Nemir koji je vjekovima razdirao Balkan uglavnom je zaobilazio ponosnu i slavnu Dubrovačku Republiku, koju zbog toga nije na odmet zvati Švicarskom Balkana. Svaki put kad bi zagustilo (a to nije bio tako rijetko) mnogi su se ondašnji vladari okretali Dubrovniku kao sigurnom utočištu, gdje su mogli svoje najmilije – u prvom redu dragocjenosti i novac – ostaviti na sigurno čuvanje. Takav val nesigurnosti možda je bio najdojmljiviji za vrijeme prvog vala osmanskog napredovanja, u periodu 15. i 16. stoljeća. No, borbe za vlast i krvave igre za prijestolja nisu puno zaostajali za ‘krvoločnim Turcima’. Naravno, stvari nisu bile uvijek (za neke) tako crne te je bilo i onih koji su u Du
brovnik dolazili iz sasvim prozaičnih razloga, kao što je na primjer, kupovina ili kako bi to danas nazvali shopping, jer to je bio grad trgovaca povezanih s cjelokupnim tada poznatim svijetom, pa su mnogi velikaši i okrunjene glave za sebe tražile vrijednu robu koju nisu mogle nabaviti nigdje drugdje nego samo u Dubrovniku. Dakle, Dubrovnik je bio stjecište trgovaca i putnika te odmaralište i utočište mnogih izbjeglica iz zaleđa. Svi putnici koji su dolazili iz istočnih zemalja morali su prethodno doći u Cavtat, a odatle su odlazili brodom prema Dubrovnik. Budući je prirodna prepreka kopnenom putovanju bila ‘Duboka Ljuta’ logična je alternativa za nastavak putovanja prema Dubrovniku bila luka u Cavtatu. No, prije nego bi putnici došli do Cavtata morali su proći jednom ulicom koja se i tada kao i danas nazivala ‘Pavlovićeva ulica’. Ta ulica je spajala Obod i Cavtat, a naziv ulice najvjerojatnije potječe od Pavlovića od kojih su Dubrovčani 31. prosinca 1426. otkupili Obod i Cavtat. Ulicu možemo povezati s slavnom bizantijskom dinastijom Paleologa, carom Dušanom, despotom Đurađom Brankovićem, vojvodom Stijepanom Vukčićem Kosačom, Vlatkom Vukčićem unukom Stijepana Vukčića i s još bezbroj okrunjenih i neokrunjenih glava koje su tuda zasigurno prolazile. Tako je 1350. godine u Dubrovnik preko Cavtata putovao srpski car Dušan. U Cavtat su bile poslane dvije lađe koje su u Dubrovnik dovezle Dušana, njegovu ženu i sina. Na povratku je car opet prošao kroz Cavtat i Pavlovićevom ulicom. U Dubrovnik je u dva navrata dolazio i Đurađ Branković; prvi put kao vladar, a drugi put kao prognanik. Na odlasku su ga iz Dubrovnika do Cavtata otpratila petorica vlastele. Prilikom drugoga boravka Branković je u Dubrovniku ostavio na čuvanje odjeću, novac, zlato i srebro. Također, buduća žena Lazara Brankovića Jelena, kćer Tome Paleologa koji je bio brat posljednjeg bizantskog cara Konstantina,
1446. godine je došla u Cavtat, a odatle u Dubrovnik. U Cavtat je stiglo i petero vlastele koji su izrazili zadovoljstvo i radost što je Jelena stigla živa i zdrava. Ovdje je još značajno spomenuti i dvije posjete vojvode Stjepana Vukčića i kasnije njegova unuka Vlatka Vukčića. Vojvoda Stjepan Vukčić, njegova žena Jele i majka Katarina preko Konavala i Cavtata 1440. godine stigli su u Dubrovnik. Knez u Pridvorju sazvao je zbor, gdje je nazočilo 60 seljaka na konjima i 100 pješaka koji su s knezom dočekali vojvodu i kneginju. Za tu je priliku vlada iz Dubrovnika odobrila 60 perpera da se kupi 10 ovnova, 50 kokoši, jedan star žita i 10 kvinkvija (jedan kvinkvij iznosi 22 litre) vina, a što se sve imalo darovati vojvodi. Stjepanov unuk Vlatko Vukčić odlučio je poći u Veneciju pa je zamolio Dubrovčane da ga prevezu s galijom. Galija ga je čekala ispod sela Oboda, a sišao je niz ‘Pavlovićevu ulicu’. Promjenom država i političkih sustava u pravilu su se mijenjali nazivi ulica i trgova ali ‘Pavlovićeva ulica’ stoljećima je zadržala svoj naziv i time zasigurno za naše prilike postala rekorderom u ustrajnosti po nošenju istoga imena. A, ako i nije po tome onda je zasigurnosti po količini plave krve koja je njome silom prilika prodefilirala.
Fotografija: Božo Lasić