Nekolicina je legendi vezanih uz Konavle i Cavtat, poput one o Kadmu i Harmoniji, Eskulapu, legende o prapočecima Epidaura i njegovoj propasti, Captislavi te nekolicini drugih koje su na ovaj ili onaj način vezane uz ovaj kraj. Poput većine legendi ni ove nemaju nikakva uporišta u stvarnim prošlim događanjima, ali su kao priče iz usmene predaje ipak neprocjenjivo kulturno dobro. Daju nam uvid u mentalitet, osjećaje, nadahnuća te nam u konačnici otkrivaju kako su se u prošlosti ljudi zabavljali, jer su pored pouka legende bile i oblik zabave – otvaraju nam prozor u jedan oralni svijet kojeg su u zadnjih dvjesto godina prekrile milijarde tiskanih stranica, a u zadnjim desetljećima i nesagledivo mnoštvo odaslanih i primljenih internetskih impulsa. Zahvaljujući radu poznatog dubrovačkog kolekcionara i filatelista Josipa Kovačevića ostala nam je sačuvana jedna od manje poznatih legendi vezanih uz Konavle i Cavtat, a koja pruža savršen primjer različitih percepcija. Dakle, priča počinje ovako: Publije Dolabella bio je rimski konzul u Epidauru. Imao je svoj dvorac ili ladanjsku kuću na Rajkovom Dolu, a perivoji su mu se prostirali niz Plosni rat, a vrtovi niz Poluganje, Zakrajnicu, Zelenu dolinu i Šiškovinu (navedeni toponimi nalaze se oko Cavtat). Dolabella se u svoje slobodno vrijeme bavio gajenjem cvijeća i različitih povrtlarskih kultura. Takav je posao veselio Dolabellu. U njegovom je blizini živjela i rodica Prokula Claudia koja je na Tršikovcu imala prekrasnu vilu rustiku, pa se i ona zanimala za povrtlarstvo i cvijećarstvo. Ona je prilikom svojih brojnih odlazaka u Rim donijela sjeme zeleno-crvenkastog kupusa te je dala da se to sjeme posije po okolnim vrtovima. Nova sorta pokazala se iznimno dobrom i rodnom, značajno se razlikujući kvalitetom od onoga kojeg su mještani do tada sadili. Potaknut ovim uspjehom Dolabella je po cijelim Konavlima podijelio sadnice i sjeme kupusa. Kupusu je konavoska zemlja i klima pogodovala tako da je svojim rastom i ukusom postao nadaleko glasovit. Na proljeće su prvi pupci bili vanredno lijepi, pa su ih Konavljani, odnosno bolje rečeno Rimljani, počeli brati i kuhati, otkrivši tako pravu delikatesu. Kako bi počastili svog dobročinitelja nazvali su te pupke „prokule“ po imenu njegove rodice Prokule Claudije. I upravo tako je nastao poznati konavoski kupus, najvažniji sastojak zelene menestre! Dakle, iako ova legenda nema stvarno povijesno uporište, ipak je značajna jer otkriva toponime koji se i danas mogu pronaći na području Cavtata, ali možda čak i otkriva na koji način je u suštini mogla nastati legenda. Na spomenutim mjestima nalaze se ostaci vila rustika kao i brojni ulomci terakote koji su očigledno budili maštu u lokalnih žitelja, a možda čak i u onih obrazovanijih, koji su pronalazili neke stvarne podatke o rimskom razdoblju, a potom od njih stvarali priče za svoje neobrazovanije mještane, u središte priče stavljajući zeleni kupus, koji je bio dio nadaleko poznate zelene menestre i time očigledno tako cijenjen kod Konavljana da zaslužuje i svoju priču s tako uzvišenim likovima. No, teško je reći, možda su ovo samo pusta nagađanja – možda je uistinu u nekoj od tih vila naTršikovcu ili Poluganju živjela Prokula Claudija i poput neke ondašnje vrtlarice započela saditi kupus u kojem i danas uživaju Konavljani i njihovi gosti?
Konavoske prokule i zelena menestra
