U ovoj žurbi vremenskih rokova pisanja tekstova, znanog nam „deadline“ termina, dogodi se i zaborav na neke važne datume. Iako sa zakašnjenjem, treba ih se sjetit.
U nedjelju, 5. kolovoza, obilježili smo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, ujedno i Dan hrvatskih branitelja, zahvaljujući kojima se s ponosom sjećamo tih velikih dana naše ne tako davne, a za mnoge na žalost, već zaboravljene ponosne povijesti. Tad, u te četiri godine od 1991. do 1995., borili smo se za samostalnost, za svoju zemlju, državu. „Oluja“ je bila vrhunac. Nešto na što smo tada svi bili jako ponosni.
Danas, 17 godina iza, malo toga ponosa ostalo je u nama. Sve je prodano, opljačkano, vode nas godinama ljudi koji nemaju ni vizije, ni snage, ni pameti, ni ponosa. Likovi koji misle samo na sebe i svoj profit u političkim mandatima. Olako počinju i poklanjati dijelove naše zemlje, nazivajući ih bahato „tamo neka dva kamena“, i ne pitajući pametnije od sebe o čemu se zapravo tu radi!?
SKORO PA ISTI!?
Gradom i dalje vladaju turisti i gužve, al' i tema budućnosti našeg dragog Orlanda i dalje visi u zraku. Neki spominju i postavljanje replike, kažu kako će bit skoro pa – isti! Slutim tek, ako naš Orlando krene na put zbog obnove il' čega već, doma se više vratit neće. Kao ni puno toga što je iz Grada odneseno i zauvijek negdje ostavljeno. „Slučajno“ zaboravljeno!
Nakon foto sessiona „velike rođačke četvorke“, uz još jednu turu pića i sjećanja, okupljeni u „klasu optimist“ nastavljamo u Fontani spominjanje čeljadi koja je nekad il' još uvijek živi u ulici Vrata Celenge. Ili ti Svetog Josipa. Kao potporu sjećanja Nikša iz obiteljskog arhiva vadi dvije fotke; svog razreda iz osnovne, on je naravno onaj gore na vrhu, te njega i Bumbete, mlađih i mršavijih, kako sjede pored nekog izloga na Stradunu. Stali smo kod onih poprečnih ulica, pa nastavljamo niz imena i obitelji od Prelazne s lijeve i od Hlidžine s desne strane ulice. Kolo sjećanja naravno vodi Nikša, a tu su i „šaptači“, Aco i rođaci, te 'ko još naiđe.
A SAD S DESNE STRANE
U prvoj kući iza Prelazne živi Gašpar Matić koga znate ako ste ikad svratili do porte zgrade Državne uprave, još uvijek zvane „Kasarna“. Tu je i obitelj Boras. Naredna kuća u nizu je obitelji Čučević, najpoznatija po teti Perici, ali i njenim sinovima; Pero zvani Pipo, Tonći i Ivo, dugo godina tehnički direktor Igara. Tu se rodio i njegov sin Đoni, uz Bušića vlasnik „Fi Fi Sounda“, bez kojeg nema koncerta po Gradu.
Svi se sjećaju i tete Lile koja je živjela pored njih. U zgradi do te zadnjih godina su luksuzni privatni apartmani, a nekad davno tu je živjela obitelj Marčinko, pa obitelj Benić iz koje pamtimo Nikšu, svirača bas gitare prvih postava „Udovice“ i „Distonatora“, te sjajnog košarkaša iz Karmena. I tako dolazimo do onog predivnog i tako čudnog volta s te strane.
Krećemo sjećanjima s druge, desne strane, od Hlidžine. Na nju sa svojih prozora i nakon svih godina gleda Pasko Režić. Do njega u nizu su obitelji Kesovija i Bajurin. A u zadnjoj kući do volta nekad davno živjela je Mara Jovova. A preko puta nje, ispod volta nekad davno živjela je Matija Fonić. Tu stane priča, a počinju anegdote o njih dvije. Nikša vodi:
– Kazin bi to bio! Po cijele dane! Psovke i svađe. Matija je bila iz Zagorja, pa bi Mari Jovovoj psovala „mater četničku“, a ova njoj odmah nase „mater ustašku“! Nije im trebalo puno za svađu, samo da se vide, sretnu. A mi mlađi malo bi ih impicavali, pa se valjaj od smijeha. Matija je iznajmljivala sobe, u nje su bile „djevojke na konaku“, tako bi i ona znala rijet. A to je onda postala uzrečica za… jel? Pa bi do tih djevojaka navraćali mnogi. To bi joj Mara Jovova znala redovno pribokat!
ČELJAD IZ ULICE U ZADNJIH PO' STOLJEĆA
U toj zgradi odavno živi gospar Božo Đanović, znani veliki meštar za krovove. Godinama ih je popravljao, a posebno iza ovog zadnjeg rata, kad su mnogi krovovi Grada bili uništeni. U tom nizu u kući do živjele su obitelji Nožica i Rudenjak, neko vrijeme i Vido Peručić, a nekad je tu živio i Ivo Katičić.
Dolazimo i do zadnjih kuća s te strane, obitelj Preljević, pa Vicko Petrović i žena mu Antica, dvije sestre Divizić i gospođa Liza Kapaul, Kapulinka kako su je zvali, jako bogata i jako draga žena. Vraćamo se na drugu stranu ulice, do Mare Jovove živio je znani marangun Grada Pero Živčević. Još se pamti kako je popravljao stari bačeni namještaj. U tom stanu sad živi Marko Grgurević. Do njega živi Ante Ereš, a do njega Ane i Vlaho Hadžija.
U predzadnjoj kući do vrha rodio se i živio Nikša Hrdalo i njegovi, a u zadnjoj kući je obitelj Stjepović. Gospara Iva se mnogi sjećaju kao sjajnog radio amatera, tu je još žena mu Nevenka i kćer Keti. I eto, valjda nismo nekog zaboravili? Vrte po glavi. To je to, čeljad iz ulice Vrata Celenge. Barem zadnjih po stoljeća.