Napustila nas je Jele Sršen, omiljena profesorica hrvatskog i engleskog jezika u mirovini.
Gospođa Miljenka Tarana u grupi ‘Jedno drugo vrijeme, Vrijeme dobrih Duhova od Grada, Dubrovčana dobra duha’ zapisala je lijepu objavu o Sršen.
-Krajem 8-og mjeseca 1986. god u hodniku OŠ Nikica Franić susrela sam malu tihu ženu sa dvije malene djevojčice koje su skoro spavale na nogama. Žena je djelovala umorno i sa nekom sjetom u očima.
Progovorila je da traži direktoricu za razgovor o otvorenom radnom mjestu. Odvela sam ih u sobu direktorice, predstavila je i otišla. Kasnije sam doznala da su došle ravno s broda koji ih je doveo s Mljeta.
Ta mala, krhka žena imala je nemjerljivu životnu energiju, ali sjeta u očima nikad nije nestala. Voljela je djecu i svoje zvanje. Bila je vrsni pedagog, metodičar i neprikosnoveni poznavalac hrvatskog jezika, pravopisa i gramatike. Bila je i koautor zbirke zadataka Hrvatski ja volim. Uz sve to imala je istančano čulo za prepoznat kvalitetan literarni rad svojih mladih literata koje je podučavala i usmjeravala i dovela mnoge do nagrada na smotrama Goranovo proljeće i Susreti Ivice Kičmanovića. Tako je sa velikim danim znanjem ispratila brojne generacije koje je sigurno neće zaboraviti. Ali to nije sve, napisala je brojne ljubavne priče koje su joj tiskane, tiskana joj je i knjiga pod naslovom ‘Penelopa nisam’. U svom izričaju bila je majstor dijaloga svojih likova bez puno piščeva teksta. Sve ovo čini je dobrim duhom Grada. Bila mi je čast biti njezin prijatelj. Počivala u miru Božjem – zapisala je.
Još jednu divnu objavu gospođi Sršen posvetio je i naš sugrađanin Ivica Hajdić koju dijelimo u nastavku.
‘Adio Jele, adio kolegice, profesorice, adio draga moja Mljećko! Neću pričati o tvojim literalnim uspjesima, i znanju kojeg si tako nesebično dijelila sa drugima, niti o pričama i zbirkama koje ostaju iza tebe. Neću pričati ni o tvojoj knjizi ‘Penelopa nisam’, kroz koji si tako suptilno provukla naš Mljet, ali i teške i stvarne sudbine otočkog života o kojem smo toliko puta pričali u zbornici naše škole. Neću pričati ni o tvojoj teškoj životnoj sudbini koja te je učinila još boljom i još plemenitijom osobom, naša draga Penelopo.
Pričati ću o onim drugim manje poznatim stvarima o tebi, budući da smo godinama dijelili istu zbornicu najdraže nam dubrovačke škole Marina Držića. Pamtiti ću te po plemenitosti, socijalnoj osjetljivosti i prihvaćanju svih i svakoga.
Ti si živjela ljudskost. Ti si živjela humanost. Vrata tvoje kuće bila su otvorena za svakoga, a to posebno znaju i pamte svi oni Mljećani što su burdižali kroz tvoju kuću.
Sanjala si bolji svijet, svijet pun tolerancije, mira, svijet u kojem se njeguje kutura i znanje. Svijet koji prihvaća, grli i voli svakoga jednako bez obzira koje vjere ili nacije bio.
Zavazda ću se sijećati onog tvog fumanja pod ombrelom s dragom kolegicom Brankom dok vanka pljušti kiša, a ja objašnjavam razliku kvadrata, dok se djeca u razredu smiju dimnim signalima koji dolaze iza kantuna škole. I onog tvog uvaljivanja kuna svakom beskućniku i proscu koje bi usput sreli na onim našim ekskurzijama kad su nam podočnjaci bili do poda.
Po nekim malim stvarima i malim gestama shvatio sam koliko si Veliki čovjek bila. Hvala ti na svemu. Hvala u ime svih generacija učenika s Mljeta i iz Grada, kojima si ugradila svoje znanje, strast i maštu za literalnim stvaralaštvom, ali i ljudskost koju si živjela jer si bila veliki filantrop. Kroz njih ćeš i dalje živjeti draga Jele.
Iz zagrljaja naše mljetske zemlje, anđeli te u raj poveli.’
Foto: Jedno drugo vrijeme, Vrijeme dobrih Duhova od Grada, Dubrovčana dobra duha’