Ulicama moga Grada

Nakon pola stoljeća!

Zazvoni mobitel, te krene monolog. „Hvala ti za onu sliku, al' krivo si zapiso'! Nisam ti ja prvi, već treći s lijeva, kako me nisi prepozno'? Jedini sam ja crn među njima, a oni svi plavi.

I to ti je bilo na moj peti rođendan, jer sam najstariji od nas četiri rođaka!“, izgovori Milan Čeović. Dođem do riječi: Otkud znam da si ti crnih kosa, kad si cijel život sijed? A Čeja će „Pa nisam cijel' život sijed! Nekad sam bio crn.“ Dobro, greška u redoslijedu, te dogovor za jutarnje razbuđivanje s njih četiri. S te stare, davne slike. I novo slikavanje, nakon 52 godine, pola stoljeća. Za usporedbu.

Cijelo jutro smo se tražili, malo mobitelom, malo po našim znanim lokacijama; Primo, Fontana, Sinjorina. Prošli smo i na okolo Orlanda. Anketa Du TV s pitanjem što s tim simbolom Grada činit. Propada pomalo, kao i cijeli Grad. Pucao je, curio je, kidali su mu mač, a evo vrijedni čuvar baštine Ivan Vigjen u svojoj arhivi pronalazi skeniranu fotku kako su mu u veljači 1977. čak otkinuli i – nos! Svako malo na njega se neka pijana budala penje, za skinut zastavu. Treba oko njega vratit onu ogradu koja je tu bila prije nekih pola stoljeća. Nisu naši stari bili ludi. Ako ništa drugo, bar su voljeli i brinuli se o Gradu više od mnogih danas.
 
SJEĆANJA NAVIRU
 
A mi smo se i dalje tražili, za okupit njih četiri. Probijajući se među našim dragim turistima. Na suncu, skoro u podne. Taman nađeš trećeg, fali onaj drugi. U tom traženju u Fontani nalazimo Gojka. Znanog lika đira Gradom. Ostao je sam, nakon pedeset godina. Njegova žena Nada preminula je 18. srpnja. Bili su nešto neraskidivo, al' život čini svoje.

Njegovu Nadu pamtimo po puno toga, nekako najviše po nekadašnjoj, prijeratnog trafici „Borbe“ po sred Straduna, gdje je dugo radila i gdje smo kupovali prve cigare, Sportske, Džuboks, stripove koji su nas odgojili; Komandanta Marka, Zagora i naravno – Alan Forda. Pamtimo je i kao drago čeljade, koja je u Grad došla iz rodnog Trogira prije više od pola stoljeća, tako draga, tiha i mila žena.

Dok smo u Fontani čekali onog koji nam je falio, prisjećamo se imena stanara, čeljadi ulice Vrata Celenge, službeno Sv. Josipa. Bar onoliko koliko sjećanje nadolazi. Naravno, kolo sjećanja vodi Nikša, al' u sjećanjima nam se pridružuje Aco Matić, „šef smjene“ u Fontani i stanar na broju 1 te ulice. Preko puta zida crkve Svetog Josipa. Tu mu je ostala majka, a on se „preselio“ u Šipčine.

„Ma više sam tu, nego gori!“ U toj zgradi, inače palači Ranjina, živjela je i obitelj Grbavac. Do njih, na broju 3 živi obitelj Haklička. Zgrada pored živio je Tonći Kurbašvili, zvan Agoš, dugo godina direktor našeg Kino poduzeća. Iznad njega Pavo Horvat zvan „Pačina“, a iznad njega Niko Agazzi, znani kino operater. U zgradi do, u tom prvom nizu ove ulice koja završava s malom ulicom praktična imena Prelazna, živi Vlatko Šarić.
 
ROĐACI – MUŠKETIRI
 
Ajmo na drugu bandu ove ulice, odmah iza crkve, na broju 2 dugo je živio stari nastavnik tjelesnog Danilo Tomović. Sin mu Slobo, inače ponajbolji prijatelj našeg neprežaljenog Čile, odavno je preselio na Peline. U narednoj zgradi u nizu još uvijek živi obitelj sjajnih nogometaša Mladena i Slobodana Avejića, a u zgradi do te nekad je živio najbolji igrač na puca Branko Šutalo, te veliki gospar Pero Portolan. Još je tu obitelj Vukas i dolazimo do nove poprečne manje ulice, Hlidžine, kojom se može do placete i kuće obitelji Šapro i ulice Od Domina. Tu stanemo sa sjećanjima imena čeljadi, jer…

Kad smo se pomirili kako će ih bit teško okupit, evo zadnjeg rođaka – mušketira. Do Hrnićeve Sinjorine nekako se došlepao Viki, „ma bole koljena, ništa mi ne govori!“ I krene priča, krenu sjećanja, krenu ture, njih četiri. Šuti, slušaj, pamti. Zapiši povijest Grada. Zadnjih pedesetak godina. Četiri rođaka, četiri velika lika, vječni klinci Grada. „Ajmo slika nakon po stoljeća!“ te se poredaju kao na onoj davnoj slici, s lijeva Nikša Hrdalo, Viktor Viki Selecki, Milan Čeović Ćeja jedva vidljiv među tim gromadama duhom i tijelom, te na stolici, jer mjesta više nema Zlatko Bumbeta Selecki.

Nakon svih tih godina. „Fali samo torta!“ netko će. „Ma jebeš tortu, ne volim slatko, daj turu!“ Nikša će. Čak su i godinama rođenja točno poredani, najstariji Ćeja 1955., godinu iza Viki, pa Bumbeta i Nikša. Iza njih rodili su se Nikšina sestra Vinka i zadnji Bula, Ćejov brat. Za usporedbu, nakon pola stoljeća, nešto su korpulentniji! Osim Čeje. Njemu je za promjenu samo posjedila kosa.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija