Kome je malo vazda mu je malo. Tako nekako glasi naša stara poslovica, a ona upravo ovih dana dolazi do svog punog smisla. Umjesto da uživaju u penziji, uzmu unuke za ruku, sudjeluju u njihovom odrastanju, bave se maslinama i lozom, idu na barku i love olignje, e ne… Oni bi se još malo dokazivali u politici.
I onda nam se u lokalnoj kampanji prodaju pod iskustvom i mudrošću. I redom su se tako posložili Riki Rossetti, kao zamjenik gradonačelnika Raguža, Niko Pavlović za zamjenika Bogdanoviću, Božo Letunić zamjenik za župana Penića. I kad promislite kako je to grozno da ne može gore, u Konavlima iskače pravi fenomen. Luka Korda. Čovjek koji sa svojih osamdeset manje dvje-tri, ne odustaje. Kad mu više iz vrha stranke nisu dali da predvodi listu konavoskog hadezea on se odmetnuo i pošao u nezavisne. Sam, sa svojom listom. Nego, nameće se pitanje, što cijenjeni Luka Korda može više dati Konavljanima? Pa nije kardinal koji doživotno zasluži titulu nesmjenjivog. Koje ideje i novitete može uopće ponuditi, što je to po Kordi napredak? Nakon 24 godine što je vedrio i oblačio u svojoj općini, malo mu je. Ma našlo bi se brzo rješenje za njega… Trebali su mu Konavljani rijet da će u brdu nad Dubokom Ljutom uklesat njegov lik u liku faraona. Možda bi se tada zadovoljio i odustao od daljnjih nebuloznih političkih pothvata.
Ista je stvar i s Božom Letunićem. Ostao je vjeran partiji, što je pohvalno, a da je trebao reagirati stručno, a nije, pokazalo se već za vikend kada je srušena zgrada Remize. Od njega se očekivala neka reakcija jer ipak je on inžinjer i stručnjak za prostorno planiranje. Pa nije morao pokuditi rušenje, mogao je i pohvaliti brzopotezni pothvat ‘čišćenja’ prostora od zgrade kojoj više nije mjesto na Lapad stanici. Toliko o brizi, agilnosti i prostornom promišljanju. Valjda se nije našao nitko kome će izdiktirati priopćenje i usput ga poslati medijima.
A dobri naš gospar Riki… Nikad u njemu mira. Niti nakon savjetničkog mjesta za more i priobalje nije se pomirio da mu je već dosta. Matrikula mu je odavno u škrabici, a ‘ko nije za brod nije više ni za politiku. Nije mi nikako jasno kako mu to nije sjelo u glavu.
Niko Pavlović bio je gradski ministar od financija, a ukazali su mu i toliku čast da pred umirovljeničke dane postane povjerenik Grada. Lijepo se oprostio od javnog života i uhvatio se u Knežici poljoprivrede. Odgusta! I onda, eto i njega nase. Koje puste želje i pusti snovi! Ili fiksacije koje mu je potpirio Vido Bogdanović. O da, on je nešto mlađi i u pravoj kondiciji. Fali mu deboto puna godina do penzije. Pa je čovjek sjeo i posložio prioritete. Treba malo popravit budžet pred mirovinu, a kud ćeš bolje nekog kao gradonačelnik. No Grad se dobro sjeća Vida gradonačelnika. Kome, ako ne njemu možemo danas zahvaliti što smo prekrcani smećem na Grabovici, jer kad je došo, zaustavio je sve započete projekte. Njemu možemo zahvaliti i za propalo ‘spašavanje’ UTD Raguse, zatim prodaju hotela Dubravke Turcima (današnji Pucić Palace). Dakle, možemo ga proglasiti kao prvog koji je presjekao vrpcu u pomahnitaloj eri rasprodaje svega vrijednog u Gradu. I on danas, dvadeset godina stariji, i barem toliko teži, usporeniji i letargičniji, ima nove vizije za Grad. Kome bi taj još mogao prodavati maglu? Može samo onim penzionerima sa liste ‘seljaka’. Valjda će nas Onaj odozgo malo pogledat…
Adio vam
P.S.I naša se ‘tetka’ što bi se reklo us…a sama sebi u kalamar. Nakon što se klela kako neće više nikad, eno ex županice opet na listi. Da je samo znat što li ju je Jambo toliko zadužio da mu i u starosti mora vraćat…