Blagdan svetog Nikole uvijek je dobra prilika za porazgovarati s našim pomorcima koji svoj ‘kruh sa sedam kora’ zarađuju na dalekim morima. Veza Dubrovnika, ali i pomoraca sa svetim Nikolom neraskidiva je. Kad more pokaže svu svoju nemirnu ćud, svoje molitve dubrovački pomorci upućuju upravo svome svecu zaštitniku. Uz ovaj blagdan porazgovarali smo s Dubrovčaninom Stijepom Brninom, prvim časnikom stroja u norveškoj kompaniji Viking Ocean Cruises koji je s broda u Grad stigao prije samo nekoliko dana. S nama je podijelio svoja dosadašnja iskustva na raznim tipovima brodova, ali i otkrio što mu u ovome poslu najteže ‘pada’.
Kako je tekao Vaš pomorski put? Možete li se prisjetiti svojih prvih iskustava na brodu?
Krenuo sam na brod po završetku srednje škole 1994. kao vježbenik strojar na Atlantskoj plovidbi. Na njoj smo zapravo svi počeli. Nakon te godine dana vježbeništva, krenuo sam na fakultet, međutim, odlučio sam se ipak ukrcati na brod. 1997. godine morao sam napraviti pauzu zbog vojske, a potom sam se 1998. službeno ukrcao na putnički brod. U međuvremenu sam počeo raditi i na jaružarima poput luksemburškog Jan De Nula, a potom sam se, stjecajem okolnosti ponovno odlučio vratiti na putničke brodove. Iskustvo sam stjecao na mnogim kompanijama poput Princess Cruisesa, Royal Caribbeana, Radisson Seven Seas Cruisesa, Fred Olsen Cruise Linesa. Trenutno sam na Viking Ocean Cruisesu i sa mnom je na brodu, a posebno u stroju, dosta Hrvata.
Kako ste se odlučili biti pomorcem? Jeste li slijedili stope nekoga iz Vaše obitelji?
Jesam, rođak i oba dunda su mi pomorci. A uvijek sam i volio raditi po strojevima, vrtio sam se oko manjih motora. Volio sam takvu vrstu posla, a privlačila su me i putovanja. Sve mi se to onda nekako u pomorstvu ‘poklopilo’ pa sam uspio spojiti ugodno s korisnim. A sad sad napokon dobio i tu mogućnost da budem na brodu dva mjeseca, a da sam potom dva mjeseca doma. To je sasvim optimalan omjer rada i odmora.
Koliko se pomorstvo promijenilo otkako ste se prvi put ukrcali na brod?
Promijenilo se dosta. A, svaka promjena sa sobom donosi i nove izazove. Ugovori su nam sada kraći, manje stojimo u lukama, a puno je veći pritisak papirologije. Sve se mora zapisivati i stalno prolazimo brojne provjere u portima. U dva mjeseca doživimo u smislu posla ono što prije ne bismo možda u šest, sedam. S jedne je strane lakše, ali s druge opet teže. U ovome poslu treba biti jako koncentriran i samosvjestan kako bi sve bilo u redu. A, povećava se i komercijalni pritisak putničkim brodovima da stignu na vrijeme i dovedu teret, a nama da dovedemo putnike na vrijeme. Kasniti se ne smije, ako radi nevremena propustimo jednu luku, nastane problem. Moramo odgovarati na mnogo pitanja, vrši se pritisak na kapetana. Ali, tko može utjecati na more i na vremenske prilike? Podignuta je, doduše, i briga o sigurnosti i zaštiti okoliša. Imamo vrlo sofisticirane protupožarne mjere, kao i sustave za obradu otpadnih voda. Rizik se pokušava svesti na minimum. Ništa se ne ostavlja slučaju, sve se zapisuje i snima. Vodi se briga po pitanju zagađenja ispušnim plinovima pa se zbog toga ugrađuju razni pročistači.
Što Vam najteže ‘pada’ dok ste na brodu?
Najteže mi pada biti daleko od obiteji. Supruga radi, djeca nam nisu više toliko mala pa neke stvari mogu i sami napraviti, a puno nam pomogne i moja sestra Antonija za pripazit’ ih, vodit’ računa oko škole i njihovih aktivnosti. Sve drugo mi ne pada teško, dio je posla i mora se odraditi. Iako, pomorstvo je još uvijek ‘kruh sa sedam kora’. Grade se u posljednje vrijeme čak i autonomni brodovi koji mogu sami voziti, ali pomoraca će uvijek biti. Neće nas zamijeniti. Koliko se brodova gradi i koliko se pomorstvo razvija, izgleda da će nas i nedostajati, da ćemo morati pojačati kadar.
Kako Vam izgleda jedan tipičan dan na brodu?
Sve, naravno, ovisi o činu i poziciji. Nama ‘dnevničarima’ dan počinje u 8 sati. U 7 sati smo na dogovoru o dnevnom poslu i obaveznoj kavi i tu dogovorimo sve dnevne aktivnosti. Ručak, pauze za kavu i večera su nam pravilno raspoređeni i pazi se da stvarno imamo i mali predah. To je nekakav službeni raspored, ali uvijek, naravno, može biti i modifikacija, ovisno o obujmu posla. Nastojimo se pridržavati pravila Međunarodne radne organizacije, tj. limita od 14 sati rada gdje bi onda trebalo se osigurati dovoljno odmora u danu. Sve se to biježi i o tome se jako vodi računa.
Svaki pomorac tijekom svoje karijere zacijelo doživi ona lijepa iskustva kojih se rado sjeća, ali ona nešto manje lijepa. Možete li se prisjetiti nekih situacija koje su Vam ostale kao upečatljive?
Nemirno more doživio je svaki pomorac. A, situacija je bilo raznih. Zna se dogoditi da se nađeš ‘u nevolji’ u nekoj luci, ako si, na primjer, zaboravio novčanik ili potrošio sve novce. Onda se treba snaći za prijevoz do broda. Zaustavljaš nepoznate ljude u gradovima u kojima nikada nisi bio, pitaš ih za smjer i moraš im vjerovati i osloniti se na njihovu pomoć. Jednom su nas u Španjolskoj pokrali na jednoj plaži i došli smo u nezgodnu situaciju. Kako se vratiti, znamo da nas brod neće čekati, a kašnjenje se kažnjava. Morali smo se snaći, pokušali smo šarmirati taksista da bi se uspjeli vratiti i srećom smo uspjeli. Također, događalo bi nam se da ne bismo smjeli s broda pa bi stali na brodu vezanom u luci po nekoliko dana. Na zadnjem nam se ugovoru to dogodilo u New Yorku. Tri dana i dvije noći nismo smjeli na kopno zbog pravila emigracije. Trebalo je za to srediti ogromnu papirologiju. Bude to grubo, stojimo na brodu i ne smijemo sići, a preporuka je da se pomorci malo iskrcaju, prošeću, obiđu grad dok su u nekoj od luka. I onda smo morali tako nastaviti dalje. Ima naravno i onih lijepih situacija, a najdraže mi je kada naiđemo u nekoj zemlji na posebnu lokalnu manifestaciju koju inače ne bih imao prilike posjetiti da sam se uputio, primjerice, u vlastitom aranžmanu. Među upečatljivijima mi je sjećanjima TT utrka Isle of Man, vjerojatno najsmrtonosnija motociklistička utrka. Stigli smo taman na dan kada se održavala i uživali u njihovim ‘vratolomijama’. U ovom poslu najljepše je i upoznati mnoge ljude, a pogotovo sresti nekog od prijatelja u stranoj luci. To je neprocjenjivo i ostane čovjeku u posebnom pamćenju. To su naši odmaci od svakodnevnice, inače, funkcioniramo kao mala vojska.
Mogu li se među Vaša iskustva ubrojiti i ona o susretu s piratima ili pak migrantima?
Nemamo susrete s migrantima, ali imamo poneka s piratima. U svaku luku u koju idemo moramo proći brojne provjere, a pogotovo kada idemo kroz zemlje gdje se pouzdano zna da pirata ima. Tada imamo čak i posebnu naoružanu stražu na brodu. Kad smo jednom prilikom plovili kroz Crveno more s nama su na brodu bili naoružani bivši vojnici u slučaju napada pirata. To su iskustva koja te definitivno promjene. Tada sam bio na jaružaru i nastala je malo čudna situacija. Morali smo se zaustaviti u Džibutiju, a to je poznata ‘piratska’ luka. Nije nam bilo svejedno. Znali smo da su oni oko nas i da su naoružani, a morali smo ući i iskoordinirati sve s tamošnjim vlastima. Bilo je posebno izazovno i objasniti im zašto su s nama na brodu naoružani bivši vojnici koji su nas štitili. Na sve smo načine pokušavali spasiti se da nas ne odluče napasti.Uspjeli smo na kraju dalje sretno nastaviti.
Što za Vas znači blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomoraca i kako, a obilježavate kod kuće, a kako na brodu?
Ove godine neću biti doma za svetog Nikolu jer ću morati na trening. Kad sam doma, pođem s obitelji na misu, izađemo u grad, sretnemo se s prijateljima i podružimo. A, na brodu proslava ovisi o kompaniji. I tamo bude misa, a kako je vrijeme darivanja, ne nosimo doduše čizmice, ali se darivamo. Imamo i poseban običaj na brodu, zovu ga ‘Secret Santa’ pa nam prosinac tako započne u malo drukčijem i posebnijem ozračju. Naravno, sve okitimo te napravimo pravi ugođaj. Nekada, nažalost bude hitnih poslova pa ih odradimo kao i svakog normalnog radnog dana, ali sve je malo lakše za sv. Nikolu. Mi iz stroja se iz kombinezona presvučemo u uniforme, budemo opušteniji, priredi se i svečaniji objed. A kad je čovjek na nekom manjem brodu, gdje je i ekipa manja, zna se sv. Nikola obilježiti i pripremanjem domaćih specijaliteta. Zapravo, sv. Nikola nas prati praktički cijelim putem. U mnogim lukama ima njegovih kipova i mnoge kršćanske zemlje obilježavaju njegov blagdan.
Iz tiskanog izdanja DuList od 4. prosinca 2019.