Konavle svakim danom postaju sve privlačnija i privlačnija turistička destinacija, kako za goste koji odsjedaju u Gradu, tako i za one koji ciljano idu u najjužniju hrvatsku općinu.
Konavljani svakim danom sve više shvaćaju turistički potencijal svojih autohtonih proizvoda, a kako bi ih što bolje promovirali, udruga Agroturizam Konavle organizirala je nedavno i tradicionalno 'Trganje'. O ovom simboličkom obilježavanju početka berbe grožđa, ali i o razvoju i potencijalu ruralnog turizma, ispred udruge razgovarali smo s Pericom Pušićem, tajnikom udruge Agroturizam Konavle.
Kako ste došli na ideju Trganja?
– Mi smatramo da su tradicijska baština i autohtoni poljoprivredni proizvodi neizostavni u ruralnom turizmu. Vinari koji su se posljednjih nekoliko godina okrenuli malim gospodarstvima i autohtonim sortama u tome prednjače. Mi smo htjeli na ovaj način sve to povezati i prikazati Konavle kao vinsku regiju koja ima za ponuditi vrhunski turistički proizvod.
Dobro, kako izgleda trganje grožđa po starinski?
– Htjeli smo uključiti sve tradicijske elemente, stoga su trgale sve generacije Konavoka i Konavljana, ali obučene u radne nošnje, u kojima se nekada bralo grožđe. One su ipak nešto drugačije od tradicionalne svečane nošnje, a htjeli smo i taj dio zadržati. Što se tiče alata, prezentirali smo takozvane kosurke s kojima se trgalo grožđe. Razlika je glavna što se danas poljoprivrednim nožicama grožđe zapravo bere.
Odatle i naziv?
– Tako je, a tu su neizostavne i tradicionalne konavoske košice u koje se grožđe trgalo, a onda i sepete koje su nešto većega kapaciteta kojima se iz vinograda grožđe nosilo u vinicu na preradu na tradicionalni način.
Kako to pak izgleda?
– Iz sepeta se grožđe prebacivalo u takozvane žetke, a onda bi Konavoke ulazile u njih i nogama gnječile grožđe.
POVIJESNA MALVASIJA
To su samo Konavoke radile ili?
– Da, samo Konavoke. Razlog za to je nekadašnja patrijahalna podjela poslova na muške i ženske. Osim toga nitko ne gnječi grožđe kao Konavoke, a ljepše su ženske noge u žetku nego muške (smijeh). Nadalje, prezentirali smo i tradicionalni način dobivanja prošeka. Na tzv. jese stavlja se grožđe na sušenje, a potom se kasnije iz toga proizvodi prošek, kao slatko desertno vino. Treba napomenuti kako je upravo od sorte grožđa kojeg smo trgali u sklopu akcije na OPG Karaman, nastao prošek koji je prije nekoliko godina proglašen najboljim na svijetu.
Da, i to od jedne od najpoznatijih konavoskih sorti grožđa?
– Da, od Malvasije dubrovačke. To je naša autohtona sorta koja nema nikakve genetske veze s istarskim malvazijama. Ona datira još iz vremene drevne Dubrovačke Republike kada ju je vlastela konzumirala u posebnim prilikama, često s jagodama i skorupom od mlijeka. Zanimljivo je da su osim njih, u malvasiji mogli uživati i tadašnji osuđenici na smrt, koji su je mogli piti u sklopu svog posljednjeg obroka, to jest, posljednje želje. Njezina proizvodnja i raspolaganje je tada bilo propisana odredbama Dubrovačke Republike, a po nekim zapisima može se zaključiti da je već tada bila buteljirana. Nakon vremena Republike, za malvasiju, ali i općenito vino našeg kraja ide jedan neugodan period, jer su tada postojale posebne uredbe prema kojima je talijansko vino dolazilo na naše tržište i bilo konkurentnije od domaćih vina. Veliku štetu su napravile dvije bolesti, peronospora i filoksera. Novi početak dubrovačke malvasije kreće u 70-tim godinama prošlog stoljeća, na čelu s agronomom Markom Anđelinićem, koji je doslovno spasio posljednje trsove malvasije i podignuo nove nasade i vinograde.
Bila je pred izumiranjem?
– Tako je. Nakon toga Domovinski rat je učinio svoje, ali 2002. u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu i DNŽ krenuo je projekt revitalizacije malvasije. Ključnu ulogu u formiranju modernog konavoskog vinarstva je imao agronom Niko Karaman. Danas u Konavoskom polju ima oko 50 tisuća trsova malvasije i šest vinara proizvodi vrhunska vina od te sorte. No osim nje imamo i vrhunske proizvode od primjerice Maraštine i Plavca malog, a danas su tu i neke internacionalne sorte.
HOTELI KLJUČNI
Mi to znamo, ali znaju li drugi? Kakva je reputacija konavoskih vinara danas na domaćem i vanjskom tržištu?
– Gledano s aspekta ruralnog turizma mi smo definirali kako su ključni problemi tržišta i plasmana proizvoda. S jedne strane tu je bojazan od tržišta od 500 milijuna ljudi i konkurencije, ali je bitno naglasiti kako je veliki dio vinara prihvatio novi koncept proizvodnje vina. Oni su svjesni da ne mogu konkurirati s kvantitetom, ali mogu s kvalitetom. Zato je dobar dio njih pošao na malu obiteljsku proizvodnju koja ima za rezultat vrhunska vina od pretežito autohtonih sorti. S obzirom na količinu ljudi koja dolazi u naše krajeve, odnosno dubrovačku destinaciju, pitanje je koliko oni imaju potrebe izlaziti iz lokalnog tržišta. Vinska karta se kod naših ugostitelja danas promijenila uvelike što je dosta toga promijenilo u pogledu prodaje i percepcije naših vina. Na vinarima je da se daljnjim radom nametnu i drugim faktorima, prvenstveno hotelskim kućama.
Je li to dovoljno? Je li klijentela koja dolazi kod nas ona klijentela koja pozna vrhunsko vino?
– Istina je da kod nas dolazi mali broj vrhunskih poznavatelja vina, ali tendencija je naročito kod gostiju koji konzumiraju agroturizam, ponuditi im autohtone sorte. Turizam je priča i u tom smislu je jasno da su naše autohtone sorte posebno zanimljive turistima.
Osim vinara, u Konavlima je veliki broj drugih proizvođača autohtonih poljoprivrednih proizvoda. Koliku snagu oni imaju za razvitak dobrog ruralnog turizma u Konavlima?
– Srce agroturističke sezone u Konavlima je u proljeće i jesen, a ne u špici sezone. Mi smo jedna mikrodestinacija, ali jasno je da smo mi dio dubrovačke turističke ponude i u tom smislu je svima nama brand Dubrovnika velika šansa, a s druge strane, mi smo jedna dodatna ponuda samom Dubrovniku. Što se tiče proizvoda i poljoprivredne proizvodnje u tom smislu, postoji sve veća tendencija gostiju da konzumiraju ruralne destinacije i da konzumiraju takav oblik turizam. Nadogradnja svoje proizvodnje kroz ruralni turizam je odličan način za plasman, a naravno time se može podignuti i vrijednost proizvoda. Na isti način se uostalom u Francuskoj počeo razvijati agroturizam.
IZOSTAJE PRIČA I PREZENTACIJA
Što se tiče kvalitete, primjerice, ako razgovaramo o uljarima gdje smo mi na tržištu, s obzirom na kvalitetu proizvoda?
– Konavle, ali i ostale poljoprivrede regije našeg kraja ima neusporedivo veću kvalitetu u odnosu na plasman na tržištu. No u turizmu je najvažnija priča i prezentacija, a mi tu još uvijek zaostajemo. Kada se uspoređujemo primjerice s Istrom u tom pogledu, mi smo daleko ispod te razine, no to se može promijeniti samo kontinuiranim naporima i skretanjem pozornosti na naše proizvode i destinaciju. Neka mala događanja koja na prvu ne izgledaju prebitna, kada se kontinuirano rade, daju težinu.
Tako su i koncipirane vaše aktivnosti?
– Tako je, kroz godinu nastojimo kontinuirano raditi na razvoju i promociji ruralnog turizma, dati što je više moguće edukacija, prezentacija i ostalih aktivnosti, a kao kruna uvijek nekako dođe program Mirisa Božića. I ove godine radimo na tom programu u sklopu kojeg će biti i Festival Zelene menstre. Program će biti na tragu prošlogodišnjeg, uz neke nove smjernice. Ovaj koncept je vjerujemo odlično prihvaćen kako od turista, tako i od ljudi koji žive ovdje.
Koliko je u Konavlima razvijen ruralni turizam?
– Konavle u smislu ruralnog turizma su se započele razvijati kao izletničko odredište za goste koje borave u Gradu, ali želimo napraviti korak naprijed, odnosno formirati se i kao boravišna destinacija. Svakim danom razvija se ponuda za goste koji bi bili smješteni u Konavlima, odnosno smještajni kapaciteti. Trenutno imamo oko 250 kreveta u ruralnom dijelu, a vjerujemo da se do brojke od 700-800 kreveta, što je gotovo tri puta više, ne bi ništa narušilo, a značajno bi se popravila kvaliteta života. Često govorimo ljudima koji razmišljaju o nekim ulaganjima da upravo zato prvenstveno razmišljaju o smještaju.
Vi držite da je ruralni turizam bolji od 'ostalih', zašto?
– Ruralni turizam je zahvalni oblik ruralnog razvoja jer gotovo i nema negativnih strana. Razvija se gospodarstvo, to su poslovi u koje se uključuje cijela obitelj, čuva se okoliš, njeguje se krajobraz, zaustavlja se iseljavanje ljudi sa sela i zapravo u potpunosti mijenja percepcijua o selu.
Gosti koji dolaze na ruralni turizam su drugačiji od ostalih gostiju. Oni traže izvornost i doživljaj i oni žele interakciju s domaćinom. Turizam je priča i kao takav ga treba pričati. U pristupu gostu i uređenju interijera primjerice treba imati na umu da oni žele vidjeti kako je to izgledalo. Ruralni prostori su još uvijek prostori po mjeri čovjeka, za čovjeka, a to je ono što takvi gosti traže.