Imate li vi besplatan abonamenat? Pokaz, ili kako god već zovete onaj komad plastike što vam služi za besplatne vožnje Libertasovim autobusima? Ma, vožnja autobusom po Gradu nije besplatna. Ili ipak jest, za nešto više od 20 posto naših sugrađana koji su ‘zaslužili’ besplatne autobusne pokaze tijekom cijele godine. Njih čak 8700, od nas ukupno 40-tak tisuća imaju i koriste tu privilegiju. Džabe se voze svih 365 dana u godini. A tko sve ima na to pravo? Invalidi, oni su posebna zaštićena kategorija u svakom smislu, stoga se ovo ni u čemu ne odnosi na njih. Dosad su u gradu svi umirovljenici imali besplatan javni prijevoz, ali i članovi svih udruga koje postoje u Gradu služili su se tom pogodnošću, pa onda i veliki broj znanih i neznanih junaka koji su bili udobre s nekim u Libertasa ili s pravom osobom na vlasti, ma s nekim tko je mogao potegnut vezu i omogućit im taj ‘dragocjeni’ bokun plastike. Pa boga’ti jesu li gospari ili nisu. Davno je bivša gradonačelnica Dubravka Šuica iznjedrila slogan ‘budite gospari, neka vas drugi voze’, a njemu je njezin nasljednik pridodao nastavak – besplatno. I nije ovdje riječ o gubitku Libertasa, nije ovdje konkretno riječ o tome zašto jedni imaju, a drugi nemaju, ovdje je isključivo priča o najjeftinijim populističkim metodama, obrascu po kojem je dva mandata vladao Andro Vlahušić. Kupovao je glasove za jedan godišnji abonamenat. Jer odlučiti podijeliti 8 tisuća pokaza, ne može se zvati ništa drugo nego ciljano podmićivanje glasača. Konkretnije, penzionera. Zašto bi danas baš svi umirovljenici imali besplatan abonamenat? I oni koji imaju ogromne mirovine i odlično žive. Puno bolje od velikog broja mladih obitelji koji se povlače po podstanarstvu. Puno bolje i od samaca koji rade po blagajnama raznih ‘konzuma’. Vlahušić je u penzionerima vidio potencijal. Onaj glasački. Našao je svoje uporište i među članovima udruga. Pa podijeli i njima. Nabrzinu se tu skupilo osam tisuća komada pa koliko košta da košta. I tako je godinama grad funkcionirao! Bez kriterija, bez cenzusa, bez pravila. I sve je to bivši umotao i servirao nam s fjočicom blagostanja i bogatog Dubrovnika.
Kad se sve zbrojilo i oduzelo, to fiktivno napuhano bogatstvo brzo je iščezlo. Ostala je realnost. Loše ceste, manjak parkinga, nepostojeća oborinska odvodnja, ma čak i mjesta bez kanalizacije i vode, škole bez jednosmjenske nastave, vrtići bez pedagoških standarda, mladi bez svoja 2–3 ‘kvadrata’. Osam godina, nažalost, u sve to se nije taknulo.
Franković je najavio redukcije i ukidanja. I odmah će krenut prozivke, jer se eto netko odlučio dirnut u socijalu, u najosjetljivije. Ma tako je uvijek kad se ukidaju ta ‘teškom mukom’ izborena prava. I nisu se novci rasipali samo na pokaze, jer vama ili nekome oko vas besplatan prijevoz busom opet je netko trebao podmiriti. Naravno, nadoknađivalo se iz gradske blagajne. Profitirale su i brojne udruge koje bi vezu s Dubrovnikom imale samim tim što bi prvo početno slovo D napisale prilikom predstavljanja pa bi započinjale mail s ‘D-obar dan’. Franković je i tome odlučio stati na kraj. Najavio je u intervjuu za DuList kako će s tim rezovima dobit prostor od velikih 25 milijuna kuna. Neće taj iznos spasit stvar. I ne odjednom, ali su nekakav temelj novih promišljanja. Novih ulaganja, projekata. Nikakvih mikroasfalta i pustih kocaka za popločavanje nogostupa. A još manje za populistička potkupljivanja. Kao što je to njegovom prethodniku bio politički lifestyle.
Adio Vam