Dubrovniku najteži dan u Domovinskom ratu bio je 6. prosinca 1991. kada su protivničke oružane snage svalile sav bijes na Grad. Svoju žrtvu tog su dana podnijeli i Dubrovački vatrogasci. Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas koji je bio pun izbjeglica svoje su živote zbog pada granate izgubila trojica vatrogasaca Niko Mihočević, Teo Paskojević i Andro Savinović. Njihovi kolege vatrogasci Ivo Butijer, Ivica Jakić i Željko Jelaska podijelili su s nama svoje uspomene na 6. prosinca te ispričali kako je za vatrogasce izgledao ne samo taj najteži dan napada, već i svaki izlazak na intervenciju. Upravo oni bili su ‘treći stup obrane’. ‘Kiša’ granata pratila je svaku intervenciju, a izlazak s vozilom iz postaje značilo je biti živa i lako uočljiva meta neprijateljskim snagama.
-6. prosinca zatekao sam se u Kazbeku gdje nam je bila vatrogasna ispostava i iz njega je krenuo gasni vlak. Trojica kolega što su poginula kod Libertasa uputila su se iz Kazbeka na tu intervenciju. Taman sam trebao izaći iz 24-satne smjene, kada su se tri vozila i još dvije cisterne spremale za ispomoć ovima kod Libertasa. Iako smo trebali izać’ iz smjene, odmah smo rekli da ćemo i mi s njima, da idemo pomoći, ali su nam rekli da ne idemo jer smo odradili svoju smjenu. Naše su kolege došli pred Libertas oko 7 sati. Ušli su u hotel, izvidili što treba napraviti i izašli vani po opremu. U tom trenutku kod zapovjednog vozila pala je granata i poginuli su. Nismo odmah znali što se s njima dogodilo. Krenuli smo po njih, a čuli smo neprijateljske snage preko radio stanice kako govore: ‘Eno vatrogasaca, sad ožeži’. Granate su padale k’o kiša. Došli smo na pola puta, vratili su nas nazad i oko 9 ura smo doznali što se točno dogodilo. Uspjeli smo doći do njih kod Libertasa tek kad su malo kalmale granate – prisjeća se tog 6. prosinca Željko Jelaska koji je u vatrogascima 32 godine te je trenutno na poziciji instruktora.
Čudo je da smo preživjeli
Taj 6. prosinca, govori, bio je za njih najpogibeljniji, dan kad su izgubili tri vatrogasca. Ali, naglašava, pravo je čudo da ih nije i više stradalo s obzirom da su svugdje gasili i imali svakojake intervencije.
Njegov kolega Ivo Butijer u vatrogascima je od 1988. Bio je najmlađi, govori nam, pa je bio tu za sve što je trebalo. 33 godine je u ovome poslu i sad je voditelj smjene. Tog 6. prosinca 1991. još uvijek se živo sjeća, ali, ističe, najradije bi ga stavio u zapećak i ne vraćao se mislima u te teške dane. A, bilo ih je više. 6. prosinca bio je samo jedan od njih.
-Od 1. listopada do Oluje imali smo posla preko glave. A 6. prosinca bio je najteži. Izgubili smo tri kolege s kojima smo dijelili život tih ratnih dana. Radili smo mjesec dana u komadu, a onda smo prešli u dvije smjene. Tog dana trebao sam doći na posao u 7 sati. Bio sam s ocem i majkom kod Argentine i govorili su mi da ne idem još, da pričekam da malo kalmaju granate. Rastegnulo se to čekanje do nekih 11 ura. Ali, s balkona sam vidio Grad u dimu, a znao sam da su mi kolege dolje pa sam krenuo trčati prema vatrogasnoj ispostavi iza Katedrale. Dobro sam trčao jer su granate padale na sve strane. Trčeći kroz Grad vidio sam dim, kupe, kamenje, mrtve golubove, svašta je bilo po putu. Stigao sam u ispostavu i odmah vidio da nešto nije u redu i saznali smo da su trojica kolega poginula. Strašno je naći se u takvoj situaciji, shvatiti da među nama nema onih s kojima smo do jučer jeli, pili kavu, živjeli – govori vatrogasac Butijer.
Čekao se prekid vatre kako bi krenuli u gašenje požara po svim važnim objektima. Povijesnu jezgru, prisjeća se, gasili su danima, stalno su bili na terenu. Neprijateljska vojska bi granatirala, a oni bi gasili.
Mladi smo dočekali nesretni rat
6. prosinca prisjetio se i vatrogasac Ivica Jakić koji je u postaju stigao 1987.
-Mladi, puni adrenalina, dočekali smo taj nesretni rat. Radio sam noćnu smjenu kada su počeli tući po nama granatama 1. listopada. Na prvu, ni ne znaš što se događa, kako to izgleda. Svi bi izišli vanka vidjet’ što je sad to. Kad govorimo o ratu, svi spominjemo 6. prosinca i taj nam dan jest bio najteži, ali bilo je dosta teških dana tijekom cijelog rata. Mi smo ispočetka svugdje išli prvi, gdje god je trebalo, gdje se god nešto zapalilo, zvalo se nas da hitno dođemo. Nitko nije htio ni stati bez nas na mjestima gdje je gorilo. Išli bi s cisternama, svak nas je živ vidio pa i neprijateljska vojska s okolnih brda. Tukli bi po nama granatama kako god su htjeli – govori Jakić.
Jedna od najtežih intervencija, iznose naši vatrogasci, bila im je ona u hotelu Imperijal. Gorjela su dva kata hotela, a bio je pun izbjeglica.
-Cijelu noć smo gasili, a hotel pun ‘gostiju’ – ljudi izbjeglih iz Konavala, Župe, Primorja. Bilo je veoma teško. Što se tiče 6. prosinca, tog sam jutra trebao napustiti smjenu i tad su počeli ‘tući’. Dobro se sjećam jer sam izišao vanka iz ispostave iza Katerdale. Bilo nas je 4, 5 unutra. Nismo mogli izići i djelovati jer je bila izričita naredba da nitko ne izlazi dok se situacija malo ne smiri. Tad smo tek u popodnevnim satima saznali da su naši poginuli kod Libertasa. Bilo nam je jako teško. Do jučer smo s njima provodili po cijele dane, a sada ih više nije bilo – ističe vatrogasac Jakić.
Građani dali obol
Radili su, dodaje, ‘non stop’. Bili su mladi, puni adrenalina, vatrogasna postaja bila im je drugi dom. Više su vremena provodili u njoj nego doma, govori. Pored svega, cijeli su grad opskrbljivali i vodom. Velika pomoć u tim teškim vremenima, a posebno 6. prosinca bili su i sugrađani koji su vatrogasce pratili u stopu i pomagali im oko svega što je trebalo.
-Građani su dali veliki obol u gašenju grada jer nas nije bilo toliko puno da bismo mogli pogasiti sve 6. prosinca. Ljudi su priskočili u pomoć, učinili su nam pripremu. Trčali su za nama i radili što god je trebalo. S ljudima smo uvijek bili u kontaktu. Posebno mi se u pamćenje urezala jedna scena iz požara u Imperijalu. Pored gašenja vatre, naša je obveza bila i ljudima iznositi stvari. Često smo to radili kako bi imali i što obući jer su svu robu držali u kuferima. Jedna je starija gospođa u konavoskoj nošnji došla do mene i počela je kukati i plakati i moliti me da joj iz vatre iznesem ormarić s ladicama jer su joj u njemu bile sve uspomene, slike… To joj je bilo sve što je imala – prisjeća se vatrogasac Željko Jelaska.
Opis njihova posla u ratu i u mirnodopskom razdoblju, govore nam, nije ništa drukčiji. Pravilo je uvijek isto – izlazi se na svaku intervenciju. Samo što je u ratu, ističu, pravo čudo što su uspjeli proći bez većih žrtava.
-Naša vatrogasna postaja pretrpjela je 30 direktnih pogodaka granata. A, u njoj se nismo imali gdje sakriti. Stara je ovo zgrada i ima samo podrum. Skrivali bi se u voltu ‘ispod vatrogasaca’ gdje je nekoć bila jedna betula. Jedan sam se dan ovdje potrefio kad je bilo granatiranje. Gađali su nas maljutkama i granatama, a jedna nam je pala u garažu. Nas je 5, 6 tada bilo u postaji, a jedan je kolega snimao sve i bio je ranjen. Na sreću, granata je pala između dva vozila koja su nekako ublažila udar. Ipak, tako smo izgubili i specijalno vozilo za gašenje arhiva u povijesnoj jezgri – objašnjava Ivica Jakić.
Uvijek su nas gađali
Opremu koju su imali, sjećaju se, čuvali su k’o ‘oči u glavi’. Vatrogasna vozila bila su razmještena kako bi ih uspjeli očuvati od granata. Nijedna intervencija ne bi prošla mirno, na svakoj su ih gađali granatama.
-Trudili bi se nekako se provuć’, doć’ do požara i gasit’. Pomoliš se Bogu svome i to je to. Je li nas bilo strah? Jest! Tko kaže da ga nije bilo strah, laže. Ali, nešto jače od nas vuklo nas je da idemo naprijed, pokretalo nas. Ne može se to riječima ni objasnit’ – priča Ivica Jakić.
A, situacija u kojima su se našli bilo je zaista raznih.
-Znate li onu sliku kad avion raketira repetitor na Srđu? Ispod je bio požar, a mi smo bili u tom požaru i gasili. Ja sam bio na istočnom dijelu, a Ivica na zapadnom. Popeli smo se pješke i Ivica je odjednom vidio avion i počeo nam mahati da svi zalegnemo na pod. Tad smo vidjeli da je raketa pogodila Srđ. Brže bolje trčali smo sa Srđa nazad u vatrogasnu stanicu dok se situacija ne smiri – dijeli Željko Jelaska.
Iako su sjećanja na rat, a posebno 6. prosinca uvijek tužna i gorka, Butijer, Jakić i Jelaska ističu kako je bilo i lijepih trenutaka te da ih je sve, kao i danas, povezivalo jedno zajedništvo.
-Mi smo kao obitelj. Da nije tako, ovaj posao ne bi mogao funkcionirati. Težak je i human. Tamo gdje mi redovito idemo, drugi bježe. Ali, ljudi su nam uvijek zahvalni, pohvale nas, godinama nam već stižu pisma zahvale. Ovisimo jedan o drugome i nema mjesta nikakvoj netrpeljivosti. Kada smo na intervenciji i ja, primjerice, držim mlaznicu, iza mene mora biti još jedan čovjek. I ako ja ginem, on me može ili spasit’ ili izginut’ sa mnom. Takav je naš posao – zaključuje Ivo Butijer.