Književnik i kolumnist Miljenko Jergović na svojoj internetskoj stranici osvrnuo se na događanja u vezi donošenja tzv. Zakona o zidinama te u svom stilu protumačio odnos dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića i njegove stranke prema baštini. Tekst prenosimo u cijelosti.
“Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore, s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala. Ne, ne pokušavam se dopasti budućim vladajućim, u mom slučaju to je ionako nemoguće, a kada bih se najednom i želio za njih udati, hvalio bih, valjda, Antu Pavelića, “hrvatskoga političara, publicista i romanopisca”, a ne Šuicu.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi, općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti, kakva je ova današnja. I to, naročito, zahvaljujući HNS-u.
SDP je, sljedstveno odsuću bilo kakvih kulturnih potreba u svoga predsjednika, “dečka s Trnja”, koji je “odrastao na Trešnjevci”, lišen svih, pa i onih ceremonijalnih, kulturnih interesa. A HNS je, vidjeli ste to, stranka uhljeba (ili uhljupa) u kulturi. Ili stranka kadrova s posebnim potrebama. Krcato ih je ministarstvo, ko zubna fistula gnoja. Ali ne bih o njima, niti bih o Runjaninovoj 2, toj najnekulturnijoj hrvatskoj adresi, na kojoj je nekada bio Udbin zatvor, pa zidovi kadikad ozrače kadrovirane mozgove. Nego bih o dubrovačkim zidinama i Društvu prijatelja dubrovačke starine.
Ta udruga uglavnom konzervativnih gospara, i onih koji su u posljednjih šezdesetak godina preko Društva i zidina postajali gospari, nastala je jer je netko pravilno zaključio da se dubrovačke starine ne mogu štititi iz Beograda. Možda tu ima neke sličnosti s Kalemegdanom, ali ipak to nije isto. I još nešto su komunistički mudraci shvatili: kakva god bila gradska vlast, ona se neće pobrinuti za starine, jer svaka vlast, pa i ona najbolja, skrbi o onome što je novo, i što je sutrašnje i buduće. Oko zidina se moraju brinuti oni koji su, makar i nesvjesno, protiv vlasti, a od sutrašnjice se osjećaju ugroženima. Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo je antikomunistička loža u srcu komunizma. Njihova je bila samo prošlost.
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja, namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju, najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države. Ako je, u simboličkom i u praktičnom smislu, vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga, i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse. Asfaltirali su Stradun, a da toga uopće nisu bili svjesni. Kao ni hadezeovci, uostalom, što nisu bili svjesni koliko kulturi ovoga jezika znače Miloš Crnjanski, Danilo Kiš, ili prokleti hrvatski pjesnik i prognanik Goran Babić.
Liječnik Andro Vlahušić proglasio je Društvo prijatelja dubrovačke starine recidivom komunističkog vremena. Profesorica Andrea Zlatar ovjerila je prijedlog zakona kojemu novci koje je Društvo ulagalo u obnovu ubuduće pripadaju liječniku Vlahušiću. On će ih, tobože, utrošiti na obnovu. Ideje liječnika Vlahušića su, kada je riječ o kulturi i starinama, vrlo osebujne. Zašto Zidine nisu otvorene i noću? Koliki bi se novci zaradili tako? Liječnik Vlahušić zamišlja kockarnice. Palaču Sponza, u kojoj je drevni gradski arhiv, dottore bi ispraznio, arhiv bi preselio, a Sponzu bi otvorio “sadržajima”. Kakve sadržaje on uopće može zamisliti? Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Prije desetak večeri, na Trećem programu Hrvatske televizije, u studiju su suočeni pomoćnica ministrice kulture Sanja Šaban i predsjednik Društva prijatelja Denis Orlić. On je odvjetnik i oprezan čovjek, koji svaku riječ triput odvagne prije nego što je izgovori. Ima u njemu nečega starodrevno dubrovačkog i raguzinskog, što mi se, sasvim sigurno, ne bi sviđalo, da nije odavno izumrlo i da ne postoji samo kao uspomena na jedan potisnuti i suzbijeni mentalitet. Orlić ne ruši mostove, on bi se mirio, i bio bi na kraju sa svima dobar. Ništa ružno on nije rekao gospođi pomoćnici, nego ju je ljubazno navodio da priča gluposti, da se blamira i sama izlaže ruglu. Istina, o tom će ruglu hrvatski kulturnjaci šutjeti, baš kao da ga nema. Jer njih se dubrovačke zidine ne tiču, a Dubrovnik vide kao ljupku ljetnu rezidenciju, mjesto teatarskoga preporoda nacije, u izvedbi Mani Gotovac. Općenito, ne trebaju njima starine, kad imaju Mani Gotovac. I plaćen pansion u Gradu.
U jednom trenutku, voditeljica je pomoćnicu Šaban upitala za činjenicu da je cjelokupna kunsthistoričarska i konzervatorska struka podržala Društvo prijatelja dubrovačke starine u sukobu s gradonačelnikom i Ministarstvom kulture. “Moram priznati da mi nije jasno to plakanje…”, oslobodila se treme i stega pomoćnica Šaban, i raspalila onako neuko i nekontrolirano po strukovnim udrugama, služeći se pritom onom najnižom demagogijom, “čudi me kako se nisu javili”, ili “čudi me kako se nisu zapitali”, malne optužujući povjesničare umjetnosti i konzervatore što je proračunsko izdvajanje za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj manje od novca koje je Društvo prijatelja dubrovačke starine zarađivalo od prodaje ulaznica za zidine, i ulagalo u obnovu arhitektonskih i umjetničkih spomenika na području bivše Dubrovačke republike. Kao da su odvjetnik Denis Orlić i gospar Niko Kapetanić (kojega je Vlahušić u nastupu ostracizma potjerao s mjesta direktora gradskog komunalnog poduzeća…) osobno izglasali državni proračun, ili su njih dvojica vlast nad vlastima Andree Zlatar, Vesne Pusić, Zorana Milanovića…
Neće pomoćnica Šaban dopustiti da Društvo prijatelja ulaže više novca u obnovu nego hrvatska država, nego će taj novac preusmjeriti na doktora Vlahušića, da ga troši kako on misli da je ispravno. Bude li ga trošio na koještarije, tada to više neće biti njezin problem, niti problem Andree Zlatar i Vesne Pusić, nego problem – lokalne samouprave.
Ne daj Bože da živim u Dubrovniku, i da gledam kako mi grad razgrađuju HNS i njegovi uhljebi. Sačuvaj me Bože Dubrovnika bez kulturne memorije, bez prošlosti i bez Društva.”