Jezero Kuti, kao i mnogi ostali skroviti kutci rijeke Neretve, sa svojim prirodnim i životinjskim svijetom široj javnosti postalo je dostupno sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je ugostitelj Pavo Jerković osmislio zanimljiv koncept safari turizma.
Počeo je s jednom trupicom, a taj se broj do danas umnogostručio. Zahvaljujući udruzi Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota, ali i Jerkovićevom gostoprimstvu u Villi Neretva, imali smo priliku i sami se uvjeriti u ljepote jedinstvenog krajolika jedine hrvatske delte, prirodnog fenomena koji je od Dubrovnika udaljen svega sat i pol vožnje.
Trupice koje život znače
Jezero Kuti, na 252 metra nadomorske visine i s najvećom dubinom od 4,6 metara, smješteno je na krajnjem istočnom rubu delte Neretve i leži uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, tek oko 3 kilometra u zaleđu Neuma te 11 kilometara jugoistočno od Metkovića.
Plov kroz uske rukavce, lokvanje i šaš tradicionalnom neretvanskom trupicom, koja je nekad značila život, a danas je ‘tek’ prijevozno sredstvo i turistička atrakcija, posebno je zanimljivo u smiraj dana, kad se neke od brojnih ptičjih vrsta ohrabre ‘predstaviti’ prolaznicima, koji ih uz uzdahe uzbuđenja i divljenja fotografiraju. A ptice, najčešće su to kormorani, kao da su ‘celebrity’, spremno poziraju na nekoj grani ili sprudu.
Lopoči su najčešći ukras površine ovog poluslanog jezera, koju tu i tamo svojim uvijenim plovom ‘prereže’ i poneka zmija. Mir i tišina uz povremeni zvuk kakve ptice ili žabe, i tako u nedogled. Jedini dokaz civilizacije su mreže kojima Neretvani hvataju jegulje i druge specijalitete, ali i kućice kojima se domaći služe u vrijeme berbe mandarina. Zanimljivo je kako se Neretvani dobro snalaze ploveći rukavcima, tako vidljivo samouvjereni vladaju prirodnim labirintom, koji im je stoljećima prije bio izazov.
‘… od Boga prokleta’
‘Neretva od Boga prokleta’ dugo je bio jedini opis ovog dijela naše županije. Mnogo taj izraz govori o njenoj prošlosti, ali i povijesti čovjeka težaka, koji je ipak znao kako preživjeti u močvari, neprestano joj oduzimajući komadić po komadić plodne zemlje, stvarajući meljoracijom za sebe prostor za život.
Iako joj se danas često tepa kao ‘hrvatskoj Kaliforniji’, treba znati kako bi dolina Neretve taj status vrlo lako i vrlo brzo mogla izgubiti zbog pogrešnih poteza s druge strane granice. Točnije, niza hidroelektrana koje svojim ustavama mijenjaju životni i biljni svijet Neretve pružajući priliku nadirućem moru da ‘zasoli’ plodne ravnice.
Neretva ima dokazano jak potencijal i prava je hrvatska turistička perjanica. Na kraju, dolina rijeke Neretve najbolji je dokaz sklada čovjeka i prirode i njihove nerazdvojne sudbine.