoljeća. No, Konavljani se ne ističu samo kao mornari već i kao vlasnici brodova – doduše ribarskih i teretnih. Upravo je sačuvan popis vlasnika barki, odnosno brodova u dokumentu iz 1815. godine pod nazivom Stato delle picole barche della Provincia di Ragusa, che servono agli usi della pesca, e per i picoli tragitti e transporti. U spomenutom se dokumentu pod barkama podrazumijevaju brodovi na jedra kojima se teret prevozio duž cijele istočnojadranske obale te je očito kako je „barka“ bila naziv za mali brod (vidi: I. Perić, Plovila i pomorci iz Cavtata i Konavala u maloj obalnoj plovidbi 1815. – 1828., Naše More br.5., Dubrovnik 1983.). Na popisu se nalazi ukupno 48 vlasnika plovila, a od toga broja 4 su bila vlasnika iz Pločica, 43 iz Cavtata i 1 iz Oboda. Također je dubrovačka Lučka kapetanija vodila evidenciju o brodovima i brodskim posadama za dubrovačko pomorsko okružje. Navest ću par primjera plovila i pomorce u maloj obalnoj plovidbi iz Cavtata i Konavala u vremenu od potkraj listopada 1815. do kraja prosinca 1828. godine. (vidi: I. Perić, Plovila i pomorci iz Cavtata i Konavala u maloj obalnoj plovidbi 1815. – 1828., Naše more br.5., Dubrovnik 1983.).
SAN NICCOLO, MARIANNA, ZAVTAJKA…
San Niccolo (barki je 1820. godine promijenjeno ime u Obod) – otvorena barka od 5 i 16/94 t, izgrađena 1811. godine u Gružu. To je bila barka s jednim jarbolom i latinskim jedrima. Vlasnik je bio Vlaho Herendija, a posada se (upisana 13. svibnja 1817.) sastojala od 6 Cavtaćana: patrun Vlaho Herendija (27), mornari Marko Saulović (59), Josip Kličan (40), Josip Faggioni (36), Pasko Grančić (47) i Petar Romano (19). U zagradama je navedena starost mornara. Također, u upisniku se za svakog člana posade posebno navode i ostali opisni podaci (napr. rast i boja kose). Zanimljivo je kako se kao član posade spominje i Josip Faggioni djed slavnoga slikara Vlaha Bukovca. Marianna – bracera od 14 t nosivosti, izgrađena 1811. godine u Korčuli. Imala je dva jarbola s jedrima trabakule. Vlasnik joj je bio Andro Sturica, a posada se (upisana 23.II. 1816.) sastojala od 6 članova: patrun Andro Sturica iz Cavtata (36), mornar Kristo Carcipolo iz Oboda (26), mornar mato Tepšić iz Cavtata (23), mornar Luko Jemo iz Cavtata (22), mornar Nikola Lučić iz Cavtata (40) i mornar, sanitarni čuvar Šime Strgačić iz Zadra (50). Svi su mornari na toj braceri bili plaćeni po jednu pjastru dnevno. Zavtajka – barka od 6 i 16/94 t. Imala je dozvolu plovidbe u okviru Jadrana. Vlasnik i patrun joj je bio Luka Šodrnja (52) iz Cavtata, a posadu su (upisanu 3. VI. 1828.) sačinjavala još tri mornara, također iz Cavtata: Miho Bakić (30), Petar Miljan (34) i Jakov Pukašić (25). Kako obalna plovidba još uvijek nije bila sigurna, pa se u upisnicima od 1822. godine navodi i njihovo naoružanje. Tako je navedeno za barku Perlica naoružana je sa 2 puške, a za barke Supetar, Sofia i Sirena navodi se da su bile naoružane sa po 4 puške. Bracera Sciuperca bila je naoružana sa 2 trombona, 2 puške, 2 pištolja i 2 sablje. Brodovi duge plovibe su bili naoružani i pored pušaka i sa topovima.
JEDRENJAK OBILIĆ
Kao što je vidljivo Cavtaćani i Konavljani su svojim brodovima davali različita imena. Tako na primjer nalazimo na imena svetaca (San Niccolo, San Francesco, Madona del Rosario et anime del Purgatorio), no i apstraktne nazive (La Provvidenza – providnost, La Veloce – hitra) te mitološka imena (Sirena). Nalazimo još i nazive otoka (Supetar), sela (Obod). U 19. stoljeću jedan se jedrenjak naziva Obilić. Može se pretpostaviti kako je taj naziv imao političke konotacije jer je u to vrijeme bila želja za ujedinjenjem južnoslavenskih naroda i oslobođenje od Austro-Ugarske Monarhije, a bila je i prisutna sveopća mitologizacija povijesti koja je stvarala nepostojeće junake. Taj je jedrenjak bio vlasništvo Stjepa Vragolova. Plovio je Jadranom i Egejskim morem na svom proputovanju od Venecije do Carigrada. Navodno nikada nije imao havariju ili štetu. Vragolov je bio izvanredan moreplovac. Jednom je prilikom iz Trsta do Cavtata stigao za 24 sata, što je uistinu za to vrijeme bilo nevjerojatno. Pojavom parobroda, Obilić kao brod na jedra doživljava svoju agoniju. Kapetan Stijepo Vragolov ga je prodao van Cavtata. „Njegov je odlazak iz Cavtata bio kao jedan od najžalosnijih sprovoda – toliko je bio voljen od Cavtaćana koji su s njim plovili i živjeli“ (vidi: Jadranska straža 1936.). Veliki portret kapetana Stijepa Vragolov resi sada salon indirektnih nasljednika ove pomorske obitelji. Visi na zidu kao oltarna slika i sa ozbiljnog lica, uokvirena bradom i brkovima (Kaiserbaffe) se čita i snaga i vjera i energija i ponos, ali i prkos prema moru, tom vječnom davaocu i vječnom otimaču života, rada i energije. Portret je obiteljska svetinja i uspomena. Takvi ljudi nadživljuju sami sebe, jer imaju trajnih poruka i današnjim generacijama koje se sve manje i manje povjeravaju moru i brodovima (vidi: Antena vjesnik župe Cavtat, br.2, Cavtat, 1979.)