Aktualno

LUJO JURIŠIĆ ‘Magnet’ je za protivničke lopte, a kad skine golmanske rukavice, kreće breakdance!

Dubrovčanin Lujo Jurišić veliku je pažnju na sebe privukao na utakmici MNKSquarea kada je svojim odličnim obranama pomogao klubu ‘srušiti’ prvaka MNKOlmissum. Svi su se tada pitali tko je ovaj ‘maher’ na golu Squ­area, ali zasigurno su ga i nekada prije primijetili u sasvim drugom elementu. Osim sporta, Luju je velika ljubav bre­akdance s kojim se počeo baviti u 16. godini, a okušao se ovaj mladi Dubrov­čanin u mnogim branšama. Osim stu­dija kineziologije koja je bila logičan slijed vezan za sport, obučavao se i za kontrolora leta, a radi već dulje i u ugo­stiteljstvu. Ali, najprije, bazirali smo se na njegov Square u koji je stigao 1. rujna 2021.

— Atmosfera u Squareu je odlična. Zajednica futsal igrača u Dubrovniku je mala, a dosta je turnira i liga pa se svi poznajemo. To su ljudi koji su i po 15 godina u klubu, odigrali su preko 300 utakmica, a odlično prihvatili svakoga. Trener Antun Bačić je odličan trener, super je s njime raditi. Bio sam zadovo­ljan što sam dobio poziv u Square kao treći golman. To je bila izvrsna prilika. Razmišljao sam, ako mi budu dali bra­niti barem jednu utakmicu u prvoj ligi, bit će odlično. Htio sam provjeriti jesu li sve ove godine otkako branim i u Županijskoj ligi dovele do nečega. Dobio sam prvo priliku braniti protiv Alumnusa, to mi je bio debi u Prvoj hrvatskoj malo­nogometnoj ligi. Tu smo utakmicu dobili 4:0 i bio sam zadovoljan svojom izvedbom i ekipom. Nakon toga je tre­ner odlučio da ću braniti protiv Pule, tu smo utakmicu isto dobili pa je odlučeno da ću u kontinuitetu braniti i protiv Olmissuma i sreća da je bilo tako jer je to moja najbolja utakmica otkad branim – priča nam Lujo Jurišić. ­

Iz sporta u breakdance

Prisjetio se i kako je na gol zapravo došao ‘igrom slučaja’ jer je trener tre­bao nekoga da bude golman i tako mu se to i svidjelo. Okušao se i u rukometu i u malom nogometu, ali futsal mu je draži. A, i lopte su u futsalu, ističe, ipak sada lakše.

— Ove sezone su me na treningu pogodili 20 puta u glavu. Da su me udarili jednom od onih prijašnjih lopti, dobio bih potres mozga. Prije bih se ljutio kad bi me pogodili, sad se tome samo smijemo kao da imam magnet negdje u glavi za loptu. Ali, sve se to računa kao obrana – ističe ovaj vratar MNK Squarea koji se uz sport okrenuo i svojoj drugoj ljubavi – plesu, konkretno breakdanceu.

— Vidio sam skupinu ljudi kako plešu na ulici kad sam imao 16 godina i to mi se svidjelo, počeo sam se raspitivati gdje toga ima u gradu i tada je svoju plesnu školu vodio jedan momak s Korčule. Upisao sam se u nju i odmah se zaljubio u ples. Bilo je u to vrijeme 50 polaznika. Međutim, godinu dana nakon voditelj je pošao na fakultet u Split i od tih 50 ostalo nas je troje. Plesali bismo u Kinu Sloboda na mramornim pločicama. Ostalo nas je na kraju dvoje, a onda je i kolega pošao na fakultet, a u gradu sam onda ostao samo ja. Kroz godine je došlo još nekoliko muških plesača, ali ja sam bio konstanta. Muškarci nekako najčešće izbjegavaju ples. Dolazili su mi prijatelji iz BiH pa smo ljeti plesali na Stradunu, a prešao sam i u Studio Stage gdje smo radili i neke kazališne predstave. Šaroliko je, a zanimljivo je da sam s njima nastupao i u poluvremenu na utakmicama Squarea. Moji se igrači onda smiju. Rekao sam im da ću opet nastupiti u poluvremenu kad osvojimo ligu – govori nam Lujo.

Breakdance je stil u kojem se odmah našao, ističe, a okušao se i u ostalim sti­lovima poput hip-hopa i suvremenog plesa. Nema ipak, naglašava, dovoljno vremena da bi se posvetio svakom stilu, a breakdance zahtijeva dosta vremena i fizičke snage. Ipak, trenutno, govori nam Lujo, uopće ne pleše jer nažalost nema vremena za sve, a i ne želi riski­rati ozljedu.

Ne želim riskirati ozljedu

— Square je ipak bitniji, igramo u prvoj ligi i potrebniji sam ekipi. Ples je tre­nutno po strani, još uvijek sam u klubu i pratim što rade, ali sad se fokusi­ramo na Squareu. Radim i u restoranu, imam super kolege. Radim samo jutar­nju smjenu pa uspijevam popodne biti na treningu, a ulete mi i kad idem na gostovanje. Rekao sam im da me malo istrpe do 1. lipnja pa ću im onda vratiti. Ljeti ću imati odmor pa ću se opet malo više posvetiti plesu. Ples, kako kaže, nikada neće otići iz njegovog života – istaknuo je Lujo.

Dodao je kako u Hrvatskoj jedino u Zagrebu postoji breakdance scena jer imaju dosta plesnih studija, ali i raznih prilika za snimanje poput reklama.

— U nas se studiji trude, ali to je naža­lost teško jer smo i dosta izolirani na jugu. Problem je i mentalitet u gradu jer većina roditelja nije baš odušev­ljena ako im dijete želi plesati, pogo­tovo ako se radi o dječacima. Sinovi moraju ići na sport. I meni je otac kad sam došao doma s breakdanceom isto rekao ‘nemoj mi s tim plesom, što ćeš ti dubit’ na glavi’. Tako da kroz ove godine mogu na prste ruke nabrojati plesače koji su se ohrabrili. Najviše nekako kri­vim roditelje jer ne potiču djecu na to. U Splitu djeluje grupa Crowd control i oni su povezali breakdance s cirkuskim izvedbama i nastupaju po hotelima. To je ideja koju smo i mi u Dubrovniku pokušali primijeniti, ali onda se dogodi da hoteli žele da se što više pleše za što manje novaca, a onda to nije ni ispla­tivo jer nas 14 to mora otplesati. Kod nas je to na jako niskim granama, ali ima ljudi koji se trude to promijeniti – priča Lujo Jurišić. Potom se osvrnuo i na sta­nje u dubrovačkom sportu. Prisjetio se da se o izgradnji nove sportske dvorane u Gospinom polju govorilo i kad je on bio mlađi te se bavio rukometom, ali da se nije realizirala. Skeptičan je stoga i s današnjim najavama.

— Nemam baš velika očekivanja ni od 2025. kada najavljuju novu dvoranu. Najveći problem u sportu su nam ter­mini u toj dvorani. Dosta je rekreativ­nih termina za neke ljude, dok mi što igramo prvu ligu imamo termin utor­kom u 21 i pol navečer, a trening završi u 23 sata. To nisu baš neke ure za treni­rati. Ponedjeljkom nekada treniramo u Mokošici, a nekad u ženskom đačkom domu kod časnih. Ima previše sportova u jednom objektu. Kad bi se napravila nova dvorana, to bi bilo super – mišlje­nja je Lujo Jurišić, a pitali smo ga i za još jedan zanimljiv segment njegovog raznolikog puta prema različitim kari­jerama. Naime, Lujo se okušao i kao kontrolor leta, a sve je krenulo ‘sasvim slučajno’.

‘Ne volim previše odgovornosti’

— Radio sam to ljeto u jednom resto­ranu u Gradu, imao sam 21 godinu i brat mi je vidio oglas u novinama za kontrolora leta i rekao mi je ‘prijavi se, nemaš što izgubiti’. I tako sam s time krenuo, nisam na prvu ni znao što me čeka. Obuka je trajala devet mjeseci, svaki mjesec smo imali neki test. Nakon svakog kruga je otpadalo pola ljudi, primali su nas samo 15. Ja sam sve to uspješno prošao, odradio sam tri mje­seca obuke u Zagrebu gdje smo poha­đali Prometni fakultet, nakon toga sam išao u Njemačku na još tri mjeseca na simulatore. To je bilo odlično iskustvo. Sve sam to završio i kada sam došao u Dubrovnik, počeo sam raditi kao stu­dent s instruktorima i izgledalo mi je kao igra u početku. Osoba sam koja ne voli puno odgovornosti (smijeh) i dok je instruktor bio kraj mene, nisam imao nikakav pritisak, ali kako smo se bližili tome da ću dobiti samostalnu dozvolu, počeo sam sve više sumnjati u sebe. Pitao sam se što bih napravio kad bi se dogodilo nešto što se do sada nije dogodilo, kako ću moći na to reagirati? I postalo mi je previše stresno. Tako sam počeo praviti greške pa sam sjeo porazgovarati s instruktorima i došli smo do zaključka da taj posao nije za mene. Možda i bolje, sretniji sam ovdje u restoranu, mogu slomiti pjate, ali ne i avion. Općenito taj posao je odličan i vjerojatno bih ga nastavio raditi da sam ga dobio s 25, 26 godina kad sam bio malo zreliji. Ovako s 21 godinom nisam još bio spreman – naglašava Lujo Jurišić koji se potom nakon cijele te avanture vratio ugostiteljstvu.

— S 19 sam počeo raditi u restoranu, a onda je uslijedila ta kontrola leta. Potom sam išao studirati kineziologiju, završio sam prvu godinu i zamrznuo svoj status te se vratio raditi. Planirao sam godinu dana raditi, godinu studi­rati, ali na kineziologiji moraš stalno biti prisutan, ne može je se studirati vanredno. Onda sam shvatio, kad već radim, da mi je fakultet bacanje novaca u tom trenutku i nastavio sam u ugo­stiteljstvu. U ovom restoranu radim već šest godina i sad se nadam još jed­noj dobroj turističkoj sezoni. Optimist sam – zaključuje za DuList Lujo Jurišić.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. ožujka 2022.

Pročitajte još

SANDRA SAMBRAILO ‘Ne znamo tko je poslao inspekciju, spremni smo sačuvati živote pasa pod svaku cijenu’

Dulist

Javna tribina ‘Svijet medija iznutra’ na Kampusu Sveučilišta u Dubrovniku

Dulist

Policija provodi kriminalističko istraživanje na Žarkovici, u azil stigla i veterinarska inspekcija

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija