Fiskulturni vjesnik, objavljen u Zagrebu 30. prosinca 1949. godine, u to vrijeme bio je godišnji pregled svih sportskih natjecanja, rezultata, imena sportaša.
Nakon svih godina zanimljiv je svakako i zbog imena tada mladih sportaša. A u toj masi raznih sportova, gospar Krešo Nikić pomaže mi pronaći „plivanje“, a tamo nalazimo jako puno imena, tada klinaca, djece, a kasnijih godina, pa i do današnjih dana znana imena novije povijesti Grada.
IMENA U FOJIMA
Tako čitamo po tim starim, pomalo rasparanim, ali jako vrijednim fojima rezultate tadašnjih plivača PK Jug; prva mjesta u kategoriji omladinaca osvojili su na 50 m prsno Ivo Ljepotica, kasnije dugo godina nastavnik tjelesnog u Gimnaziji, te na 50 m leđno Luka Ciganović, mlađi od imenjaka znanog vaterpoliste! U istoj kategoriji Jugaši su dva puta prvi u štafeti, 4 x 100 m slobodno i 4 x 100 m mješovito!
Još su bolje tadašnje omladinke; Eša Ligorio, kasnije znana plivačica s mnogim rekordima, tada je prva na 50 i 100 metara leđno, Dube Šuković, kasnije udana za dr Marka Margaritonia, prva je bila na 100 m slobodno, a Marijana Čagalj, inače Rokašica, bila je prva na 50 m i 100 m prsno. U mlađoj kategoriji pioniri, kao što zapisasmo, naš Krešo Nikić bio je prvi na 50 m, oborivši tadašnji državni rekord, te na 100 m prsno, a Srđan Murvar na 50 m leđno.
I tu su još bolje tadašnje pionirke; Tea Kalčić, kasnije profesorica i pjesnikinja, prva je na 50 i 100 m stil slobodno, Geri Tripalo, kasnije udana za Hrvoja Kačića, prva je na 50 i 100 m prsno, a Čenči Dabrović, kasnije udana Tripković i naša znana profesorica u srednjim školama, bila je prva na 50 m stil slobodno za najmlađe kategorije.
Eto ih! Klinci iz Grada te 1949. na prvom velikom natjecanju ondašnje države u plivanju u Zagrebu, kao članovi PK Jug. Sreća i po njih i po Grad i Jug da je Krešo Nikić sačuvao ovaj stari Fiskulturni vjesnik, uz pojašnjenje;
– Gotovo ista ekipa išla je i naredne godine u Rijeku, i opet smo postigli sjajne rezultate, ali tu ti nemam sačuvano ništa. Tek neke stare slike, koje ste objavili, a na kojima su mnogi od ovih navedenih. Pa nek' se traže. A onda sam prešao u vaterpolo. I slučajno i normalno za očekivat!
Svi smo zajedno trenirali na Dančama, znali se, družili, sve je to bilo vezano. Gledali me kako plivam tadašnji treneri mlađih kategorija VK Juga, Cvjetković i Dinko Fabris, pitali „Bi li?“, a u meni se malo probudio neki inat, i aj… Imao sam 16 godina. I uključim se u ekipu juniora, pravi treninzi, krenu i utakmice, turniri… Tri godine za redom smo bili juniorski prvaci države; 1951, 52. i 53. godine!
TREBALO JE ŽIVIT'
I onda, s 18 godina – stop! Razlog?
– …ništa! Nisam mogao više. Ostali majka i ja sami, ćaća umro, sestra se udala, brata Iva su mi ubili na Daksi, a drugi brat Tomislav je pobjegao u Kanadu. Trebalo je raditi, hranit' sebe i mater. Nije bilo lako i nije se moglo živit' i bavit sportom. Bilo je dana kad nisam imao što za izist'. Još osjećam okus sendviča s narančom, što bi nekad znali pojest. Završio sam zanat uz sve te sportove.
Kasnije sam se tek nekako vratio sportu, kroz radničke igre u firmi i naravno, sa velikim srcem u ondašnjoj divljoj ligi i uz VK Porporela! Još se spominjem kako smo Rastko Barbić i ja organizirali te prve turnire ondašnje, prve „Divlje lige“! I tih prvih ekipa, Porporela, Penatur, Danče, Piplić… A nakon svega, još sam u sportu, po stare dane, otkad sam u Župi, boćanje! To mi je tek poseban gust.
Spominjemo naravno i onaj već legendarni put preko do Italije u Bari VK Porporela 1964. godine, kad je on bio vođa puta, brinuo o malim Porporelašima da se ne izgube u velikom gradu i fotografirao ih. Radio je svašta, bio vozač u pošti, pa u ondašnjem „Todoroviću“ i „Budućnosti“, a onda postao trgovački putnik i predstavnik „Ilirije“ iz Ljubljane. To pamtimo i mi mlađi, jer bi mu sin Nikola vazda miriso na nešto fino!