Sjećaš li se one male Marijane, plivačice, ona ti danas živi na Korčuli? Informacija je to koja me je dočekala nakon što sam najavila da se moram dva dana nešto poslom zaletjeti do Korčule. Marijana Šurković? Kako ne, nego kako je ona na Korčuli, znam zadnje da je bila u Americi, tamo je studirala, a prije toga 2000. nastupila je na Olimpijskim igrama u Sydneyu. I baš ta informacija, ‘na Korčuli’ bila mi je dovoljna da u roku od 5 minuta dođem do njenog kontakta i nakon dogovora sjednem s njom na prvu jutarnju kavu u centru Korčule. Sjećam je se s plivačkom kapicom s ruba gruškog bazena, ali i bez nje, ništa se nije promijenila. Moje prvo pitanje bilo je logično – zašto Korčula, tim više što znam kako joj roditelji žive u Mokošici, majka joj korijene vuče iz Primorja, točnije Čepikuća, a otac je s Pelješca iz Ponikava.
Ipak, priča ove 36-godišnjakinje s Korčulom kreće od Amerike. Ili čak seže u 1992. kada je kao i brojna druga dubrovačka djeca poslana na ‘kratki odmak’ od rata i izolacije baš na Korčulu. Od tada je za ovaj grad vežu lijepe uspomene. No to nije glavni razlog, već tek usputno asocijacija na otok. U Americi je studirala i provela 11 godina. Već na Northwestern University upoznala je svog budućeg supruga Briana Davisa, također plivača. Oboje su dobili sveučilišne stipendije, putevi su im se spojili i odmah su ‘kliknuli’.
Teško mi je bilo zamisliti američko odrastanje svojoj djeci gdje su njihovi vršnjaci zatvo- reni u kućama ili pod budnim okom roditelja do kasnog djetinjstva. Ovdje imaju priliku živjeti slično k’o što smo mi u poslijeratnim godinama kad je Grad bio naš
—Svi me pitaju zašto Korčula, i svaki put odgovorim drukčije, ovisi o danu, o puno razloga. Udala sam se za Amerikanca koji je iznimno znatiželjan i on sam je želio vidjeti kako je to živjeti u nekoj drugoj državi izvan Amerike, s drugim jezikom i potpuno drukčijom kulturom. Obožavamo ruralna mjesta i najradije bismo bili na osami, recimo u Čepikućama, ali tamo nemamo infrastrukturu koju želimo za djecu. Imamo dva sina. Mateu je osam i pol, a Leo ima 5 godina. Znači, ideja nam je bila pronaći mjesto koje će zadovoljiti sve naše kriterije. Mora biti manji gradić, imati osnovnu i srednju školu, ali i bazen. Suprug mi je bio izvrstan plivač i oboje smo željeli bazen u blizini. Ne nužno da bi ga mi sami koristili, ili da nam djeca nastave našim stopama, samo jednostavno da uvijek imamo otvorenu opciju plivati negdje u blizini i u svako doba godine. U novinama sam tako 2011. godine pročitala da se gradi novi, zatvoreni bazen na Korčuli. Prvo sam promislila da je riječ o nekom hotelskom i kad sam krenula dalje to proučavati shvatila sam da ga grade po šibenskom modelu i da će to biti vrhunski sportski objekt u malom gradiću od samo nekoliko tisuća stanovnika. Uz sve ostalo što nudi, Korčula s bazenom se učinila savršenim mjestom za našu obitelj. Spontano sam Brianu rekla: Znam gdje ćemo živjeti! Na Korčuli – priča nam Marijana Šurković Davis.
Suprug se izvrsno snašao
U grad Korčulu je s obitelji došla prije šest godina, danas grade kuću nedaleko od tog bazena o kojem je čitala u novinama.
—Mislim da ovdje ljudi ne razumiju u potpunosti koliko je to vrijedno za Korčulu. Zapravo, ne znam gdje još postoji na svijetu tako mali grad, a s tako vrhunskom infrastrukturom za plivanje – oduševljeno nam priča o sportskom objektu u kakvim je ona provela gotovo cijelo svoje djetinjstvo i mladost. Najprije na gruškom, a potom u Splitu kao plivačica Pošk-a. A njezina dva sina? Imaju li oni afinitet za poći stopama roditelja?
—Mi im najviše želimo život pun igre i istraživanja. Oboje su zaigrani, zainteresirani za mnogo toga i vole sport. Sami će naći svoj put. Mateo trenira nogomet i plivanje. Živimo blizu bazena i on se sam može prošetati do njega i to je veliki razlog zašto smo na Korčuli. Ta sloboda. Teško mi je bilo zamisliti američko odrastanje gdje su djeca ili zatvorena u kućama ili pod budnim okom roditelja do kasnog djetinjstva. Ovdje imaju priliku živjeti slično k’o što smo mi u poslijeratnim godinama kad je Grad bio naš. Mateo je s pet godina išao sam u butigu. To se u Americi gdje smo živjeli vjerojatno ne bi dogodilo do tinejdžerskih godina – ističe nam. I tu dolazimo do pitanja, kako se snašao Amerikanac, njen suprug Brian, u Korčuli.
Bila je svjesna da na Korčuli neće moći raditi u svojoj struci, zaposliti se u laboratoriju pa se prebacila na podatkovnu znanost i danas vodi obiteljsku tvrtku
—Mislim da se izvrsno snašao. Izvrsno priča hrvatski, a i sve razumije. On bi naravno volio da je to još bolje. Uživa i u našoj kulturi, voli maslinarstvo, pravit vino, kobasice, pršut… Ono što mu je možda najteže razumjeti je naša birokracija. Taj dio kulture mi je teško prevesti na engleski, a posebno mu je neshvatljiv odnos između administracije i građana. Nije tu samo riječ o papirologiji, pečatima nego i sam način na koji pristupa osoba s druge strane šaltera, koja je u službi svih nas. Umjesto da nailazimo na pomoć, odnos se u prosjeku čini autoritativan te kao da se očekuje od građana da služimo one koje za taj posao plaćamo. Šteta, jer svi znamo da je to tako u nas odavno, a muž vidi potencijal i da bi bilo relativno lako napraviti efikasniji sustav – priča Marijana. Obojici se također čini da se ljudi u Hrvatskoj iz nekog razloga boje reći ‘ne znam’.
Zašto je problem reći ‘ne znam’
—Ovo će se možda činiti čudnim, ali mislim da bi bilo puno lakše kad bi na šalteru i u životu svi mi češće rekli i prihvatili riječi ‘ne znam’. Izbjegle bi se neistinite tvrdnje koje mogu stvarati probleme – objašnjava Marijana. S potpuno drukčijim načinom promišljanja susrela se na američkim sveučilištima. Tamo je bilo sasvim normalno da profesor svom studentu reče da nešto ne zna. —Tamo su profesori kao znatiželjna djeca. Ako u tom trenutku ne znaju odgovor, reći će da ne znaju. Vrlo jednostavno. Nakon srednje škole u Dubrovniku, gdje sam voljela sve svoje profesore, ipak je takvo priznanje od profesora u Americi za mene bilo pravo osvježenje. Profesor bi rekao da će pokušati saznati odgovor do sljedećeg sata, savjetovati se s kolegama. Kod nas bi to možda bilo i sramotno, a tamo je standard. U Americi su sva pitanja bila dopuštena, dapače poticalo nas se da ih postavljamo. I taj detalj, to pomanjkanje postavljanja pitanja je nešto što mi fali u Hrvatskoj i trudim se poticati, posebno s djecom – naglašava Marijana. Ona i suprug gaje takav pristup kako s djecom, prijateljima i svojim poslovnim partnerima. Naime, po dolasku u Hrvatsku osnovali su svoju privatnu tvrtku.
Mislim da se Brian izvrsno snašao. Izvrsno priča hrvatski, a i sve razumije. On bi naravno volio da je to još bolje. Ono što mu je možda najteže razumjeti je naša birokracija. Taj dio kulture mi je teško prevesti na engleski
—Brian je software developer. Zajedno smo softverski savjetnici za međunarodne tvrtke koje se uglavnom bave aplikacijom prirodnih i društvenih znanosti. Primjerice među klijentima nam je bila tvrtka koja na temelju modela radi projekcije lokalnih klimatskih promjena te na osnovi njih savjetuju gradove, regije i države kako bi se kroz daljnji razvoj adaptirali na nadolazeće promjene. Mi savjetujemo što se tiče softwareskih rješenja. Bila sam svjesna da na Korčuli neću moći raditi u svojoj struci, zaposliti se u laboratoriju pa sam se prebacila na podatkovnu znanost i danas vodim našu tvrtku – pojašnjava 36-godišnja Marijana. No, njezina primarna sveučilišna preokupacija usmjerila je na prirodne i društvene znanosti. Marijanina lista diploma, sa sveučilišta diljem Amerike je impresivna. Školovala se na tri sveučilišta te je započela graditi znanstvenu karijeru. Najprije je na Northwestern University u Chicagu završila studij Psihologije te kreirala i završila studij Ekološke politike. Potom je upisala Sveučilište Washington u Seattleu, gdje je uz sve pohvale diplomirala Geologiju, uz okolišnu koncentraciju.
Magistrirala na zadrugama
—Bila sam voditelj privatnog geo-tehnološkog laboratorija, a nakon završenog fakulteta dobila sam posao voditeljice biološkog laboratorija na kojem su se obavljala istraživanja na fosilima biljaka. Radili smo morfološka istraživanja ostataka sitnih čestica nastalih u međustaničnom prostoru koji su nam govorili o vrstama biljaka koje su rasle prije mnogo milijuna godina te na taj način smo mogli znati više o paleo-klimi te promjenama u klimi kroz vrijeme. Također sam u više laboratorija uživala u mnogim različitim istraživanjima, kao izračun broja dana u godini prije više od 400 milijuna godina bazirano na istraživanju rasta koralja. Radila sam i na pronalasku izotopskog otiska teških metala kako bi znali izvor metala u tlu, npr. Je li izvor metala bio prirodan ili iz određene tvornice. Također, na iznimno nepristupačnim dijelovima Tibeta izračunala sam brzinu erozije tla. To je istraživanje bilo bazirano na satelitskim snimkama – objašnjava Marijana Šurković Davis. Iako se činilo da je logičan slijed doktorat znanosti, priznat će kako nije našla projekt na kojem želi provesti 4 do 7 godina života.
—Putovanje me je zvalo. Dotad sam uvijek putovala zbog plivanja, a tada nisam vidjela ništa osim aerodroma i bazena. Htjela sam samo putovati, a i muž isto, i onda smo krenuli pola godine na put kroz Srednju Ameriku. To je putovanje bilo nezaboravno. Brzo smo napustili turistička mjesta i provodili vrijeme daleko od gradova, istraživali nepoznata mjesta i upoznali divne ljude – pojašnjava nam naša sugovornica koja je po povratku upisala Magisterij na Sveučilištu u Seattleu te karijeru zaokrenula u potpuno drugom smjeru. Marijana je magistrirala na temi zadružnog poduzetništva.
Marijana je u Americi studirala i provela 11 godina. Već na Northwestern University upoznala je svog budućeg supruga Briana Davisa, također plivača. Oboje su dobili sveučilišne sti- pendije, putevi su im se spojili i odmah su ‘kliknuli’
—Nažalost u Hrvatskoj kada pričamo o zadrugama uz njih se najčešće veže negativni kontekst starog društvenog ustrojstva. Vidjela sam negativne posljedice komunizma ovdje i kapitalizma u Americi kao dva suprotna ekstrema te me zanimalo možemo li organizirati tvrtke negdje u sredini, gdje je tvrtka konkurentna na tržištu, a u isto vrijeme je društveno odgovornija, dok se novac stvoren zadržava lokalno i bogati zajednicu. Istraživala sam mjesta na svijetu gdje je zadružna ekonomija iznimno uspješna, kao Emilia Romagna u Italiji te Mondragon u sjevernoj Španjolskoj. U Mondragonu, gdje je sustav radničkih zadruga brojio preko 100 tisuća radnika, za vrijeme ekonomske krize 2008. godine radnici-vlasnici nisu odlučivali otpuštati radnike-sebe, već bi se recimo odlučili na grupni neplaćeni odmor, ili smanjene radne dane, unapređenje na svojem sveučilištu, itd. Na kraju su izašli iz krize educiraniji i odmorniji, dok su im tvrtke bilježile profite. Baš me zanima kako se danas nose s COVID pandemijom. Ali općenito trend je u svijetu prema takvom modelu. U Silicon Valley recimo standard je da zaposlenici imaju pravo i na dio vlasništva tvrtke. U svijetu oko milijarda ljudi su članovi neke zadruge. Mislim da radničke zadruge odgovaraju našem mentalitetu i da Hrvatska ima ogroman potencijal razvijati se u tom smjeru – pojašnjava Marijana Šurković Davis. Ona je po dolasku u Hrvatsku željela osnovati sa suprugom zadrugu. Međutim, to nije išlo.
— Mi imamo zakonodavstveni okvir o zadrugama, ali moramo imati barem sedam članova kako bi osnovali zadrugu, uključujući radničke zadruge. S takvim zakonom i s tolikim nužnim brojem članova radničke zadruge će se vjerojatno teško osnivati jer je potrebno jako puno početnog kapitala za isplaćivati plaće za sedmero radnika-vlasnika. Bilo bi super kad bi se zakon promijenio da je za radničke zadruge dovoljno dva člana. Jedini razlog kojeg sam dobila kao odgovor kad sam se raspitivala, zašto je potrebno sedam članova bio je: ‘mnogi su propadali jer se radilo o obiteljskom poslu’. Smatram da je i propasti u poslovnom svijetu legitimno, takva je tržišna utakmica, isto kao i s d.o.o. – stava je Marijana. Odluku o odlasku iz Amerike Davisi su donijeli nakon što im se rodio prvi sin. Mateo je u Korčuli proslavio svoj drugi rođendan.
—Nisam se vratila na posao kojeg sam obožavala. Zašto? Jednostavno nisam mogla ostaviti malo dijete od tri – četiri mjeseca u vrtiću i vratiti se vođenju laboratorija. To je u Americi normalno, ali ja sam odlučila ostati uz bebu te završiti magisterij. U to vrijeme, Brian je radio i po 10 sati dnevno. Pošao bi ujutro rano i vratio se navečer kasno. To nam isto nije imalo smisla. Ostavili smo novac na stolu i zamijenili ga nama dražim bogatstvom. Sad provodimo više vremena zajedno, putujemo s djecom, obitelji i prijateljima, pravimo maslinovo ulje, vino s tatom i mamom, kobasice, pršut… – priča nam Marijana.
SUPRUGA UPOZNALA U CHICAGU
Prijatelji organizirali vjenčanje
Supruga sam upoznala u Chicagu i oženili smo se odmah po završetku fakulteta. Ceremonija vjenčanja se održala u Hrvatskoj Katoličkoj Crkvi u južnom dijelu Chicaga. Vjenčanje su nam priredili predivni prijatelji iz Hrvatske zajednice, obitelj Kirinčići iz Vukovara te Mare i Mario Romanović, nekadašnji prvi tenor Maestrala. Oni su nam bili obitelj i dom u dalekim krajevima. Hvala im za sve tople trenutke i ljubav kroz godine.