Nikolaš Skvičalo bio je samouki lijeričar iz Pridvorja, poznat po svojem iznimnom talentu koji je inspirirao generacije Pridvorjana da otmu zaboravu konavoske plesove uz zvuk lijerice.
Pišu: KUD ‘Stjepan Radić’ Pridvorje / Vlaho Mujo
Njegova nadarenost nadaleko je poznata, priznata i hvaljena, ali neponovljiva. Jer, Nikolaš je mogao na lijericu prenijeti melodije i pjesme koje nitko drugi nije mogao. Tako KUD ‘Stjepan Radić’ iz Pridvorja obilježava 122 godine od Nikolaševa rođenja. Ono što možemo, jest odati počast čovjeku koji je, unatoč svome hendikepu (imao je operaciju grla te nije mogao čisto govoriti), svirao tako milo i blago, a s druge strane, tako zvučno i zvonko, da biste lijericu još dugo osjećali u svome srcu, a slike plesa živo bi vam se izmjenjivale pred očima, bez obzira koliko vremena prošlo. Nikolaš nema bližih živućih rođaka, no KUD ‘Stjepan Radić’ iz Pridvorja osjeća ga svojim. I upravo zato, tekst o našemu Nikolašu, na konavoskom govoru, donosimo vam u nastavku. A kad sljedeći put vidite pridvorski folklor, ili se zateknete u Pridvorju, sjetite se Nikolaša. Mi ga se sjećamo svakim nastupom i svakom žicom na lijerici.
Vlaho Mujo: Nikolaš i Marija Vlaškova
Nikolaš se rodijo u onemu stojeću. Prema crkvenijem knjigama na četiri aprila ijadu osamsto devedese i šeste. U Pridvorju. Na Urjaku. Onje đe mu je i sad kuća. Nije bijo jedini od đece u pokonjega Vlaška. Starji brat mu je pošo u Amerike. Tamo se i oženijo. Nije se vraćo. Nikolaš se nije ženijo. Ni u njega Marija nije se udavala. Bila je mlađa od njega. Zvali su je Marija Vlaškova, a njega vazda Nikolaš. Oboje su ostali na Urjaku. Volijo je Nikolaš društvo. Zaigro bi na karata. Izaboga! Ali najviše od svega volijo je lijericu. Što je sviro, Bože moj! A njegova Marija, u za nj. Pa bi on sviro, a ona balala. Od gusta za čut i viđet. Onda su za njega obaznali profesuri. Počeli se raspitiva. Sa svije strana. Oćeli ga snimat. I snimili su ga. Više puta. Ma Mariji to nije bilo milo. Učinilo jom se da, tobože, ako ga snimu, da Nikolaš više i ne treba. Pa je jednom košerićem razbila magnetofon. Skočili oni profesuri, da što je učinila, ali Mariji se nije moglo rijet. Onda su ga ćeli odves u Zagreb. Nudili mu namještenje, stan, pare, da će svake setemane bit na radiju. Sve što je cijo! Ali, ne bi Nikolaš ostavijo Pridvorje za sve pare. Ma đe!
Onu godinu pred smrt ili morebi dvije bijo u Zagrebu. U dvorani Visinski. Sa svojijem iz Pridvorja. Kad su se raspalila svjetla, a ispred njega more naroda. Nema mu kraja! Jope se vratijo u Pridvorje. Na Urjak. Tu je i umro. Zakopali su ga u Srđeve crkve. Skupa s lijericom. Marija je još lijepo poživjela. Vazda bi išla zajitat vode prekoputa. Kjuč od kuće držala bi sempre o vratu. A onda umrla i ona.
Rije bi nema više ni Nikolaša ni Marije Vlaškove. Ali nije tako! Eno ih još živije! Nikolaš svira u lijericu! Udara nogama! Premeće prstima! A Marija bala! Bala! Vrti se! Prebaca se, na jednu pa na drugu stranu! Igraju potkolo, poskočicu, sve se ori i veseli. Živi su i Nikolaš i Marija! Živi! Samo nijsu više na Urjaku. Eno i sad svukuda! Jope se bala i svira lijerica. Jope se đevojke i momci skupjaju.
Nijesu ni Nikolaš ni Marija umrli, ne. Nego su su živi. Ma življi nego igda!