Društvo prijatelja dubrovačke starine svečanom sjednicom prošlog tjedna proslavilo je 60. obljetnicu postojanja.
Tom prigodom zahvalnice je dobilo ukupno 79 zaslužnih pojedinaca te 30 tvrtki i ustanova, koje su pridonijele njegovu radu. U prigodi 60. obljetnice rada i djelovanja Društva prijatelja dubrovačke starine, općenito o ulozi Društva u očuvanju baštine, aktualnim projektima obnove te o odnosu s Gradom Dubrovnikom, razgovarali smo s predsjednikom Denisom Orlićem.
Društvo prijatelja dubrovačke starine ove godine slavi 60. obljetnicu postojanja. Koja je najveća zasluga Društva u očuvanju dubrovačke baštine?
– Društvo su osnovali vizionari u svom, a očigledno i u današnjem vremenu. Stvorili su udrugu civilnog društva koja je, prema njihovima idejama, trebala ne samo štititi spomeničku baštinu i prezentirati je, već i obnavljati, a donijeli su i ideju kako će Društvo funkcionirati. Ono radi po modelu kolektivne uprave i iako sam ja formalno i nominalno predsjednik, jer jedan mora biti prvi, ja sam prvi među jednakima, i moj glas ima potpuno jednaku težinu i značaj kao i svakog člana Malog vijeća, koje odluke donosi većinom glasova. Malo vijeće donosi odluke većinom glasova, i u više od 90 posto slučajeva, one se donose jednoglasno.
To vam govorim jer je i to zasluga gospara Lukše Beritića i njegove ideje koju je vukao iz načina odlučivanja i razmišljanja o općem dobru u Dubrovačkoj Republici. Dakle, i prije osnutka Društva, odmah nakon Drugog svjetskog rata, po pričanju naših starijih članova, počelo se inicijativom Lukše Beritića i pod njegovim nadzorom s prvim zahvatima na uređenju zidina. Morate znati da zidine u južnom dijelu tada uopće nisu bile prohodne. Uslijed, mahom austro-ugarskih nadogradnji, zidine nisu bile prohodne zbog raznoraznih objekata, koji su iz ovih ili onih razloga, u obrambene i druge svrhe, bili nadograđeni.
Društvo je preuzelo na sebe tada, a i danas, zahtjevnu i tešku ulogu rušenja tih objekata i vraćanja zidina u izvorno stanje, kakvo je bilo 1806. godine. S vremenom je i u tome uspjelo. Ovu fizionomiju koju danas imaju zidine, to je fizionomija izvornih zidina kakve su bile izgrađene tijekom stoljeća, a današnju vizuru dobivaju nakon Velike trešnje. Međutim, zidina u ovom današnjem smislu, prezentiranih javnosti nije bilo prije Društva i Društvo je omogućilo posjet, način ekonomske eksploatacije i naravno vrednovanja. I to je najveći uspjeh Društva.
Dakako da u Statutu piše da se Društvo brine prvenstveno za fortifikacijske sustave, a potom i za svu materijalnu i nematerijalnu baštinu dubrovačkog kraja tj. bivše Dubrovačke Republike. Na neki način Društvo je ne samo onaj čimbenik koji se brine za baštinu, nego nam omogućava da bar jednim dijelom osjetimo duh i dah tih vremena. Jer su zidine bile simbol slobode, političke moći. Zidine su taj neki ključ i ishodište vraćanja nekim dobrim tradicijama koje je Dubrovnik donio Hrvatskoj. I moram ovdje napomenuti da je Dubrovnik formalno politički u sklopu hrvatskih zemalja od 1358. godine, od Zadarskog mira, temeljem Višegradskog ugovora, a DPDS je bilo među rijetkima, koje je to obilježilo 2008. godine. I o tom dijelu povijesti Društvo skrbi i prezentira ga. Međutim, jedan od najvećih naših uspjeha je vraćanje zidina u izvorni oblik, jer je to omogućilo generiranje sredstava koja onda vraćamo svekolikoj baština na najbolji način koji znamo.
Baština treba sama sebe održavati
Kad ste sklopili prvi ugovor s Gradom Dubrovnikom, ili tada Općinom Dubrovnik?
– Formalni ugovor postoji iz 1960-tih i u njemu je konstatirano kako će Društvo nastaviti ekonomski iskorištavati zidine. Tada Društvo počinje, ona sredstva koja baština daje, vraćati u baštinu. Isključivo u baštinu i bez ikakve dobiti. I od tada počinje ovaj model rada kojega mi i danas koristimo. Društvo je dokaz da jedan model, bez obzira koliko je star, ako je dobar, vrijeme na njega ne utječe. Prilagođavamo se novim tehnologijama, ali osnovni princip našeg rada, djelovanja i promišljanja je potpuno isti – ono što ti baština da treba baštini vratiti.
Koji su aktualni projekti koje provodi DPDS?
– Baština traži velika sredstva, iako gradske zidine izgledaju, a i jesu uredne, skele i radovi su njihova svakodnevica. Veliki je naš projekt, nakon što smo priveli svrsi i omogućili prezentaciju arheološkog nalazišta industrijske zone ispod Minčete. Nakon prezentacije toga, odlučili smo cijelim zapadnim, sjeverozapadnim i sjevernim predziđem napraviti alternativnu turu za zainteresiranu publiku, gdje će moći vidjeti predziđa, kazamate i sustav vodovoda koji ide kroz Minčetu, lapidarij, a cijela tura završavala bi u arheološkom parku sa iznimno bogatim ostatcima sakralnih objekata i žitnicama (rupama) na Svetom Andriji, gdje smo najveći dio te zemlje i kupili.
Sada tu radimo arheološka istraživanja, jer je riječ o jednom od najstarijih dijelova Grada. Kako je taj dio relativno rano zatrpan, otkopavanjem se mogu naći vrlo kvalitetni ostaci. Mi to želimo prezentirati, jer će to biti kvalitetna i lijepa priča. Sređujemo i Crkvu svetoga Stjepana u Pustjerni. Naravno radimo i konstantne zahvate na zidinama. Osim toga predstoji nam završetak Mosta od Pila, riječ je o njegovoj konstruktivnoj sanaciji i prezentaciji potpornih stupova, koje smo otkopali.
Osim obnove u Gradu, skrbite i o baštini na području bivše Dubrovačke Republike?
– Što se pak tiče izvagradskog područja, imamo ozbiljne zahvate na stonskim zidinama, kojima također upravljamo, i koje uređujemo kako bi mogle održavati same sebe. Baštinu doživljavamo kao djecu. Nije velika stvar urediti nešto i ostaviti tako, jer će prije ili poslije opet vrijeme učiniti svoje i vraćamo se na početak. Dakle, moramo obnoviti nešto na taj način da taj spomenik može sebe održavati, da se stvori kod ljudi svijest o duhovnoj i materijalnoj vrijednosti baštine, a da istovremeno zaštitimo tu baštinu od bezobzirne komercijalizacije, prostitucije, kada baština nažalost gubi svoj duhovni smisao i podređena je isključivo stvaranju zarade, čime sebe dovodi u poziciju sredstva, a ne svrhe, čime potire svoju bit. Danas jako težak zadatak, a moderno se zove održivi razvoj.
U Stonu je 8 zaposlenih i svi su zaradili sebi plaću. Nažalost stonske zidine još uvijek ne mogu u cijelosti financirati potrebe stonskog fortifikacijskog sustava, ali doći će i ta vremena. Istu stvar radimo sa Sokol gradom u Konavlima. Kupili smo Knežev dvor u Slanome koji je dosta devastiran. Bio je u privatnom vlasništvu, i uspjeli smo ga otkupiti. Zanimljivo je da postoje originalni nacrti iz 1808. godine, neposredno nakon rusko – crnogorskog razaranja 1806.godine kada je Dvor spaljen. No, po tom nacrtu on se može praktično potpuno rekonstruirati. To nam je slijedeći projekt obnove. Za sada nemamo dovoljno sredstava, ali ćemo do kraja godine zatražiti ponude za izradu projekta i projektne dokumentacije i pokušat ćemo ga dovesti u ono stanje u koje smo doveli Sokol Grad.
Nerazumijevanje gradske vlasti
Iako ste desetljećima imali izuzetnu suradnju s čelnim ljudima Grada, zadnje tri godine očit je latentni sukob između gradonačelnika Vlahušića i Društva. Kakva je sada situacija u odnosima s Gradom i kako vidite razvijanje daljnjih odnosa?
– Nikad nisam doživljavao Grad kao neprijatelja jer Grad i Društvo žive u simbiozi, i mislim da Društvo ne može bez Grada, niti Grad bez Društva. Točno je da je prije tri godine s izborom aktualne gradske vlasti došlo do disonantnih tonova, po mom mišljenju, uslijed nerazumijevanja te iste vlasti biti i svrhe Društva i potreba i tretmana baštine. Nakon što smo kvalitetno i korektno, suglasno i dobrovoljno zaključili dodatak ugovoru kojim smo redefinirali naše odnose, prema kojem 50 posto prihoda Društva nakon odbitka PDV-a ide Gradu Dubrovniku, to me malo iznenadilo. Zato jer nitko Gradu nije nametnuo taj položaj.
Naprotiv, tražio ga je Grad, i mi smo ga zajedno definirali, zaključili, izvršili i držimo se toga. Nakon zaključenja tog dodatka, odjedanput, ne znam iz kojeg razloga, iz Grada su rekli da nisu njime zadovoljni. A ništa se u zakonskoj regulativi nije promijenilo, pa ni po pitanju obnove baštine niti po pitanju imovinsko pravnih ili obveznih odnosa. Zakonski okvir je potpuno identičan, a naš odnos je zakonski reguliran. Zašto je došlo do te promjene teško mi je komentirati. Jedino mogu reći da mi je žao zbog toga. I ovih par sudskih postupaka do kojih je kasnije došlo, riješeni su u korist Društva, još uvijek nepravomoćno.
Ako se ne varam i Ministarstvo kulture stalo je na stranu Društva po pitanju prava na plodouživanje?
– Rekli su da je zakonit, dobar, valjan i da se može mijenjati voljom stranaka ili odlukom suda. Mijenja li se odlukom suda onda bi trebalo razmotriti naknadu štete Društvu. Premda u tom ugovoru postoji klauzula o nepromjenjivosti 10 godina. To vam znači da slijedećih šest – sedam godina, jer su već prošle tri i nešto, bez obzira tko i kako upravlja zidinama, pola prihoda opet treba ići na račun Društva. Pravna situacija tu je poprilično jasna i nedvojbena. Zašto je došlo do promjene stava, što je štetno za sve, ne znam. Jer uvijek je postojala i danas postoji mogućnost razgovora i dogovora. Naravno da je bio i ostao stav Društva da smo neprofitna organizacija, koja se ne rukovodi interesom profita, već interesom baštine. Je li do promjene stava došlo jer nekome smeta što smo stavili interes baštine ispred profita, to ja ne znam.
Očekujete li ipak poboljšanje odnosa?
– Mislim da bi to bilo normalno i poželjno, da sjednemo za stol i da dogovorimo kako ćemo okončati ove sudske sporove, jer sud nije mjesto gdje treba rješavati odnose između Grada i Društva. Očekujem da će ipak netko doći pameti.
Koliko danas Društvo prijatelja ima članova?
– Oko 3000 članova, s tima da ih oko 400 plaća članarinu.
To je velik broj ljudi!
– To je više nego što neke političke stranke imaju članova u našoj županiji.
Kako vidite daljnju ulogu Društva?
– Smatram da će ona biti manje – više nepromijenjena, naravno uvažavajući neophodna prilagođavanja novom vremenu, prvenstveno po pitanju tehnologije rada. U okvirima svojih razmišljanja Društvo nastavlja promišljati baštinu i potrebe baštine na isti način kao što je to radilo svih ovih 60. godina. Ovako uspješan model se ne mijenja.