Nakon što je nadbiskup Conventati napustio Cavtat i obišao sela Močiće, Čilipe i Uskoplje krenuo je prema Grudi. Običaj tog vremena bio je da župljani nadbiskupa isprate do granice svoje župe gdje bi ga čekali župljani susjedne župe. Tako je i nadbiskupa Conventatija dočekalo stotinjak Gruđana, svi naoružani sa puškama, zastavama i muzičkim instrumentima. Danas bi nam bilo zanimljivo da je Nadbiskup napisao, u svom izvješću o ovom posjetu krajnjeg juga Republike, o kakvim se točno tu instrumentima radilo. Nakon što im je prišao, Gruđani su ga pozdravili pucajući iz pušaka. Zatim je Nadbiskup sve nazočne blagoslovio. Zanimljiv je zapis susreta Nadbiskupa i hajduka. Naime, jašući na konju prema Grudi Nadbiskup je sa svojom pratnjom naišao na grupu hajduka koja je vodila zarobljena tri Turčina. Svi su Turci bili svezani, dok je jedan imao povez preko lica ispod kojeg je curila krv.
PRAZNOVJERJE GRUĐANA
Taj je prizor zgrozio Nadbiskupa koji je zapisao kako mu je bilo strašno pogledati u to iskrvavljeno lice. Također je zabilježio kako se nije bojao hajduka jer ga je pratila naoružana pratnja. Još je možda zanimljivije i to da su hajduci bili pristojni te su Nadbiskupa pozdravili sukladno ondašnjim običajima – pucanjem iz pušaka. Čak je jedan hajduk prišao Nadbiskupu i pitao ga da mu dade nešto popiti pa je Nadbiskup podijelio piće njemu i njegovim drugovima. Nadbiskupa je u Grudi, kao i Cavtatu, dočekalo mnoštvo ljudi. Povodom svečanosti svog dolaska u grudskoj je crkvi krstio trojicu ljudi koji su bili krenuli putem krivovjerja. Nakon toga je kod vjernika suzbijao praznovjerje te u svom izvješću govori da ljudi vjeruju kako sveta Misa ne vrijedi ako se ujutro nisu oprali, isto tako da bi nakon pogreba obitelj nalazila ispred kuće upaljenu vatru posebno za to pripravljenu, koju bi potom oni koji su došli na sprovod bacali iza leđa. Nadbiskup je prisutne odgovorio od takvog praznovijerja. Nadbiskup je zapisao kako je u Grudi dugo trajala suša, no upravo je nakon njegova blagoslova pala obilata kiša. Nadbiskupa su očito dobro ugostili jer je pohvalio smještaj Grude. No, Gruda mu se svidjela zbog mnoštva brežuljaka i velikog plodnog polja te zraka kojeg je opisao kao savršenog. Nadbiskup je poslije Grude posjetio župu Mrcine (sada Dubravku), a ujedno je obišao i neka konavoska sela kao npr. Dunave, Butkovinu, Pičete i Zastolje. Potom se uputio prema Pločicama gdje ga je okupljeni narod dočekao također s velik počastima ispred crkve sv. Lazara (prvotno se crkva današnje sv. Marije Karmelske zvala crkva sv. Lazara).
SPRIJEČENO KRVOPROLIĆE
U Pločicama je Nadbiskup pomogao izbjegnuti krvavi sukob između dvije obitelji. Naime, dok je Nadbiskup držao vjeronauk u crkvi, nastala je velika buka jer su se posvađala dva momka zbog jedne djevojčice. I jedan i drugi su imali oružanu pratnju s roditeljima te su tražili od Nadbiskupa da odluči kome od njih pripada djevojčica. Jednom je mladiću djevojku obećao otac, a drugome majka te je tu nastao prijepor. Na pitanje koliko godina ima djevojčica, odgovoreno mu je osam. Nadbiskup je tada rekao kada djevojčica napuni trinaest godina tada će ona odlučiti za kojeg će se mladića udati. Svatko je bio zadovoljan s odlukom Nadbiskupa koji je spriječio toga dana krvoproliće. Nama ova priča danas ocrtava postojanje običaja dogovora oko ženidbe djevojaka koje su po svojoj dobi bile još daleko od tog čina, što bismo s današnjeg gledišta svakako lako osudili. Napustivši Pločice Nadbiskup je pohodio Pridvorje, a zatim Stravču s okolnim selima pa je odatle otišao u Mline pohodivši crkvu sv. Hilariona s okolnim selima i napokon se vrativši u Dubrovnik. Pismo o ovom svom pohodu Nadbiskup je napisao 29. kolovoza 1716., a ono je bilo namjenjeno kardinalu Paolucci koji je bio državni tajnik Pape Klementa XI. (1700. -1721.). Današnje biskupske vizitacije izgledaju mnogo drugačije. I dok su u nekim drugim vremenima župljani s oduševljenjem i brigom dočekivali svoje (nad) biskupe, današnji su posjeti tiši, gotovo nečujni. Protiču, izrazio bih se – u intimijoj atmosferi jer današnjem je čovjeku vrijeme novac, novac vrijeme, a tradicija kao da je već odavno postala (financijski?) teret.