Dugogodišnja glumica dubrovačkog kazališta Jasna Jukić odlukom Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, imenovana je 2010. godine novom ravnateljicom dubrovačkog Kazališta Marina Držića, a mandat joj uskoro ističe. Povodom toga, osvrnula se u razgovoru za DuList na protekle godine u Kazalištu pod njenim rukovodstvom. kako je bilo, zašto je povećan broj naslova, što se događalo u zgradi kazališta i kako gleda na kulturu u gradu…
Nakon Vašeg mandata u KMD, ostavljete dosta toga iza sebe. Što možete istaknuti kao najznačajnije vama osobno, ali i teatru općenito gledajući?
Ostavljam dobro uređen i živ teatar. Upala sam u posao nenadano u pola sezone, što je bila vrlo stresna situacija. Bilo mi je jako važno da dokažemo kao zaposlenici kazališta da smo dobri i vrijedni. Nije nam se samo jedan put dogodilo da čelni čovjek kazališta dobro ne vodi kuću, onda se govori kako su u kazalištu neradnici, kako kazalište treba zatvoriti, kako su loši međuljudski odnosi i slično. Rijetko se govori o nesposobnosti ravnatelja da ne zna raditi taj posao. Sada, na kraju svog mandata, mislim da sam pokazala i da su svi djelatnici kazališta dokazali da posao znamo raditi, da smo dobri i vrijedni u svom poslu i da nam se nikada više ne može reći da bi trebalo zatvoriti kazalište jer se tamo i tako ništa ne radi. Od siječnja 2010. godine do kraja mog mandata, studenog ove godine, kazalište će imati ukupno 32 premijerna naslova. Rijetko koje kazalište u zemlji se može pohvaliti sa tolikom produkcijom. Važna stvar za napomenuti je da smo to sve napravili sa 12 zaposlenih glumaca u ansamblu kazališta, samo za neke predstave smo doveli i gostujuće glumce. Možda za usporedbu, Gavella je isto gradsko kazalište kao i mi, pa u ansamblu ima 38 glumaca i glumica, i 4 premijere godišnje.
Važna stvar za napomenuti je i kako sam kazalište preuzela sa manjkom u blagajni, da sam taj manjak kroz ovo razdoblje pokrila i da je sad kazalište u debelom plusu. Uz niz radova na samoj zgradi kazališta, restauracije dijela stropa Bukovca, restauracije dijela loža, vraćanje u funkciju Teatra Bursa i kupnje kompletne opreme za Bursu, kupnja i modernizacija opreme kazališta… Znači, uz toliku produkciju još se negdje oko milijun i pol kuna potrošilo na nabrojene radove i opremu. Mislim da ja i svi zaposlenici kazališta možemo biti ponosni na godine iza nas.
Koji je bio razlog povećanju naslova?
Dubrovnik nije veliki grad sa velikim brojem stanovnika. Znači da nam u kazalište dolazi određeni broj publike. Ne možemo računati s pretjeranim brojem izvedbi, ali zato možemo imati veliki broj naslova da bi ta ista publika mogla vidjeti više predstava. Pazila sam da predstave zadovolje raznovrsnu publiku tako da svatko može naći nešto za sebe, što ga gusta. Isto tako će onda radije doći vidjeti i naslov koji ga manje privlači, ako je uživao kada je bio zadnji put u kazalištu. Jako volim statistiku zbog nekih pitanja koja se vole razglabati po kafićima. Uzeli smo uzorak zadnjih dvadeset godina i po broju izvedbi predstava utvrdili da se određena vrsta predstave u svim godinama izvodi otprilike isti broj puta. Znači, ma kakva bila predstava ne može je vidjeti više publike nego ima broja stanovnika. Najveći boj izvedbi u tih 20 godina imao je mjuzikl Dan od amora i izveden je 46 puta. Nakon njega su sa desetak izvedbi manje Dubrovački škerac, pa Hasanaginica i Kidaj od svoje žene…
Kroz KMD je u posljednje vrijeme proteklo i mladih glumaca, a neki od njih se i zadržali, te svojim radom obogatili kazalište. Kako gledate na to?
Kao što sam već rekla, jako je mali broj glumaca u ansamblu kazališta. Neke predstave nismo mogli napraviti bez gostujućih glumaca, tako da je negdje trebalo popuniti sami broj glumaca. Uz zakonske mogućnosti da se glumci zapošljavaju na određeno vrijeme od dvije godine iskoristila sam mogućnosti da upoznamo neke nove glumce. Neki su ostali u angažmanu, a neki nisu. Ali broj od 12 nikada nismo prešli. Zato sam u nekim predstavama morala igrati i ja. Za razliku od drugih ravnatelja kada rade u svojim kazalištima, drugačiju vrstu posla od one ravnateljske, ja nikada nisam uzela niti jednu lipu honorara za svoj glumački posao. Kada sam ugrubo računala, poklonila sam kazalištu oko 200 tisuća kuna.
Iz Vaše perspektive kao umjetnice i kulturnjaka, kakva je pozicija kulture u Dubrovniku danas? Kamo Dubrovnik stremi?
Grad izdvaja veliki postotak novca za ustanove u kulturi, to je istina. Ali evo, tek se sad počelo raditi na Kulturnoj strategiji grada. Pokušala sam u kazalištu osigurati da kazalište radi na produkciji i prezentaciji predstava. Nerijetko su po staroj navici u kazalištu htjeli održati razne priredbe sadržaja koje bi bile primjerene zadružnim domovima. Moje mišljenje je da ne može ići svašta na pozornicu kazališta, ali zbog toga bi često naišla na nezadovoljstvo pri takvom mome stavu. Svima su puna usta stremljenja prema kvaliteti, ali evo u praksi znam da bi svatko želio svoju Kuharicu promovirati baš u kazalištu. Na taj način kazalište mora opsluživati razna čudesa, umjesto da se bavi poslom zbog kojeg i postoji.