‘Život nam se potpuno promijenio u ovoj strašnoj epidemiji, a kad ova ugroza prođe suočit ćemo se s velikim problemima slično kao nakon rata, a posebno u nekim sferama života. Tu mislim na zdravlje ljudi i na gospodarstvo, koje je kod nas vezano isključivo za turizam. Daj Bože da se 2021. vratimo normalnom životu’ – riječi su Nikole Čiča Obuljena, koji nas je ugostio u svom domu.
Nismo s njim došli pričati o situaciji uzrokovanoj pandemijom Covid-19 već prisjetiti se Dubrovnika s početka devedesetih. Protresli smo rat, dotakli se obnove, gradonačelničkog mandata, jer ne samo da se rijetko prisjećamo tih vremena, već kao da ih se trudimo zaboraviti.
Gospar Čičo Obuljen bio je zamjenik predsjednika Skupštine Općine Dubrovnik, ratni pregovarač i prvi, po hrvatskim zakonima, izabrani gradonačelnik Dubrovnika. Otkrio nam je kako posljednjih mjeseci intenzivno radi na dovršetku svoje knjige u kojoj je na papir iznio sva sjećanja i činjenice oko pregovora tijekom srbo-četničke agresije na Dubrovnik.
-Pišem knjigu o pregovorima s agresorskom vojskom gdje detaljno obrađujem tijek pregovora od listopada 1991. do svibnja 1992.
Previše godina za pušku
S prvim danima hrvatske države Obuljen je imenovan za direktora Telekomunikacijskog centra Dubrovnik. Postojeća PTT poduzeća na razini cijele Hrvatske razdijeljena su na dva samostalna dijela, na telekomunikacijski centar i poštanski centar te je Čičo Obuljen dobio zadaću iznova formirati telekomunikacijski centar koji je pokrivao područje od Prevlake do Neuma na kopnu pa preko Pelješca i Korčule sve do Lastova. To je uključivalo izradu organizacije, sistematizacije i popunu radnih mjesta. Istodobno je bio i zamjenik predsjednika Skupštine Općine, što danas kolokvijalno zovemo zamjenik gradonačelnika.
-Bio sam zamjenik predsjednika Pera Poljanića. To je bio njegov uvjet da se prihvati dužnosti predsjednika. Za razliku od današnjeg sustava, bio sam zamjenik volonter, kao i svi tadašnji vijećnici. Bio sam prilično rastrgnut između te dvije dužnosti, posla u TKC-u i u Gradu, a posebno kad je počela srbo-četnička agresija na Dubrovnik. Tad me dopalo i treće zaduženje, ono šefa pregovaračkog tima. Bila je to odgovorna i vrlo često opasna dužnost koja mi je odnosila jako puno vremena, jer smo se za pregovore morali pripremati i kasnije o njima podnositi izvješća civilnim i vojnim vlastima. Imao sam previše godina da bih bio s puškom, zato sam i prihvatio mjesto pregovarača – priča gospar Obuljen.
Čelebić mi je u Zelenici rekao da se odmah moramo povući sa Srđa i iz Mokošice. Taj čas mi je pao kamen sa srca jer sam shvatio da oni nisu ni na Srđu ni u Mokošici
Zebnja na putu za Zeleniku
On je uz pokojnog Đura Kolića bio predstavnik civilne strukture tada bivše Općine Dubrovnik, dok je u ime Hrvatske vojske kao časnik za vezu s JNA, na pregovorima uvijek sudjelovao i Ivo Šimunović. Pregovori s JNA su započeli još u listopadu 1991. Njihova taktika u pregovorima bila je što je moguće više zavlačiti na vremenu, što je značilo omogućiti dobivanje pojačanja u ljudstvu i oružju. Znali su koliko je teško voditi pregovore s nekim tko je višestruko jači, pa je ta taktika bila jedino moguća, a računali su pri tome i na pritisak međunarodne zajednice.
-Jedan od najtežih trenutaka bio je u studenome 1991. kad smo s brodom Slavija isplovili iz luke Gruž za Zeleniku. Tog 14. studenog je na brodu bilo preko četiri tisuće ljudi. Na njemu je bilo i petnaestak promatrača Europske Zajednice koji su napuštali Dubrovnik po nalogu njihovog zapovjedništva iz Zagreba, jer im je u Dubrovniku postalo preopasno. Mi smo znali da naši branitelji nisu na Srđu, ali nismo znali je li neprijatelj došao na Srđ. S tom smo neizvjesnošću i velikom zebnjom išli u Zeleniku – prisjeća se gospar Čičo.
Iako je bilo dogovoreno da pregovori budu obavljeni na brodu, uplovljavanjem u Zeleniku, na traženje JNA dolazi do promjene.
-Nas trojica trebali smo se sastati s admiralom Miodragom Jokićem. Njihova vojna policija, naoružana do zuba s dugim cijevima prenijela je zahtjev da admiral neće doći na brod već da želi da mi dođemo na obalu. Tako ili nikako. Pri tom su nam poslali poruku kako ne mogu garantirati za našu sigurnost na kopnu te da moramo doći s bijelim vozilima Europske zajednice. Kako su džipovi Europske zajednice bili u vrhu prostora za vozila na brodu, a naši teški ranjenici su ležali svuda unaokolo, morali smo pješice izaći s broda. S nama su bili i promatrači. Padala je kiša, na obali je bilo puno svijeta. Ljudi su nas okružili, vikali su nam ustaše, ubit ćemo vas, zaklati… U Boki je bila žalost jer je puno njihovih poginulo tijekom studenog na Bosanci. Okružili su nas, televizije su bile tu kako bi snimile trenutak kada ‘Dubrovčani potpisuju kapitulaciju’. Oni su očito očekivali da će na pregovorima s naše strane sudjelovati Pero Poljanić i predsjednik Izvršnoga vijeća Skupštine Općine Dubrovnik i Kriznoga štaba, Željko Šikić, a kad su ugledali nas trojicu, Jokić se nije pojavio. Šikić je htio ići u Zeleniku, a mi smo ga jedva uspjeli odgovoriti od toga. Rekao sam mu: ‘Željko, ako ne daj Bože moramo nešto potpisati uvijek možete prebaciti odgovornost na mene i reći da nisam bio ovlašten staviti potpis.’ Pregovori su se održali u zgradi carinarnice. Preko puta mene sjedio je kapetan bojnog broda Čelebić, a s njihove strane bio je i oficir za vezu Sofronije Jeremić. Čelebić mi je rekao da se odmah moramo povući sa Srđa i iz Mokošice. Taj čas mi je pao kamen sa srca jer sam shvatio da oni nisu ni na Srđu ni u Mokošici – prisjeća se Obuljen ključnog trenutka pregovora u Zelenici. Nastavio je uobičajenom retorikom kako o tome nema govora, već da su tu kako bi dogovorili linije razdvajanja i mjesta na kojima će biti promatrači. U Zelenici je dogovoren sljedeći sastanak koji se trebao održati u Komolcu. Ali još važnije trebalo je prenijeti najnovije saznanje generalu Nojku Marinoviću.
Nikad neću zaboraviti dolazak u Komolac. Razrušena benzinska postaja, desno od pumpe također sve razoreno, dvije krasne kamene kuće potpuno izgorjele
Susret s Jokićem i njegov bijes
-Ivo Šimunović mi je dao jedan broj pa sam s telefona promatrača odaslao poruku – oni su na Strinčjeri! Poruku je primio general Marinović koji je shvatio što mu je činiti. Odmah je istu noć poslao naše ljude na Srđ. Uslijedilo je nekoliko dana pauze u pregovorima, a poruke između nas i neprijatelja su odašiljane preko obalne radio postaje Dubrovnik. Dogovorili smo da se i jedan broj naših ljudi povuče iz Mokošice s oružjem, iako tada u Mokošici nije bilo naših, niti je bilo oružja. General Marinović je poslao ljude u Mokošicu s oružjem i oni su se 20. studenog trebali povući s oružjem što je trebalo demonstrirati našu dobru volju. Međutim, uvečer je došao radiogram iz Boke gdje im je bila Komanda vojnopomorskog sektora, da se ljudi moraju povući, ali bez oružja. I mi smo onda te iste ljude ponovo uvečer vratili natrag u Grad. U Mokošici nije bilo naših. Sve je to bila priprema za pregovore u Komolcu – ispričao je gospar Obuljen.
-Nikad neću zaboraviti dolazak u Komolac. Razrušena benzinska postaja, desno od pumpe također sve razoreno, dvije krasne kamene kuće potpuno izgorjele. Na tom mjestu su nas dočekala dva pukovnika JNA, Radomir Damjanović i Radosav Svičević. Odveli su nas do dijela staze koji vodi do izvora. To je bio jedini put kad sam se s Jokićem susreo oči u oči.
S nama je bio i francuski ministar Bernard Kouchner jer nam je, s obzirom da u Dubrovniku nije bilo promatrača Europske Zajednice, važno bilo imati svjedoka. Iz jedne širom rastvorene kuće vojnici su iznijeli 10 stolica i stavili ih na livadu po pet sa svake strane. Jokić je odlučio krenuti u Mokošicu gdje su naši vojnici trebali predati oružje. Televizija Beograd je predaju oružja trebala snimiti.
Kad smo mu objasnili da nema naših vojnika u Mokošici, jer je JNA prekršila dogovor da se naši vojnici mogu povući s oružjem, Jokić se bijesno digao sa stolice i otišao. Krenuli smo prema Mokošici tako što je na čelu bio njihov vojni džip s dva pukovnika, za njima transporter, a onda nas trojica iz hrvatskog pregovaračkog tima i francuski ministar s pratnjom u Atlasovom kombiju. Kad smo krenuli prema Mokošici, opet prizori koji se ne zaboravljaju za života. S obje strane, a posebno s one prema Rijeci, sve je bilo puno četnika. Nisu to bili vojnici, već do zuba naoružani četnici s bradama, u rebatinkama i tenisicama. Pred dolazak u Mokošicu, točno ispod naselja Naš dom se zaustavljamo. Dolazi do promjene rasporeda vozila. Pukovnici su strahovali što će ih dočekati u Mokošici i hoće li naši vojnici početi pucati na njih. Nas su zato pustili na čelo kolone, a za nama transporter pa pukovnici. Kad smo stigli u Mokošicu i došli do autobusne postaje, tek što smo počeli izlaziti iz vozila započela je pucnjava. Bili su to agresorski vojnici koji su ušli u Mokošicu sa strane Zatona. Iako su na sastanku koji je netom poslije pucnjave održan u skloništu obećali kako vojska neće ulaziti u Mokošicu dogodilo se isto kao i u Cavtatu i već sutradan su tamo postavili komandu mjesta.
Ljudi tada imali velika očekivanja. Nastao je mir, oslobodio se krajnji jug, i svi su mislili sad će sve biti kao i prije. A ništa nije moglo biti kao prije. Bili smo razrušeni
Prekretnica na svetog Nikolu
I onda dolazimo do 6. prosinca, sv. Nikole… Nikola Obuljen, prisjeća se, bio je na svom radnom mjestu na Ilijinoj glavici, u TKC-u. Nije uspio stići do Grada, a tamo se našao tek popodne, tad je već sve gorjelo.
-Nema dvojbe da su na sv. Nikolu ključnu ulogu odigrali branitelji! Oni su obranili Srđ i nije red da ja pričam o tome. Činjenica je da je kojim slučajem pao Srđ teško bi se Dubrovnik bio održao. Zato je taj dan prekretnica u ratu i poslije njega dubrovački brantelji nisu nikad više uzmicali. Išli su samo naprijed do konačne slobode.
Dan poslije sv. Nikole 7. prosinca 1991. ministri hrvatske vlade Rudolf, Kriste i Cifrić na pregovorima u Cavtatu zaključili su s admiralom Jokićem sporazum u kojemu je pisalo da se primirje sklapa za područje općina Dubrovnik i Metković. Znači, na cijelom tom dijelu je trebao biti mir. Ali kako je taj mir izgledao? Prekid vatre se zaista poštovao na užem dubrovačkom području, ali ne i na zapadnom području Općine Dubrovnik jer JNA je svom silinom napadala Ston i primorska sela želeći izbiti na Bistrinu, a krenuli su i na Neretvu. Tamo se ratovalo. Dakle, ispoštovao se samo jedan dio tog sporazuma i bilo je mirno samo od Prevlake do Slanoga.
Knjiga kao zalog za budućnost
Dubrovački sveti Nikola i razaranje Grada u zidinama je bila prijelomna točka jer tada se uključio UNESCO i cijela međunarodna zajednica. Te slike obišle su svijet, i po mom mišljenju, uz Vukovar to je razaranje pridonijelo brzom priznavanju Hrvatske. Bila je to njihova najveća i ključna pogreška. Nažalost, na svetog Nikolu je poginulo 19 ljudi od toga su 15 bili civili, više od 60 ljudi je bilo ranjeno – prisjeća se Nikola Obuljen.
Sve ovo je razlog, naglasit će, zašto piše i dovršava knjigu. Ne želi da se ovi dani, koji su za nama sad već skoro 30 godina, zaborave.
-Možda moja knjiga neće biti toliko zanimljiva našim suvremenicima, ali ostat će, čitat će se za 50 ili 100 godina. To jednostavno mora ostati zapisano i ja sam taj zadatak prihvatio kao svoju dužnost. Nama je danas normalno da imamo Hrvatsku državu. Nama je to nekakva činjenica, a zaboravljamo da smo je izborili, sa strašnim žrtvama.
Podsjetit će kako je na našem području čak 240 gardista, pripadnika elitnih brigada Hrvatske vojske, položilo život, ali i istaknuti svoje mišljenje kako je prva osloboditeljska operacija u Hrvatskoj, ona oslobađanja hrvatskog juga, bila prilično dugo zapostavljena. Zna tome i razlog:
-Četvrta brigada borila se u Hercegovini, napredujući južnom stranom Popova polja znači, prolazila je kroz drugu državu i zbog toga se to nije isticalo. Prva brigada popularni Tigrovi napredovali su južno od granice s BiH, jer nas je bilo nemoguće osloboditi, a da se istodobno ne oslobodi i zaleđe. Zadnje uporište koje su naši oslobodili je bila Vlaštica, to brdo s kojega vidiš Babin kuk. Kad su naši to osvojili, 24. listopada 1992. onda je nastala njihova ‘bježanija’ prema Trebinju.
Poziv iz Zagreba
Već tada počele su pripreme za prve samostalne izbore za lokalnu upravu i samoupravu.
-Još u kolovozu 1992. primio sam poziv iz ureda predsjednika Tuđmana. Razgovarao sam s Hrvojem Šarinićem, koji je tada bio predstojnik njegovog ureda i istodobno je bio imenovan za predsjednika Vlade. Tad mi je rekao: ‘Slušaj, predsjednik hoće da ti budeš gradonačelnik’.
Izbori su održani 7. veljače 1993. i to je bilo prvi i jedini put da je HDZ dobio apsolutnu većinu u Gradskom vijeću. Imali smo 14 od 25 vijećnika, a branitelji su na tim izborima nastupili kao nezavisna lista. Oni su dobili četiri mjesta, šest mjesta je imao HSLS i bili su tada najjača oporba, ne samo u Gradu već i u državi, dok je SDP tad imao samo jednog vijećnika. Gradsko vijeće me je izabralo za gradonačelnika.
Još u kolovozu 1992. razgovarao sam s Hrvojem Šarinić, koji je tada bio predstojnik njegovog ureda i istodobno je bio imenovan za predsjednika Vlade. Tad mi je rekao: ‘Slušaj, predsjednik hoće da ti budeš gradonačelnik’
Počeo s pet zaposlenih
A kako je tada bilo u Gradu, kako je funkcionirala uprava?
-I to zaboravljamo. To je bilo jedno teško razdoblje za gradsku vlast. Prvo trebalo se podijeliti sa Županijom. Ništa nije bilo definirano, ni poslovi ni imovina, čak ni proračun. Gradovi dotad nisu postojali kao jedinice lokalne samouprave. Kad smo počinjali, Grad Dubrovnik je imao pet zaposlenih. Uz mene je bio Vido Bogdanović kao zamjenik gradonačelnika iz reda branitelja, zatim vozač Ivo Miljas, tajnica Diana Marić i Zdenka Golušić u protokolu. I sad i ovdje, kao i u TKC-u, trebalo je početi sve iz početka, napraviti sistematizaciju radnih mjesta, napraviti upravne odjele, naći ljude. Većina zaposlenika bivše Općine je htjela ostati u Županiji, jer Županija je funkcionirala kao jedna mješavina između samouprave i uprave. Župana je morao potvrditi predsjednik Tuđman – ispričao je gospar Obuljen napominjući kako je za Gradsku upravu tražio dotad neopterećene ljude činovničkim i komunističkim načinom rada. Počeo je s pet, a završio sa 105 ljudi. Tada je Grad Dubrovnik pokrivao područje današnjih općina Župa dubrovačka i Primorja.
Prognanici, obnova i identitet Grada
Inače, prisjeća se prvi dubrovački gradonačelnik kako su ljudi tada imali velika očekivanja. Nastao je mir, oslobodio se krajnji jug, i svi su mislili sad će sve biti kao i prije.
-A ništa nije moglo biti kao prije. Bili smo razrušeni, svi su hoteli bili devastirani, a oni koji nisu bili razrušeni u razaranjima, u njima su bili prognanici. Trebalo je sve to obnoviti. Povratak prognanika je vodio ured na čijem čelu je bio Pavo Handabaka. Dubrovnik je bio i svojevrsni pilot projekt za obnovu, jer po modelu Dubrovnika kad je 1995. osnovano Ministarstvo obnove i razvitka je kasnije obnavljana cijela Hrvatska. Danas će se taj model dijelom primijeniti i na obnovu kuća oštećenih potresom u Zagrebu – pohvalit će Nikola Obuljen tadašnju obnovu, spominjući pri tome posebno tadašnjeg pomoćnika ministra Antu Stojana.
Priznaje kako su bili prilično neiskusni te su entuzijastično pristupili projektu obnavljanja kuća i povratku prognanika.
-Ali to nije išlo baš jednostavno. Dok se došlo do povratka prognanika i obnove kuća trebalo je napraviti ogroman posao. Bilo je potrebno deratizirati, napraviti dezinsekciju i konačno razminiranje barem onog najnužnijeg dijela, prometnica, elektro i telekomunikacijskih vodova i okućnice oko kuća. Onda dolazi popravak infrastrukture, škola i svega ostaloga. Uz pomoć donacija uglavnom njemačke i austrijske vlade obnovljeni su hoteli u Cavtatu, u Župi Astarea kako bi se u njima mogli smjestiti naši ljudi koji su tako bili bliže svojim razrušenim ognjištima. Računao sam da je ukupna obnova napravljena s 15 posto donacija, a 85 posto osigurala je država, što je bio zaista ogroman poduhvat bez presedana.
Nakon Oluje, priča nam Obuljen, nastupilo je olakšanje što se tiče ratne situacije, organizirana je obnova, ali krenulo je suđenje u Haagu. Dok su druge tzv. tranzicijske zemlje ulazile u Europsku uniju koristeći novce iz EU fondova, dotle se Hrvatska borila s Haagom. Te, 1995. Obuljen je izabran kao zastupnik u Hrvatskom saboru. Nije se kandidirao na drugim izborima, onim 1997. godine, za gradonačelnika Dubrovnika.
-Ocijenio sam tada da u situaciji u kojoj se nalazio Grad ne mogu obavljati valjano dužnost gradonačelnika i saborskog zastupnika. Ipak će u sagledavanju svog mandata izdvojiti neke, u današnjim bismo ih vremenima nazvali projektima, koji su napravljeni, a koji i danas stoje. Na oko će se nekima činiti da su to male stvari. U prvom redu ponosan je na izgradnju groblja za branitelje sa središnjim križem na Boninovu, na sva tri ulaza u Grad postavljene su ploče kao podsjetnik na razaranja i srbo-četničku agresiju, pred kojima i danas zastaju svi turisti koji posjećuju naš grad. Za njegovog mandata izrađeni su standali i barjaci za Festu sv. Vlaha, kao i zastava i grb Grada, a Gradsko vijeće donijelo je odluku da se dan sv. Nikole proglasi i obilježava kao Dan dubrovačkih branitelja. To su sve naoko male stvari, ali od velikog značaja za identitet Grada.
Jednostavno mi nemamo uvjeta i osim turizma možemo razvijati maslinarstvo i vinogradarstvo
‘Raskid’ s HDZ-om
-Nakon smrti predsjednika Tuđmana, nezadovoljan odnosima u lokalnom HDZ-u 2000. godine sam izišao iz HDZ-a i s Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt pristupio Demokratskom centru. I opet sam krenuo iz početka, i opet doveo HDZ-na vlast. Na izborima 2001. godine HDZ nije uspio ostvariti potrebnu većinu bez Demokratskog centra. SDP mi je tada nudio mjesto gradonačelnika. Ma, kakav SDP-ov gradonačelnik!? Tako nešto nije dolazilo u obzir, jer to bi značilo da bih se odrekao svog svjetonazora i sveg onoga što sam radio u proteklih deset godina.
Uslijedili su još jedni izbori u kojima HDZ nije uspio sastaviti potrebnu većinu jer je omjer u Gradskom vijeću bio 12:12. i Obuljen je znao da je njegov glas presudan.
-Dogovorio sam sastanak s Dubravkom Šuicom, predsjednicom gradskog odbora HDZ-a i na tom sastanku smo dogovorili koaliciju HDZ-a i DC-a. Šuica je postala gradonačelnica, a ja sam izabran za predsjednika Gradskog vijeća.
Gospar Čičo Obuljen povukao se iz politike 2006.., ali je ostao aktivan sudionik društvenih zbivanja Grada. Posebno u Blagim djelima. I Opera Pia najveći dio sredstava koje uprihoduje dobiva davanjem u zakup svojih prostora. No, ono što nas je zanimalo je, je li se Dubrovnik mogao razvijati u nekom drugom smjeru osim turizma?
-Još dok sam bio gradonačelnik znali bi me pitati razmišljam li o nečemu što nije turizam. Moj odgovor je uvijek glasio: ‘Biste li to pitali gradonačelnika Monte Carla ili gradonačelnika Nice’. Jednostavno mi nemamo uvjeta i osim turizma možemo razvijati maslinarstvo i vinogradarstvo, ali opet i taj segment ovisi o turizmu. U samom turističkom razvoju dogodila nam se greška jer smo, umjesto hotela, dopuštali gradnje velikih kuća u kojima su samo apartmani. Apartmani ne donose korist nikome osim vlasniku. Ono što država nije napravila, a trebala je već davno, je uvesti porez na nekretnine. Mi smo jedina zemlja, ne bih pretjerano bilo reći na svijetu, a u Europi sigurno koja nema porez na nekretnine. Ljudi imaju po 20 stanova i na njih samo plaćanju komunalnu naknadu. To nema logike. Prva nekretnina treba biti oslobođena od poreza, a sve sljedeće trebaju imati ozbiljan porez.
Bilo bi korisno putem europskih fondova poticati razvoj novih IT industrija s obzirom da brojni Dubrovčani uspijevaju na tom polju u Hrvatskoj, Europi, pa čak i u svijetu. Ja sigurno, zbog svojih godina nisam prava osoba za davanje savjeta, ali čini mi se da bi tim putem trebalo ići.
I kako smo počeli, naš razgovor, završavamo s Covid virusom. Na što će gospar Čičo uvjereno:
-Umjesto korone moglo je biti i nešto drugo! Covid je pogodio svih, ali opet posebno one koji ovise o turizmu, dakle nas. Umjesto korone nas je mogao ugroziti i pucanj iz puške u Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini. Imamo specifičan položaj unutar Hrvatske i uvijek ćemo zbog toga imati problema.