Jedno od najznačajnijih remek djela 21. stoljeća stvoreno je 5. listopada. Oko 30 kirurških skalpela (ne mogu točno izbrojiti), izrezalo je tijekom aukcije u Shotebyju, zapravo nakon što je prodana za više od milijun funti, Banksijevu sliku ‘Djevojčica s balonom’ na 27 traka, doduše ne u cijelosti, kako je navodno bilo zamišljeno, već samo do polovice njezine visine pa izrezane trake papira vise napola izvan baroknog okvira. Crveni balon u obliku srca ostao je neizrezan u okviru, a tijelo djevojčice, kojoj jaki vjetar s leđa otpuhuje kosu preko lica i haljinicu od tijela (otpuhnuo je i taj balon koji ne samo što je krenuo nepoznatim smjerom, već je sada ostao uhvaćen okvirom i čini samostalno umjetničko djelo), otišlo je izrezano u nepovrat. Slika je možda i banalna u svojoj retorici, no postala je djelom općeg prepoznavanja kao mural tog nikad identificiranog crtača grafita (Banksy; volio bih da se radi, kako se sumnja, o Robertu Del Naji, frontmenu meni omiljene grupe Massive Attack), nastalog na zidovima južne strane mosta Waterloo 2002. godine.
Kasnije je ponovljen još na drugim lokacijama, odnosno njegova inačica pa je tako završio i na papiru, uokviren, na za njega neprirodnom mediju. Slika je, kako autor pokazuje, bila pripremljena sustavom destrukcije (skalpeli, rotacijski mehanizam i daljinsko upravljanje kojim se aktivira rotacija slike preko skalpela koji ju režu u rezance), koji će se pokrenuti ukoliko aktualni vlasnik odluči prodati sliku na aukciji. To se i dogodilo. Kako je događaj snimljen iz više kutova, i objavljen na Banksijevom Instagramu zajedno sa snimkom pripreme destrukcije, očito je da je više ljudi sudjelovalo u tom performansu. Kako kažu neki mediji, ovo je prvo umjetničko djelo ikad nastalo na samoj aukciji.
Zapelo je doduše u izvedbi pa konačna verzija ne samo da je djelomično uništena i tako faktorom slučajnosti još maestralnija, već je tim činom postala još dragocjenija. Najvećim proglašenim (2004. godine) remek djelom 20. stoljeća smatra se Duchampov ‘Fountain’, star 100 godina, dobro poznat pisoar muškog toaleta, promijenjenog položaja pa mu se gubi svrha i percepcija te potpisan nekim izmišljenim imenom (R. Mutt), koji je kombinacija imena proizvođača i tada popularnog lika iz stripa. Orginal je izgubljen, ostalo je tek nekoliko autoriziranih kopija. Značenje takve intervencije nemoguće je naravno u potpunosti iščitati, ukoliko ono postoji, barem ne kao običan promatrač, jer svakom diletantu prva misao koja pada na pamet jest: ‘To sam mogao i ja učiniti!’. Sjajna je replika, na jednoj duhovitoj karikaturi, majke koja nakon što njezin mali sin prokomentira kolaž Henri Matissa tim rječima odgovara: ‘Ali nisi!’.
I ako ne razumiješ što se događa s nekim objektom, slikom ili vizualnim performansom, razlog je vjerojatniji da se ne može dekodirati samo jednim kodom. Upravo to je ono što čini umjetnost, dekodiranje. Emocija dolazi posljedično. Evokacija emocije samo sebi, što se prečesto brka s umjetnosti (pogledajte žiri Supertalenta, primjer iz htjeli mi to ili ne pop-kulture, koji količinom suza mjeri kvalitetu nastupa natjecatelja), domena je kiča, pogotovo ako pritom budi i duhove najnižih strasti. Umjetnost su kirurški skalpeli koji se skrivaju iza umjetničkog dijela i svakog časa prijete da unište iluziju koju stvara promatrani predmet. Kod Duchampovog pisoara postao je irelevantan objekt, ne morate ga promatrati da bismo razmatrali ideju, što je promjena paradigme u odnosu na dotadašnju umjetnost koja je podrazumijevala da odgovori nastaju promatranjem. Ispravka, ne nastaju u promatranju, razmišljanju o djelu odgovori, već samo još više pitanja.
Loša umjetnost misli da odgovara na pitanja. Zato i nisam baš ljubitelj programske umjetnosti, kuda zapravo Banksy i spada (svojim političkim angažmanom, usmjerenja koji mi nije mrzak), ali nisam ravnodušan prema velikodušnosti kojom časti sretnike svojim svima dostupnim grafitima, a koje licemjeri nazivaju vandalizmom. Ovaj performans s ‘Djevojčicom’ vrhunac je umjetničke imaginacije, ne zbog konačnog efekta koji je promašen (djelo ne samo da nije uništeno, ono je postalo još dragocjenije), već zbog činjenice da se iza svakog, najbanalnijeg izričaja krije možda autodestruktivni mehanizam. Ovo je isto vrsta vandalizma, no toliko razumljivog i dopustivog, nikad više opravdanog nego u vremenima u kojima se umjetnost mjeri brojem milijuna koje je netko za njih izdvojio. Banksy je poslao poruku da ga ne mogu posjedovati, barem ne do kada je živ (iako njegove murale neki već posjeduju). Izlišne su zato teorije po kojima slika nije uništena već samo njezina kopija.
Original je sada uništena slika. Uz originalni grafit, na mostu, pisala je rečenica ‘Uvijek postoji nada’ pa se koristila slika upravo zbog te poruke (kod izbjegličke krize), koja meni baš nije tako jasna kad promatram taj gubitak ‘ljubavi’ s nenadanim vjetrom. Jedino ako taj balon, koji vjerojatno predstavlja ‘ljubav’ ne završava u rukama nekog kome je potrebniji. Sada, nakon kirurške intervencije, ‘ljubav’ ostaje uhvaćena u okviru, zamrznuta, netaknuta, dok je sve ostalo otišlo u paramparčad, kantu za smeće. Tako ja vidim prvo veliko umjetničko djelo 21. stoljeća, ne budi mi zamjereno.