Kultura

NIKOLINA ŠIMUNOVIĆ O SVOJIM ‘KUĆAMA ZA DUŠU’: ‘U atelijeru znam biti zatvorena satima’

Protekli tjedan u ambijentu Umjet­ničke galerije Dubrovnik, vrata svoje izložbe naziva ‘Lapis lazuli’, a kojom obilježava 20 godina djelovanja, otvo­rila je likovna umjetnica Nikolina Šimunović. Riječ je o radovima dobrim dijelom nastalim isključivo za ovaj pro­stor. Naime, kako nam je objasnila ova Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom, već joj je neko vrijeme bila želja ovdje izlagati. Unatoč za kulturu nepoćudna vremena, od svog nauma nije odustala te ga je konačno uspjela realizirati 2021. upravo zahvaljujući timu suradnika među kojima svakako ističe ravnatelja Tonka Smokvinu, kustosicu Anitu Ruso te menadžericu Petru Horvatović. Kako nam objašnjava, zgrabila je svoju priliku te si nije dozvolila uzmicanje.
Veliki formati rađeni za ovaj prostor
— Za suradnju sam se pripremala već tri godine i intenzivno posljednju godinu. Zapravo sam najbolje što sam mogla, iskoristila ovo vrijeme kojeg smo svi zbog karantene imali. Sve je teklo glatko. Veliki formati rađeni su ciljano, baš za ovaj prostor. Naručila sam metre platna i sve zidove u atelijeru sam njim oblijepila. Također, skul­pture od stakla su novost. Zapravo sam se predstavila u tri medija. Kiparstvo je moja ljubav već od studentskih dana i čak je moj cijeli diplomski rad bio od gipsa, međutim u mediju stakla se još nisam okušala. Bila mi je velika želja i napokon sam to izrealizirala. Zapravo, tek sam zagrebala površinu i veselim se da ću još dublje upoznati ga. Upu­stila sam se i u izradu instalacije. Otvo­rilo mi se milijun mogućnosti. Krenula sam od slike i oslikala je s obje strane te postavila u prostor. Na kraju je to ispalo jedna sasvim druga priča od onoga što sam zamišljala – priča nam Šimunović. ­

blank
Šimunović u društvu kustosice Anite Ruso i ravnatelja UGD-a Tonka Smokvine

U atelijeru je, priznaje, provodila dane i noći bojeći se da prostor Umjet­ničke galerije neće s čim imati ispuniti. Već se razmišljala otkuda posuditi neke od njenih ranijih radova, no dola­skom u ambijent shvatila je da on treba disati. U njemu je tako izloženo oko 45 radova – slike, skulpture, mobil i insta­lacija te su oni, kako piše u popratnom citatu izložbe, njezine ‘kuće za dušu’. Kako tumači, od njene prve, doduše skupne, izložbe koja se dogodila dok je još bila studentica četvrte godine Aka­demije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kojom se ova ustanova predstavila u splitskom Salonu Galić, mnogo toga se nije izmijenilo. Sazrijevanje umjet­ničkog izraza je očigledno, no ono što je konstanta u njenom stvaralaštvu od samog početka su kolaži i ta nei­zostavna, iskonska plava boja. Grad i njegovo podneblje nosi u sebi te mu se trudi vraćati barem jedno godišnje.
— Polazište mog stvaralaštva je ta plava boja, ona se provlači kroz sve moje radove. Pokušala sam krenuti s crvenom, međutim sve na kraju završi na plavoj. Jednostavno ona iz mene proizlazi – neplanirano. Djetinjstvo i odrastanje na Mediteranu očito su utje­cali na mene. Moja djela su dnevničkog karaktera, zabilježavam svoje osjećaje na koje su u tom trenutku djelovali miris, zvuk ili događaj. Obično se u svo­jim djelima koristim tehnikom kolaža. On je prisutan u slikama, instalacijama i skulpturama. Prošivam platno, čak sam i vunicu aplicirala na njega. Teksture su bogate. Zanima me sistem građenja i konstruiranja prostora slike. Motivi su imaginarni, radim ono što me u tom trenutku raduje. Uopće mi nije bitno što će netko u tom trenutku vidjeti na slici – podvlači. Naime, kako objašnjava kustosica Anita Ruso, ljudi često znaju postaviti pitanje što bi na apstraktno oslikanom platnu trebali vidjeti.

Skulptura ‘Dioba’ (detalj)

‘Lirična ugođajnost’
Teško prihvaćaju da je on tu radi estet­skog užitka umjetnika i cilj mu je upravo taj isti osjećaj proizvesti kod pro­matrača. Dakle, izazvati ugodu. Neri­jetko se u konceptualnoj, suvremenoj umjetnosti uvlače značenja – kodovi koji se trebaju iščitati čega, napominje Ruso, u slikarstvu Nikoline Šimunović nema. Nema skrivene poruke, jedno­stavno zrače tom ‘liričnom ugođajnosti’. Izložbu, ipak, prate citati koji su svoje­vrsna uputa gledatelju. Inače, umjet­nica zapisuje svoje misli, ali i snove. Npr. sliku ‘Ispod površine’, a koja se svojim svijetlim koloritom izdvaja od ostatka izložaka, je sanjala. Prije četiri godine imala je san u kojem je skočila u more… ‘Bila sam na samom dnu, sjedala sam na pijesku i oko mene je bilo samo plavilo, a na površinu me vukla svje­tlost’, pripovijeda. To joj se toliko urezalo u pamćenje da je morala prenijeti na platno. ‘Nikad više mi se nije takvo nešto ponovilo’, otkriva nam. Inače, dodaje, kreativni proces vodi u potpunoj tišini, odije­ljena od ostatka svijeta.
— Usporedila bih to s meditacijom. Zatvorim se u svoj prostor, osluškujem sebe, vadim ono poznato i nepo­znato te to prenosim na platno. Znam satima biti zatvorena u atelijeru, mada se meni čini samo pet minuta. Zna proći cijeli dan. Uđem ujutro i izađem navečer. Ustvari nedostaje mi vremena. Ono mi tako proleti. Ne propuštam niti jednu priliku da ne otiđem u njega. To sam si zacrtala. Mora postojati dis­ciplina. Izuzetno je bitno imati svoj prostor u kojem se možete odvojiti od svih. I kad nisam u atelijeru, dok sam u pokretu i imam milijun obveza, u glavi mi se kuha kreativni proces pa tako ne razmišljam što kasnije. Već samo dođem i izbacujem iz sebe. S tim se budim i liježem – govori. U čije će ruke njeno djelo dospjeti, ističe, uopće se ne želi opterećivati. Svoje stvaralaštvo nastoji odvojiti od nekih tržišnih utje­caja te radi i kao profesorica likovne kulture u OŠ grof Janko Drašković. ­

blank
Slika ‘Ispod površine’

— Bavim se i uređenjem interijera što mi je također velika ljubav. Obično dobijem neku temu, ali volim kad su mi odriješene ruke. Volim upoznati vlasnika i čuti što on preferira. Bitno je poslušati njegovo mišljenje i onda to uklopim u svoju zamisao – komen­tira. Naime, svoje djelovanje ne želi ograničiti tek na likovni medij pa tako izložbu ‘Lapis lazuli’ prate suveniri – majice, torbe i broševi… Platnene torbe, otkriva, rađene su uz pomoć linoreza. ‘Svaka je drukčija. Izdubila bih matricu te sam natpise i dijelove slike na njima utiskivala’, pojašnjava Šimunović. Neizmjerno joj je zadovolj­stvo što je ovaj jubilej mogla proslaviti sa ‘svojom’ – dubrovačkom publikom. No, napominje, ni ona zagrebačka neće ostati uskraćena pa se tako izložba nakon Grada uskoro seli u Galeriju Forum gdje će s obzirom na zadani pro­stor galerije biti postavljen dio nje.

SVAKODNEVICA ZAGREBAČKE METROPOLE Utjecaj vidljiv kroz instalacije i mobile
Na njen rad, utječe i svakodnevica zagrebačke metropole u kojoj živi. Iznosi kako su ova dva hrvatska grada u pot­punom kontrastu, ipak oba joj odgovaraju. ‘Kaže se, tamo si gdje dišeš. U oboje sam. I on je imao dosta utjecaja na mene. To se najbolje vidi upravo kroz moje instalacije i mobile’, kazuje. Zahvaljujući tamošnjoj dinamičnoj kul­turnoj sceni ima prilike pratiti moderna strujanja pa se tako nerijetko odaziva izlaganjima svojih kolega.

blank
Instalacija ‘Izvezla sam ti utočište’

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 2. lipnja 2021.

Pročitajte još

ISTA RAVNATELJICA, NOVA PRAVILA Publika na izvedbe Igara samo uz COVID-propusnice?

Dulist

Uskoro na policama knjižara englesko izdanje knjige ‘Treći ključ’ Vedrana Mezeija

Dulist

U ATRIJU KNEŽEVA DVORA Večeras koncert Puhačkog kvinteta DSO-a i pijanistice Stefani Grbić

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija