Na razini Županije i grada Dubrovnika imamo dvostruko veći broj kapaciteta u privatnom smještaju nego u hotelskom. Hotelski smještaj nam je visoke kategorije. Mahom su to hoteli s pet zvjezdica, ali se već godinama ne povećava taj dio kapaciteta. Kad gledamo situaciju smještajnih jedinica, to je čista matematika. Ne treba biti nikakav veliki mislilac da bi se došlo do zaključka da nam smještajna struktura određuje strukturu gostiju. U privatnom smještaju najveći broj apartmana je s tri zvjezdice, nešto manje s četiri, a najmanje s pet zvjezdica. To je bit svega. Mi sa svojom smještajnom strukturom privlačimo uglavnom goste od tri i četiri zvjezdice. To su ljudi koji nam dolaze. Veći dio takvih gostiju se hrani u butizi, u pekari, fast foodu. Nešto će i u apartmanu skuhati. Slijedom svega i naša ponuda u destinaciji je okrenuta takvom gostu, koji nema potencijal i budžet za nešto više. To trebamo mijenjati! Jako puno toga možemo napraviti ako odlučimo upravljati destinacijom – započela je razgovor Nikolina Trojić, predsjednica Županijske komore Dubrovnik. Jedna od rijetkih osoba koja s punim integritetom analizira trenutno gospodarsko stanje, turističku sezonu, financijske rezultate, ali i daje savjete, preporuke, smjernice. Svjesna da će je možda netko zbog toga u gradu krivo pogledat i da će se zamjeriti nekome, Nikolina čvrsto stoji iza svojih izgovorenih riječi. Za ovaj broj DuLista, analizirali smo trenutnu turističku sezonu, pokušali detektirati naše boljke i slabosti, a ona je krenula i korak dalje upućujući na Zakon o turizmu koji je pred nama. Ukazala je na priliku koja nam se pruža i koju ne smijemo propustiti!
-Osnovni problem je što nismo artikulirali smjer kojim želimo ići. Kod nas postoji heterogeni pristup gdje je svatko prepušten sam sebi. Privatni smještaj vrti svoju priču i onda nastaje šareniš svega i svačega u kojem svatko tko ima neki prostor, pripremi ga i baci u fit na tržište, pa što privučemo.
Kako promijeniti strukturu smještajnih kapaciteta?
Do sada se nije moglo puno, jer je sve ovisilo o dogovoru na razini destinacije, a mi to nismo imali. Oportunistički se puštalo ljude da zarade. Paušalisti iznajmljivači plaćaju niske poreze i sve je super. Nama se događalo da nam iz godine u godinu eksponencijalno raste smještaj s tri zvjezdice. Slijedom toga mi takve goste i privlačimo, dovodimo u grad.
Znači ruke su nam poprilično vezane?
Nisu, ali nismo imali mašte i odvažnosti, svi zajedno, čast iznimkama. Sad ćemo dobiti mehanizam upravljanja. Novi Zakon o turizmu će dati mogućnost lokalnoj sredini da sama upravlja svojom destinacijom. Konačno ćemo imati alat, nadam se da ćemo ga htjeti i znati iskoristiti. Jedinice lokalne uprave i samouprave će moći odrediti kakvu smještajnu strukturu žele, u kojem broju, koju ponudu preferiraju, koje sadržaje u destinaciji i u kojem obujmu. Na nama je da definiramo smjer.
Kako to ostvariti? Pa poznat je naš mentalitet nezamjeranja. Svatko svakoga zna i kako jednom Peru zabraniti otvaranje apartmana s tri zvjezdice kad je u njega uložio. Tko će tu podvući crtu?
Onaj tko ima svijest i odgovornost. Neće se zabranjivati pojedincu, to bi naravno naišlo na otpor.
Ali, 2025. nam je izborna godina i jednostavno nije oportuno zamjerati se!
Ne smije imati veze kad su izbori! Ako sagledamo sve faktore destinacije od privatnog i hotelskog smještaja, agencija, ugostitelje, suvenirnice i sve ostale poduzetnike tad bi se konsenzusom trebala donijeti strateška odluka kojim se smjerom ide. Treba se prvo spoznati i utvrditi što mi želimo i kojim smjerom želimo ići.
Kako spriječiti da i to ne postane još jedan politički alat?
Nikako. To je negativna strana ove priče, kad se spusti na lokalnu razinu isključivo će ovisiti o osobi koja vodi grad, županiju ili općinu. Ako je ta osoba uključiva i razumije da treba sa svima razgovarati to će biti dobra priča, ali ako se radi o nekom lokalnom šerifu, onda to neće dobro završiti i provodit će što njemu ili njoj odgovara. Popuštat će gdje im paše, zatezat će na mjestima gdje im ne paše. Neće to svatko htjeti prihvatiti. Upravljanje turizmom, smjer razvoja destinacije, treba postati neupitni zadatak konsenzusa i lijevih i desnih, i svih koji činimo ovaj grad. Na tako postavljene stvari, poduzetnički gledano, bit će kozmetičko pitanje tko je gradonačelnik/načelnik, tko zamjenik, tko upravni odjel, ako nam je definirani cilj zajednički. Politika je nužna po pitanju infrastrukture, vrtića, škola svjetonazorskih tema. U redu, neka se politika time bavi i nad tim lomi koplja. Znam, tako nešto neće htjeti svi prihvatiti, ali imamo priliku biti pametni.
Kakva je situacija u nas?
Teško da će se moći dogoditi lokalni šerif na duge staze, jer će ga lokalna zajednica ‘pojesti’. Turizam je previše uzeo maha da bi jedna osoba mogla voditi sve u gradu na duge staze. Nitko nije toliko pametan. Jedan mandat svak može dobiti, ali drugi teško. Sve će ovisiti o slušanju. Kad lokalna zajednica dobije taj alat u ruke, imat ćemo način organizirati destinaciju kakvu želimo, i zato je potrebno okupiti destinacijski menadžment i odrediti se što hoćemo. Zato mi je drago da dolazi taj zakon. Ali opet, nije ni to garancija uspjeha, i to može biti figa u špagu ako mi ne počnemo razmišljati dugotrajno i odgovorno.
Jedno smo vrijeme imali destinacijski menadžment. To tijelo nam nedostaje?
Svakako. Mislim da jedino Istra radi smisleno. Zašto? Gore su veliki subjekti koji lobiraju i oni će uvijek postići svoje ciljeve. Ostale destinacije u Hrvatskoj, pa tako i Dubrovnik, ne upravljaju turizmom. Nama se turizam događa! Ta izlizana izreka je stvarnost. Mi smo godinama bili kolateralni dobitnici i brali vrhnje u turističkim brojkama, ne radi svoje kvalitete i sadržaja koje nudimo, već zbog niza okolnosti u kojima je konkurencija bila lošija od nas. Cijelo smo vrijeme imali privid da smo nezamjenjivi i da možemo prodati u turizmu bilo što, ali realnost je takva da je nama prolazilo jer je drugima išlo loše i jer su bili lošiji od nas. Sada se promijenila situacija. Naši konkurenti su se organizirali, krenuli su u bitku za svakog gosta, a mi smo morali stati pred ogledalo jer nam nešto ne štima. Nama je car gol! Car je ponuda, sadržaj. A tu smo goli! Čast iznimkama, kojih je nedovoljno.
Kako sad dalje?
Smještaj može najbrže reagirati. Ako smo uvidjeli da nam se po ovoj cijeni ne pune kapaciteti, prilagodit ćemo se i sniziti cijenu, jer najskuplji je prazan krevet. Međutim, ostali destinacijski sadržaji, poput ugostiteljskih, izletničkih, suvenirnica, shoppinga, atrakcija, događanja, sve to sporo reagira. Tu refleks brze promjene izostaje. Mi smo na početku kolovoza, srce je sezone i sad smo shvatili da imamo problem odnosa cijene i kvalitete. To će imati reperkusija na imidž destinacije, što može utjecati i na iduću turističku godinu.
Poruka je lansirana!
Tako je. Tu je problem. Mijenjati cjenike u sred sezone nije jednostavno. Nije nemoguće, ali mi smo se uljuljali, spori smo. Ako poduzetnik vidi da je rupa, da nema baš gostiju u svom objektu, pa može se uvesti happy hour u ugostiteljskim objektima! Zašto se ne osmisle dani pomadora, balančana, poveruna… Zašto se ne rade neki škerci samo za privući ljude? Neka je biftek 40 eura, ali jedan dan u tjednu se može proglasiti danom od bifteka i sniziti mu cijenu na 20 eura. Može se, puno toga se može, ali izostaje inicijativa i općenito volja.
Zašto smo toliko opušteni ili bolje rečeno letargični?
Zato što nam je dosada išlo. Dosad smo imali dobre ulazne brojke bez našeg pretjeranog angažmana. Ne govorim da su tako ležerni i opušteni baš svi. Prvu informaciju imaju hotelijeri i agencije jer oni sudjeluju na inozemnim sajmovima. Oni komuniciraju s inozemnim partnerima i vide gdje smo. Naš najveći problem nastaje kod privatnih iznajmljivača i s lokalnom ponudom. Ti ljudi nemaju pretjerani kontakt s vanjskim potencijalnim kupcima, već s kupcima koji su već tu odlučili doći. Oni nemaju prave informacije što se s našim emitivnim tržištima događa. Zbog toga oni oklijevaju s promjenama i cijene i kvalitete. Ne smijemo zaboraviti da mi imamo drastično manje radne snage. One kvalitetne i educirane koju smo dosad imali, a tu ponajprije mislim na naše domaće snage. Tijekom covida nam se dogodio odljevni faktor i sad imamo sve više uvozne radne snage, ne samo iz Europe nego i iz trećih zemalja. A u isto vrijeme dižemo cijenu. I što se događa? Taj jaz između omjera cijene i kvalitete postaje sve dublji, sve nepogodniji i naravno da gosti sve to vide. Nije ta situacija samo kod nas, ali oni mjere. Ako mi nemamo svijest da oni mjere onda će nam to lupiti kao ‘boomerang’ u glavu i bit će nam kasno. Voljela bih da ne pričamo jesmo li skupi već što dajemo za to što naplaćujemo. Omjer vrijednosti za novac. Kvaliteta je faktor o kojem bi trebali cijelo vrijeme razgovarati. Kvalitetu smo izgubili radi strukture radne snage i zato što već dugo vremena mi nemamo ideju. Mi nemamo taj žar borbe za ponuditi nešto novo, a u turizmu je doživljaj sve. Opčinjenost, osjećaj, njuh, miris, okus to je ono što moderni turist traži. Mi smo se na neki način uljuljali. Išlo je po ‘defaultu’ i zašto bismo se mučili. Brojke iznesu, pa će i najlošiji biti puni… Žive li pojedini vlasnici restorani i apartmana na takvim počelima… Čast iznimkama, postoji jako puno naših ljudi koji su uspjeli smisliti nešto novo, ponuditi i prodati nešto drukčije, ali mahom naša ponuda je identična i vrlo bazična! Bez ideje!
Zašto nismo ništa naučili od vremena pandemije?
Nismo, jer nam je prebrzo dobro krenulo. Nama je 2021. unatoč svim uvjetima u kojima smo radili i zatvaranjima bila solidna. Nama je i 2022. bila odlična. Strukovna grupa hotelijera je iznijela financijske rezultate za prethodnu godinu i oni su jako lijepi. Hotelijeri su poslovali pozitivno. Cijene su im bile dobre, povećali su plaće. Njima će vjerojatno i 2023. biti isto dobra godina. Zaključujem to prema njihovim komentarima. Zadovoljni su. Njihovi gosti im šalju ‘feedback’ da je omjer vrijednosti za novac smještaja i ugostiteljskih sadržaja hotela daleko veći nego u ostatku destinacije. Dakle, dobivamo neki resortovski pristup turizmu. Postajemo resortovska destinacija! Imamo dio smještaja gdje su gosti zadovoljni, gdje imaju sve, a mimo tog nastaje problem gledajući i infrastrukturu i sadržaje.
Je li ovo prijelomna točka?
Jest, onaj tko se ne prilagodi ovim tržišnim okolnostima, nestaje iz tržišne utakmice. Onaj tko ne prilagodi cijenu po potražnji taj nestaje, onaj tko ne prilagodi sadržaj taj će biti neprofitabilan. Ako ne zatvori sljedeće ili iduće godine, zatvorit će za tri godine kad upadne u gubitke. Sad nastupa tržišna metla. Pokazat će se tko želi i može, za razliku od onih koji ne žele, ne mogu ili ne znaju. Ti će imati problem.
Kako će se prilagoditi apartmanski kapaciteti s dvije zvjezdice. Njemu ja banja mala i za treću zvjezdicu, on je ne može proširiti. A ranije ste istaknuli da bi sve više trebali težiti k četiri ili čak pet zvjezdica?
Ako se ne mogu mijenjati gabariti, postoji uvijek mogućnost mijenjanja sadržaja, koncepta. Ako se konceptom ne može doći na neku veću razinu, jer nemojmo zaboraviti jako bitna u cijeloj priči je ponuda, ako ni to ne ide, onda je možda rješenje dugoročni najam. Ne mora svatko iznajmljivati turistima!
Ali tamo su novci neizmjerno niži, a navikli smo…
Ne bih na to svodila priču. Ako se ne može nešto prodati za 70 eura po noći, onda morate spuštati cijenu na 30 ili 40. Pranje, čišćenje košta 20 eura. Onda je sigurno računica na strani trajnog najma. Danas se za dugotrajni najam traži krevet više.
Ova godina bi trebala biti godinom otrežnjenja?
To tako izgleda po sadašnjim okolnostima. Osim ako se opet ne dogodi nešto nepredviđeno u svijetu, pa opet mi, ne svojom zaslugom, dobijemo silu gostiju. Ne zato što smo oplemenili ponudu ili napravili super strategiju već zato što ljudi nemaju gdje ići pa će doći kod nas. I ta mogućnost postoji. Ali ako izostane… Tržišta se bude i jako je puno novih destinacija na tržištu koje imaju što za ponuditi.
Primjer je Albanija?
Tako je. Ona se budi. Europi je blizu, našim emitivnim tržištima je ona atraktivna, dovoljno sigurna i ako mi ne ponudimo nešto čime ćemo opet biti atraktivni sigurno će veliki dio otići tamo. Doći će do odljeva gostiju.
Tko je najviše pobacio? Jesu li očekivanja bila pretjerana?
Nama je početak godine krenuo sjajno. Punjenje kapaciteta i ‘feedback’ s naših emitivnih tržišta je bio iznimno dobar. Intenzitet punjenja je bio odličan. Temeljem tih inicijalnih informacija iz prva tri mjeseca mi smo mislili da će ova sezona planuti. Digli smo cijene u nebo u svim segmentima i mislili smo bit će jača nego ikada. Međutim, došlo je do usporavanja, što zbog ekonomskih prilika na našim glavnim emitivnim tržištima, što zbog buđenja naše konkurencije koja je krenula s iznimno atraktivnim ponudama, pri tom i nižim cijenama i dodatnim sadržajima. Najedanput je počeo stagnirati taj intenzitet punjenja i mi smo shvatili da se nešto događa. I sad imamo nekakve kao rupe.
Imamo, za sad, manje brojke, ali veće cijene nego 2019?
Nemojmo gledati fizičke već financijske pokazatelje. Koliko znam svi su konstatirali da ta 2019. ne bi smjela biti referentna jer je bila neljudska godina. Znači, u startu se ne možemo mjeriti obujmom pokazatelja s 2019. Jedan dio poslovnih subjekata će 2023. imati čak i bolje rezultate nego u 2019. Rasle su cijene, ali nemojmo zaboraviti da su rasli i troškovi. Međutim jedan dio njih će imati odličan odnos troškova i prihoda. Dakle, bit će u dobiti. Međutim, jedan dio neće jer su digli cijene preko ‘break-even pointa’. Prešli su granicu u kojoj gost neće izdvojiti novaca za to što dobiva jer smatra da to ne vrijedi toliko.
I sad se moramo vratiti na našu reakciju, ona je izostala?
Tako je, ona je spora ili gotovo potpuno izostala. Dok taj koji nudi to shvati prolazi već pola sezone. Kasno reagiramo. Utoliko je to nama loš signal za iduću sezonu. Nama će od iduće godine puno više angažmana trebati za prodati ono što smo do sad prodavali kao od šale jer smo dobili negativan faktor zadovoljstva.
Hoće li nam i faktori poput kotačića ili gašenja glazbe po Stradunu nanijeti štetu?
Ovo su prevažne stvari da bi itko preuzeo odgovornost za samostalne odluke. Trebamo kao destinacija isprofilirati što želimo. Svi trebamo puhati u isti rog. Ako se svi sudionici u turizmu dogovorimo koji nam je smjer, cilj kojeg želimo dostići bit ćemo uštimani kao orkestar. Ako imamo solo dionicu, jednostavno nemate sudionike koji će vas suportati. Nama se ovo s kotačićima nespretno dogodilo, a opet s druge strane možda je ispao dobar PR. Ne misleći smo dobili i naslovnice koje ne bismo inače dobili. Možda će dogodine dio turista baš doći zbog kufera i kotačića. Željet će otkrit što smo to mi sad tu smislili, koja nam je shema. Pretpostavljam da će biti i onih gostiju koji neće željeti platiti tu uslugu, onda će otići negdje izvan zidina. Ali bit će sigurno i onih koji imaju budžet za Grad i neće ih biti briga koliko košta usluga dostave kufera do apartmana jer oni to sebi mogu priuštiti. Poanta priče je da o ovakvim temama treba razgovarati s faktorima destinacije, i s lokalnim stanovništvom, ali još više s poduzetnicima, koji imaju utakmica u nogama i znaju kako najbolje komunicirati ove teme.
Ali ni u Gradu nisu svi apartmani s 4 ili 5 zvjezdica?
Nisu, ali jesmo li mi definirali što želimo? Dok god ne definiramo što želimo dotad ćemo imati ovakve rovovske bitke. Malo bi bili elitni, malo posvuduše.
Čemu bi Dubrovnik trebao težiti? Godinama slušamo o nekakvom elitnom turizmu, a mi se zadnjih nekoliko grčevito borimo protiv masovnog?
Ja nisam za elitni turizam. Elitni turizam nosi sa sobom veliku žrtvu lokalnog stanovništva i veliku žrtvu resursa destinacije. Smatram da Dubrovnik treba težiti visokokvalitenom turizmu, a to je simbioza lokalnog resursa, lokalnog stanovništva i turista koji će ovdje osjetiti bilo grada. Dakle, jedan savršeni balans kojem težimo na svakodnevnoj razini. Često o tome pričam kao o Svetom trojstvu. To se postiže samo zadovoljnim lokalcima i gostima koji to osjete. Elitni turizam je resortovski pristup. Imate hrpu bogatih ljudi koje služe lokalci i sve se njima podredilo. Zašto bi to bio Dubrovnik? Nismo mi repa bez korijena! Dubrovnik treba težiti visokokvalitetnom turizmu u kojem lokalni ljudi imaju svoje mjesto, a lokalni poduzetnici neće biti istjerani od ‘svjetskih igrača’.
Kako ćemo to postići kad padamo na osnovnoj stavci – infrastrukturi?
Upravo to! Postići ćemo kad se dogovorimo što želimo biti. Ako se dogovorimo da želimo biti destinacija visokokvalitetnog turizma, onda se podrazumijeva postojanje direktne, brze ceste do zračne luke, onda se zna da mora postojati takav prometni režim koji omogućuje da brzo stignete s jedne do druge lokacije. Nisam prometni stručnjak, ali znam da se to treba napraviti. Kako? Ne znam! Ali to je osnova i to se mora napraviti. Treba iznaći rješenje. Dubrovački proračun je dovoljan da se tako nešto napravi. To je preduvjet života svih nas, ali se moramo dogovoriti. Jedna glava ne može biti dovoljna za sve odluke, ali ako svi od toga živimo, ajmo se dogovoriti.
Znači trebamo vratiti destinacijski menadžment ili uvesti tijelo svojevrstan dubrovački turistički Tink-tank?
Upravo to. Treba okupiti prekaljene ljude, stručnjake koji imaju saznanja, one nove koji prate trendove, koji znaju što se događa. Ljude iz svih segmenata od nevladinih udruga, predstavnika lokalnog stanovništva, svih sfera gospodarstva koje čine turizam koji mogu dati svoj uvid, svoju priču i spoznaje treba skupiti za jedan stol. Moramo razgovarati. Stvara se dojam da svatko radi što ga je volja. Time šaljemo dezorijentirane signale. Ne znamo sami što bi s destinacijom. Ne moraju se svi za tim stolom slagati, ne moraju niti isti tren znati kojim smjerom idemo, ali hajdemo definirati bar tri stvari. Barem za početak želimo li elitni ili visokokvalitetni turizam ili masovni. Hajdemo to odrediti. Možda se ja varam, možda većina želi da budemo destinacija masovnog turizma. Možda nam je to trend, ali onda to trebamo zajednički odrediti i znati što trebamo raditi dalje. Isto je i s apartmanima. I ne, nemojte misliti da sam protiv privatnog smještaja! Njega treba biti, ali ga trebamo artikulirati i usmjeriti, znati kojim putem nas vodi. Jesmo li se opredijelili za obiteljski, je li to neki story telling, primit ćemo gosta, ali mu i usput ispričati neku priču, hoćemo li ih kao domaćini odvesti na neki izlet, hoćemo li im prodavati ne samo bazični krevet već i lokalnu gastronomiju. Koji smo izlet prodali gostu, koju atrakciju?
Potpuno padamo na multiplikativnom efektu?
On nam izostaje! Taj efekt trošenja novca u destinaciji, posebice ako pričamo o lokalnom proizvodu, gotovo ga i nema. Volimo se predstavljati kao da imamo super gastronomiju, kulturu hranjenja, a ja vas pitam što u konačnici prodajemo? Zamrznute, uvezene lignje s pomfrijem!? Čast iznimkama! Pogledajte strukturu restorana, ona lagano prelazi u strukturu fast fooda. Zašto? To tržište traži, to je gost kojeg imamo. Sve manje je onih pravih gostiju koji žele potrošiti na dobar bokun ribe, koji će naručiti perfektnu bocu vina. Ne kažem da ih nema, ali u strukturi su oni u manjini. Taj efekt potrošnje u destinaciji ide u nepovoljan odnos. Ne onaj kojem težimo nego se smanjuje. Da ne govorim kako pričamo godinama da želimo produžiti sezonu, a što nam se događa?
Sezona nam počinje s otvaranjem Ljetnih igara, kao i prije 15-ak godina?
Nije bitno kad počinjemo raditi nego kolika nam je prosječna popunjenost kapaciteta. Prema našoj analizi prošle godine broj dana pune zauzetosti na razini županije je bio 4,5 mjeseca u hotelima, 2,5 u privatnom smještaju. Možemo li s tim brojem dana pokriti sve troškove na razini godine? Na razini grada smo imali 150 dana pune zauzetosti u hotelskom smještaju, 85 u privatnom. Možemo li s tim pokrit sve troškove?
Nema baš puno ljudi poput Vas koji žele istupati u medijima, upozoravati i davati besplatne savjete. Jedan dio ljudi na odgovornim funkcijama u turizmu niti ne želi izaći u javnost. Komentiraju za sebe i određeni krug sebi najbližih, ali nemaju oni zašto izaći u novinama…
Eto zato ja iskačem iz paštete. Kad me novinari zazovu voljela bih da nisu jer ne volim više gledati svoje ime po medijima. Razumijem, donekle, one koji se ne žele eksponirati. Ne žele da se na njih obruše besposličari i cinici, koji često nemaju pojma o toj temi. Ne žele jer žive od tog biznisa i moglo bi im se dogoditi da zatvore vrata i zato ne žele riskirati svoj posao. Ne žele se eksponirati jer su odgovorni za ljude koji rade za njih. Danas su društvene mreže na takvoj razini da svatko svakoga može pljuvati, bez da ima specifičnu težinu u temi. Ako izostanu činjenice prevladat će paušalno i nerezonsko sagledavanje situacije, zato ja komentiram, jer mislim da struka mora imati stav i jasno ga artikulirati. To je generalni problem svih nas na nekim odgovornim funkcijama, jednostavno se bojimo iskoračiti. A to je nužno! Zadovoljna sam na razini Komore da smo se kroz strukovne grupe uspjeli nametnuti da nastupamo zajednički prema Gradu, Županiji, općinama, turističkim zajednicama gdje možemo sagledati probleme. Nekad uspijemo, nekad ne, ali važno je da je Komora uspjela biti stranka u postupku. Svi moramo iskoračiti iz svoje zone komfora i reći sazrelo je vrijeme da se udružimo. Tada dobivamo neprobojni štit. Recimo, ako se odredi npr. da nam nije potrebno više restorana ili suvenirnica u gradu jer će ta odluka biti donesena u skladu s našom ‘strategijom’, bit će manje protivnika iz političkih razloga. Imate prostor!? U redu, otvorite nešto drugo. To će i vlasnike ili najmoprimce potaknut na razmišljanje, na inicijativu. Kad se stvari tako postave, to je neprobojni štit struke. Nema političkog prepucavanja i iza odluka stoji cijeli grad i svi zagovaramo taj pristup. Možda nećemo svi biti složni, ali ako 70 ili 80 posto destinacije zna kud ide, onda će se i koji nisu pretjerano zadovoljni upregnuti.
Je li to malo utopistički?
Neka je. Zašto ne bi bili idealisti? Zašto bismo mi morali snižavati kriterije? Je li Dubrovnik spao na to da snižava kriterije. Hajdemo tražiti više pa da budemo na pola pa smo bolji nego sada, jer gdje smo sad? Zato što ne znamo kuda bismo, bolje je ništa ne dirati!?
Iz tiskanog izdanja DuLista
Foto: Ivan Pozniak