KulturaUrednički izbor

Ivana Medo Bogdanović: Trebalo bi biti više Držića i Vojnovića!? Svakako, ali nema ih tko režirati niti igrati!

Ivana Medo Bogdanović: Trebalo bi biti više Držića i Vojnovića!? Svakako, ali nema ih tko režirati niti igrati!

Dubrovčani su prepuni oduševljenja popratili Otvaranje Ljetnih igara. U ponedjeljak navečer po završetku svečane ceremonije Stradun je bio pun emocija, a društvene mreže prštale su od hvala. Davno se nije doživjela ovako jedinstvena reakcija. Nataša Dangubić sve je osvojila i dala baš ono što je Gradu u ovom trenutku trebalo. Izvornost koja nam se počela gubiti, humor prepun realnosti i doze kritike. Sve je to ona iznijela na pozornici pred sv. Vlahom i pogodila bit trenutnog duha Grada. Iz Dubrovačkih ljetnih igara ne skrivaju zadovoljstvo. Zato smo i jutro po Otvaranju sjeli s ravnateljicom Ivanom Medom Bogdanović. Protresli smo sve ono što je pred nama u sljedećih 45 dana kao i Festivalu, kulturnoj instituciji Grada i njegovom mjestu i suživotu s Dubrovčanima, gostima i turizmom.

Za početak, Otvaranje…

-Vidjeli smo da je dubrovačka publika s oduševljenjem pozdravila ovogodišnje Otvaranje, a Nataša Dangubić svojim je nastupom osvojila, ne samo naše ljude, nego i sve naše prijatelje koji su tu večer došli u Grad radi Igara. Saša Božić i Nataša su zajedno osmislili scenarij, a ona je to maestralno odradila već na generalnoj i vratila nas u ona vremena kad je generalna bila zabavna i komunikativna. Otvaranje je uvijek momenat o kojem se govori, pozitivno ili negativno, a ove godine svi su se usuglasili i dojmovi su sjajni na svim razinama. Za nama je već i pretprogram suvremenog cirkusa koji se odvijao po različitim lokacijama Grada u cilju oživljavanja atmosfere i osvještavanja svih gosta grada da je umjetnost zavladala ulicama i da će tako biti sljedećih 45 dana.

Čuju li se pokude, možda, da nedostaje Držića ili Vojnovića, da fali interpretacija naših velikih pisaca u ovogodišnjem programu. Tu se nekako može vidjeti odmak proteklih godina. Je li toga nedostaje?

Vrlo mi je teško na to odgovoriti jer također smatram da bi moglo biti više Držića i Vojnovića, odnosno dubrovačkih baštinskih tekstova. Ali kad poznaješ problematiku iznutra onda znaš zašto neke stvari koje izgledaju jednostavne nisu baš takve. Problem po meni prvenstveno leži i u činjenici da nije lako danas naći redatelje koji poznaju dubrovačke tekstove i koji se žele baviti njima. Tradicija, kultne predstave, velikani koji su nosili glavne uloge, očekivanja dubrovačke publike…Vjerujem da ih to sve opterećuje. Nema danas puno glumaca nasljednika velikog Miša ili Izeta…

Otpratili smo i generaciju velikih redatelja poput Juvančića i Kunčevića…

Da, i onda je nastala rupa! Redatelji se danas žele baviti tekstom iz neke nove perspektive, ne žele reciklirati ili imitirati ‘zlatna vremena Igara’. Onda se našoj publici opet ne sviđaju ta moderna iščitavanja, ali ne možemo se vratiti u prošlost i samo s nostalgijom gledati na ta vremena. Zadnjih godina u predstavama poput ‘Glave lava ili ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ bavimo se suvremenim Dubrovnikom, ali i njegovom poviješću. Bitno je da se bavimo temama Grada i možda dođu opet neka vremena kad će se češće uprizorivati i ti baštinski naslovi. Ja ih priželjkujem jer tko će ih producirati, ako ne mi?

Je li to novo doba Igara vezano i za propitkivanje i nove smjerove što se ambijentalnosti tiče? Intendantica Dora Ruždjak Podolski je izjavom na press konferenciji uznemirila duhove oko Gundulićeve poljane… Gubi li ambijentalnost smisao, gube li Igre bitku?

Ja bih samo razjasnila za naše čitatelje što je ambijentalnost, a što je teatar na otvorenom. Teatar na otvorenom ili teatar pod zvijezdama je uprizoravanje i postavljanje jedne predstave koja nije u crnoj kutiji, ali je možemo tamo preseliti bez adaptacije. U teatru na otvorenom prostor nije sukreator predstave,to je Salzburg, to je Avignon, to su i neki naši festivali. A ambijentalnost je kada redatelj razmišlja o predstavi, razmišlja o glumcu, prostoru, skalinu koji je pred njim. Jednostavno prostor je sukreator te predstave. To Dubrovnik ima! Možda smo izgubili dvije ili tri kultne lokacije,ali definitivno nismo izgubili tu ambijentalnost o kojoj se dosta govori. Nije to micanje iz grada novo pitanje, zaista je već bar petnaest godina otežano raditi u samome Gradu. Ako govorimo o ambijentalnosti Festivala, moramo govoriti i o glazbi. Knežev dvor nema uvjete koncertne dvorane u Salzburgu. Ispred Katedrale ili ispred Sv. Vlaha isto nemate uvjete. Dakle, možemo govoriti i o gubitku ambijentalnosti za glazbu, ali onda kada čitate nekakve stare novine od prije pedesetak godina vidite da se Dubrovnik borio s istim problemom. Nama je kao organizatorima danas nešto teže jer smo mi samo jedan u nizu od organizatora kulturnih, zabavnih događanja i borimo se s raznoraznom bukom, ne samo ugostiteljskih objekata, nego i glazbe koja dopire od koncerata i događaja različite vrste po Gradu. Mi ulažemo velike napore kako bismo omogućili dobru atmosferu i u tome uspijevamo. Ambijentalnost nije izgubljena, ali se svi prilagođavamo da Festival ne izgubi tu svoju glavnu odrednicu i ekskluzivitet u odnosu na slične europske festivale.

Uvijek su Igre bile ključno mjesto za brojne mlade ljude, za pronalazak prvog posla. Voljeli su tu ostvarivati svoje prve radne sate. Kako je danas, je li još uvijek ima zainteresirane dubrovačke djece za raditi u Igrama i kako se općenito snalazite s radnom snagom?

Od učenika, studenata do odraslih ljudi s iskustvom. Najljepši trenutci se događaju na radnim mjestima hostesa i biljetera. Oni imaju najviše doticaja s umjetnošću i s publikom i tu mi je najdraže kad se pojave mladi ljudi koji već znaju da će studirati na Akademiji ili dramskih ili glazbene umjetnosti. To su mladi ljudi, naša djeca iz grada koji upoznavaju i žele upoznati umjetnike i na tim poslovima je zapravo prisutna i jedna edukativna nota. Ondje gdje možemo govoriti o problemima u nalaženju radne snage su teži fizički poslovi transporta i montaže, međutim i tu smo iznašli rješenje. Prilagodili smo se tržištu, osigurali dnevnice i satnice koje su danas na tržištu i koje mladi čovjek može dobiti u građevinskom ili u ugostiteljskom sektoru. To je bilo jedino rješenje. Prije nekoliko dana mogli ste vidjeti desetak, dvanaest mladića koji montiraju naše tribine i predano rade. I za to su jako dobro plaćeni.

Dakle, niste potpali pod onaj trend kojeg muči ugostiteljstvo ili turizam gdje se suočavaju s manjkom radne snage pa slijedom toga i ‘uvozom’ sa strane.

Suočavali se jesmo pa i imali problema još 2018. i 2019. kada smo morali posenuti za ljudima izvan Dubrovnika. Međutim ni to se nije pokazalo kao najsretnije rješenje. Tada je došla korona gdje su se opet ljudi vratili Ljetnim igrama jer nije bilo ugostiteljstva, nije bilo nekih drugih poslova i nadam se da ćemo uspjeti do kraja sezone ne imati problema s ljudstvom. Još me uvijek puno mama i tata fermava po Gradu i govori mi kako jedva čekaju da im dijete napuni 16 ili 18 godina pa da može početi raditi. Ta djeca rade u nas ne zato što ih roditelji guraju, nego mi mame znaju reći da djeca sama pitaju jer su bili publika, išli su s roditeljima ili nonom na predstave, pamte iz tog svog ranog djetinjstva, imaju lijepa sjećanja na Igre. Zato danas i sami žele raditi na Igrama pa se pitaju na koji način i kada mogu najranije početi raditi.

Kultura trošak ili investicija – ta tema se često rasplamsava u našoj političkoj javnosti?

Da, nažalost neki u javnom prostoru potenciraju teme da umjetnici crpe proračune, da su kulturne institucije trošak, ali radi se o nerazumijevanju funkcioniranja kulture. Treba razjasniti jednu stvar! Ne treba svatko voljeti kulturna događanja u Gradu ili odlaziti na predstave jer možda nema takvu naviku iz djetinjstva, ali svaki pojedinac koji kritizira kulturu mora znati da je kultura i ekonomski gledano uvijek dobra investicija jer se uloženo uvijek vrati. Na primjeru Igara mogu potvrditi da se svaki uloženi euro iz javnih sredstava, dakle iz gradskog ili državnog proračuna, oplodio. Šezdeset posto našeg proračuna su javna sredstva, 40 posto smo mi sami uprihodovali sponzorima, donatorima, ulaznicama. Većina tog iznosa ostaje u Gradu i državi! Taj budžet nitko nije uzeo i spremio na banku nego se s njim radi, troši se na plaće djelatnicima, studentima, tvrtkama koje se bave rasvjetom, razglasom, stolaru, bravaru, čistačici, umjetniku, orkestru, Linđu, amaterima. Znači taj se novac vrti, on ostaje u gradu ljudima koji imaju apartmane, hotelima, ugostiteljima, nama svima. Kultura je neprofitna, što znači da nema spremanja zarade nego se novac konstantno vrti. Onaj Grad koji ima kulturnu baštinu i živu kulturu i umjetnost ima veći imidž i bolji potencijal za  turizam, nekretninski posao itd. Pa ne vrijedi kvadrat stana u Dubrovniku 5 ili 10.000 eura jer ima dobar asfalt ili parking. A o tome da kultura pojedincu diže kvalitetu života ne treba govoriti. Naravno, ne svima.

Kako ste se pokrili ove godine, jesu li vam bila dostatna sredstva?

Nama sredstva uvijek mogu biti veća jer više novaca donosi i više programa i veću kvalitetu. Planirani ovogodišnji budžet je 1.736.796 eura, što je čak 30 posto više od prošlogodišnje realizacije, a mogli smo raditi i s 5 milijuna eura ili pola milijuna.Važno je samo na vrijeme znati s čime raspolažemo. Ove godine imamo pet takozvanih A ‘listera’ u Kneževom dvoru, a ako bi već sada znali da ćemo dogodine raspolagati većim proračunom mogli bismo planirati i dogovoriti sedam, osam takvih zvijezda. Do velikih glazbenih zvijezda se može doći godinu dana unaprijed, ali samo ako imate kontakte, veze i novce. Inače, treba po nekoliko godina unaprijed rezervirati datume. Isto tako u drami možemo raditi vlastitu produkciju, dvije-tri predstave, ali i dovesti svjetsko gostovanje, a možemo raditi samo jednu dramsku premijeru. Zatvorili smo financijsku konstrukciju koja je slična kao i prijašnjih godina osim izuzevši one godine kada smo slavili 70 godina Festivala i kada je iznos narastao na ozbiljne i lijepe novce. Nakon toga je došla korona pa je onda sve jako palo. Ipak, danas možemo govoriti o proračunu recimo iz 2018., ali znamo da je inflacija i prelazak na euro učinilo svoje. Sve je poskupilo, no pokušavamo se snalaziti pa se recimo za smještaj obraćamo Studentskom centru i na taj način smanjujemo troškove. Nedostaje nam neki namjenski novac za jedan mega događaj od kojeg ima koristi cijeli grad, npr. koncert Anne Netrebko ili sličnih zvijezda.

Jeste li razgovarali s dubrovačkim hotelijerima o tome da se recimo i oni značajnije uključe financiranjem takvog jednog događaja? Svi se još sjećamo koncerta Il Volo i Tom Jonesa na Stradunu…

Sve je to bila 2019. kada smo obilježavali 70. obljetnicu Festivala i kad je Grad uložio u te projekte. I to jest davalo nadu da se uviđa da nam trebaju ta velika komercijalna, a opet kulturna događanja, ali došla je koronakriza. Ne vidim da se turistički sektor dovoljno uključuje u događanja i podizanje kvalitete ponude samoga Grada kroz kulturu ili zabavu. Jadranski luksuzni hoteli su važan partner Igrama i naš pokrovitelj, i to ne samo Ljetnih igara nego i Zimskog festivala, ali nije dovoljno da jedna kuća sudjeluje u tako velikim i važnim projektima Grada. Nažalost, ne vidim da kod drugih ima razumijevanja i sinergije.

Zašto je to tako?

Pretpostavljam zato što je grad svakako pun gostiju, pune se sobe, kapaciteti i to je izgleda dovoljno. Svi oni premalo,a neki i uopće ne rade na podizanju kvalitete turističkog sadržaja i brendiranja grada, već se trude poboljšati uslugu i događanja u svojim kapacitetima. Dubrovnik je ionako prepun turista i broje se samo noćenja i dolasci, a premalo se razmišlja o kvaliteti. Imamo puno hotela s 5 zvjezdica, tu su Igre, kulturne ustanove, a istovremeno ima jako puno fast foodova, a da ne spominjemo kako nedostaje kvalitetnih trgovina. U Gradu vlada disbalans ponude. Hotele s pet zvjezdica i nas u DLJI trebali bi pratiti fine dining restorani, ekskluzivni brendovi s odjećom na Stradunu. I tada se nitko ne bi pitao kome trebaju DLJI ili kome se mi uopće obraćamo. Onda bi Grad imao klijentelu, turiste koji tu dolaze radi koncerata, shoppinga i gastronomije. Nije lako riješiti nešto što se događa,već dvadeset ili trideset godina, ali mislim da se polako kreće u boljem smjeru.

Po završetku Igara, intendantsku palicu preuzima Martina Filjak. Jeste li s njome već ulazili u problematiku i je li se već usmjerila na svoju prvu godinu?

Htjela bih samo poštovati želju nove intendantice i njezine dobre namjere da dok traje mandat trenutne intendantice i dok traju ove Igre, da ne želi zauzimati medijski prostor. Ona predano radi, to je sigurno, jer mi do 1. rujna moramo predati program našim najvećim financijerima, Ministarstvu kulture i Gradu Dubrovniku. U redovitoj smo komunikaciji vezano za pripreme toga.

Hoće li biti iznenađenja?

Pa ja mislim da neće biti nekih velikih iznenađenja i nadam se da će, sve ovo što se po medijima šuška, ostati samo na nagađanjima.

Možemo li se dotaknuti baš tih šuškanja iz Zagreba, iz Ministarstva na čelu s Ninom Obuljen Koržinek o promjeni cijelog koncepta DLJI. Jedna od verzija u javnosti je da bi se Igre otvarale 10. srpnja, ali bi se čitav program odvijao kasnije, kroz rujan?

Prisutna su nekakva šuškanja, međutim nemamo nikakvih službenih saznanja o tome. Nikad se o toj temi nije ozbiljno razgovaralo na nekom sastanku ili Vijeću, a opet je svako malo dio medijskog prostora i šuškanja. I zato smatram da nije dobro da se nešto naglo mijenja.

Znači Vi s ministricom o tome niste razgovarali?

Ne. Takva saznanja dolaze isključivo iz kuloara ili društvenih mreža. Također ni razgovori s budućom intendanticom ne upućuju na takvo nešto, već se najviše konzultira oko financijskih prilika, raspodjeli budžeta, strukturi publike i sličnih pitanja koja su uobičajena prilikom planiranja nekog događanja.

Sigurno ste promišljali o svim tim šuškanjima. Kakav je Vaš stav, bi li festival trebao mijenjati koncept, vrijeme održavanja, bi li trebao trajati kraće ili se održavati u nekom drugom razdoblju?

Promjena datuma na lipanj ili rujan zbog toga da ne budemo u glavnoj sezoni više nema smisla jer su uvjeti rada i gužve jednako prisutni i tada. Nadalje, naš Festivalski dramski ansambl sastoji se od glumaca koji u svojim matičnim kazalištima već početkom rujna imaju svoju sezonu, Dubrovački simfonijski orkestar ima svoje festivale u lipnju i rujnu… A po meni glavni razlog zašto trebamo ostati u srcu ljeta je i taj što nemamo koncertnu dvoranu pa u slučaju vjetra ili kiše moramo otkazivati koncert, a da ne govorim baletnu ili dramsku predstavu. Što se tiče mijenjanja modela, moramo prvo dobro postaviti problem i vidjeti što je to što ne valja i raditi zajednički da onda to promijenimo. Potrebno je puno dijaloga za kvalitetne promjene i napredak, pogotovo ako se odlučuje o nekim radikalnim stvarima, ukidanjima i slično. Deset godina sam ravnateljica, skoro dvadeset radim ukupno u Igrama i smatram da se i umjetnički i organizacijski mogu napraviti pomaci, ali raditi nasilne promjene ne, njih zasigurno ne bih podržala.

Slažete se da ima prostora za napredak unutar same kuće?

Da, jako se trudimo oko povećanja budžeta u djelu sponzora, donacija i prodaje, nastojimo osigurati što bolje uvjete za kuću, braniti Igre, štititi ih, jačati naš ugled i dokle god je tako ja imam izazov. Nepromišljene promjene ne bih podržavala sigurno. Imam najlogičniji recept za Igre – jako umjetničko vodstvo, veća financijska ulaganja naših glavnih financijera i turističkog sektora i dignemo Ljetne igre na jednu još veću razinu. Igre su u zlatnim vremenima bile to, zahvaljujući isključivo neograničenim financijskim sredstvima cijele bivše države. Osnažimo ovaj model koji je tu već 74 godine, dignimo razinu našeg Festivalskog dramskog ansambla s još jačim glumačkim imenima i svjetskim redateljima, dovedimo još više velikih glazbenih zvijezda i gostovanja i ne treba puno razmišljati o promjenama. Takav festival prate i publika i sponzori. Ali je preduvjet da se uloži više financijskih sredstava u program, a onda će se poboljšati i prodaja, i dolazit će ljudi u grad radi kulture i slično.

S jakim imenima u dramskom i glazbenom programu – bi li bila potreba za programom koji trajebaš svaki dan, svih 45 dana Igara?

Ne treba robovati tome ako budžet nije dostatan, bolje je zadržati kvalitetu nauštrb svakodnevnih događanja. Međutim agencije i turistička zajednica kad reklamiraju Grad mogu najaviti da se u gradu tijekom 47 dana događa festival glazbe, teatra, plesa, folklora i da je zagarantirano nešto unutar 2–3 dana koliko gosti ostaju tu, neki dobar program. Predstave su titlovane, koncerti su vrhunski, a ako je tu večer izložba ili promocija knjige, već sutra je nešto novo. Zato je meni drago kada bi se moglo zadržati da je svaki dan. Ipak, ako financijska sredstva ne budu rasla trebat će razmišljati i o odustajanju od tog koncepta, a zadržati velika imena pogotovo glazbene zvijezde, nauštrb svakodnevnog programa, jer i najmanji program crpi financijska sredstva i logistiku.

Kakav je omjer domaćih i stranih posjetitelja na tribinama?

Kada pogledamo ukupno broj prodanih ulaznica dolazimo do omjera od gotovo 50:50 domaćih i stranaca. Ako krenemo u razdvajanje programa na dramu i glazbeno-scenska događanja u drami je 85 posto domaće publike, pritom baš mislim na Dubrovčane, a 15 posto su ostali. I tu naravno ima iznimaka. Ako je Hamlet na Lovrjencu, svaku smo večer imali 20 do 30 posto stranaca, kao što ćemo vjerojatno i ove godine imati na Shakespeareu koji je titlovan. U glazbi je obrnut omjer. 80 ili čak 90 posto su stranci, a svega 10 ili 20 posto ljudi iz Grada.Tu je riječ o jednoj usko specijaliziranoj publici koja kod nas ima propusnice, to su članovi orkestra, profesori Glazbene škole, studenti Akademija, đaci i svi oni koji su struka. Njima omogućimo propusnice za galeriju Dvora da mogu svaku večer, ako žele, poslušati glazbeni program.

Ne financirate se od karata, no jeste li prilagođavali cijene nakon eura?

Nijedno se kulturno događanje, ako ne ide u komercijalne vode, ne može naravno isfinancirati od karata, ali ulog u ukupnom budžetu od prodaje naših karata nije zanemariv. U našem proračunu, on je između 10 do 15 posto. Prosječna cijena karte nije narasla, samo smo malo povećali cijene u prvim redovima. Također smo uskladili iznose za glazbeni dio programa pogotovo za one koncerte na kojima nastupaju velike glazbene zvijezde, ali smo još uvijek puno povoljniji nego europski festivali koji ugošćavaju te iste zvijezde samo par dana prije ili nakon nas. Ove smo godine omogućili još veći popust koji se tako može zbrojiti i do 40 posto za domaće. Naši sugrađani su to prepoznali što se vidi po broju rezervacija i prodanih karata.

Pročitajte još

[FOTO] SPOMEN IZLOŽBA Marita Kisić Kamić predstavila umjetnička djela od plastičnih boca

Dulist

VRIJEDNA DONACIJA Luko Paljetak poklonio sliku Umjetničkoj galeriji Dubrovnik

Dulist

ART RADIONICA LAZARETI Plesna predstava kao reakcija na rat u Ukrajini

Dulist