Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu na vrhu glavice Sv. Roka veličanstveno je graditeljsko djelo našega velikog kipara svjetskog glasa Ivana Meštrovića. Priča o gradnji i nastanku mauzoleja, priča je o stravičnoj sudbini jedne obitelji koja je svoj mir našla među zidovima ovoga zdanja. Otac, majka, sin i kći, koji su umrli u samo jednoj godini pokopani su u to veličanstveno zdanje, no nikada ga za života nisu vidjeli, ostavši uskraćeni za osjećaj divljenja koji mi danas pokazujemo pred tim Meštrovićevim remekdjelom. No, ovom prilikom neću pisati o mauzoleju i njegovoj intrigantnoj povijesti čuvajući to za neku drugu priliku, već o jednom Meštrovićevom manje poznatom djelu koji se nalazi na pročelju tarace vile Banac u Cavtatu. To djelo neodvojivo je od Meštrovićeve veze s Marijom Račić, jednom od četiri žene koje su ostavile dubokog traga na život velikog umjetnika. Svjedočanstva o tim ljubavnim odnosima ostavio nam je sam Meštrović, posvećujući im stranice u svom autobiografskom romanu (danas bi rekli romanu s ključem) Vatra i opekline. Dio tih stranica posvećen je i Mariji Račić udate Banac.
UČVRŠĆENJE POSLOVNIH VEZA
Život Marije Banac ocrtava nam jedno specifično vrijeme i njegove običaje, a nadasve otkriva kakav je bio odnos ljubavnih želja i žudnji i stvarnih mogućnosti u životu toga doba. Prva ljubav u Marijinom životu, koja nam je poznata, je bio strani časnik, no ta ljubav bila je obilježena neodobravanjem roditelja, što je i okončalo tu vezu. Marijinoj zaljubljenosti prema stranom časniku suprotstavila se želja roditelja da se uda za Boža Banca, želja koja je u konačnici i prevladala. Božo je bio mladi brodovlasnik čiji su poslovni interesi bili isprepleteni s brodovlasničkom obitelji Iva Račića, Marijina oca, te je i više nego jasno kako su se brakom težile učvrstiti poslovne veze dvaju obitelji. Koliko je sreće Marija pronašla u takvom braku podrvrgavajući se poslovnim interesima obitelji dvojbeno je. Meštrović je Mariju upoznao 1912. godine u Rimu, te je u svom romanu Vatra i opekline zabilježio: „Gospođa Klara (op. Marija Banac ) bila je neobično visoka i uspravna žena, obdarena s mnogo gracije i otmjenosti. Imala je dugu, lijepu, kestenjastu kosu, a u izrazu neku čednu ljubaznost. Pomni i prodorni pogled pronicljiva promatrača tek bi ponekad uočio da je pomalo kratkovidna. Ona je tu svoju kratkovidnost u šali nazivala svojim „svakodnevnim očalima“ kroz koje da ne vidi svijet onakav kakav uistinu jest. U javnosti i pred svijetom pokazivala se kao zadovoljna žena, pa je to među znancima još više pridonosilo dojmu o njezinom otmjenosti ne samo u držanju nego i značaju. Inače je imala i ona mnogo razloga da bude nezadovoljna. …kad je Meštar osjetio da se u njemu budi simpatija za Klaru (op. Mariju Banac), njihova je narav bila, moglo bi se reći, isključivo estetska. … A kad je osjetio pobudu strasti, doduše ne onoliku i onakvu kakvu je osjetio prema Ruženi (op. Ružena Zlatkova), prišao joj je, a Marija se izmicala poput golubice. Ono njezino izmicanje podsjetilo ga je na ponašanje golubice kada je goluban počne snubiti“.
LJUBAV ZABILJEŽIO U KAMENU
Dakle, Meštrović otkriva kako je dojam „zadovoljne žene“ bila samo fasada, slika za javnost, iza koje se skrivalo nezadovoljstvo, koje je Meštrović vjerojatno otkrio u svojim druženjima s Marijom. Pored toga, ovaj odjeljak nam također otkriva još jedan detalj iz života i odnosa dvaju ljubavnika. Motiv goluba i golubice kojim je opisao udvaranje i Marijinu reakciju na njegove pokušaje Meštrović će osim na papiru zabilježiti i u kamenu – motiv goluba i golubice nalazi se i u predvorju glavne oltarne kapele Marijine grobnice, koju je Meštrović izgradio. Iza Meštrovića su također ostala dva Marijina portreta. Ukoliko usporedimo reljef s početka teksta koji se nalazi na pročelju tarace Vile Banac s njegovim portretom rađenim u Rimu 1912. uočava se poprilična sličnost. Prikaz žene na cavtatskom reljefu donekle je nezgrapniji, te se čak nameće pitanje je li to uistinu Meštrovićevo djelo. No, čak ukoliko i prihvatimo pretpostavku kako je reljef djelo nekog nepoznatog autora, očito je kako se prilikom izrade nepoznati umjetnik koristio Meštrovićevim portretom iz Rima kao predloškom. Sam reljef morao je nastati 1928., ili nakon te godine, budući je vila tada bila izgrađena. Očito je Božo Banac dao izraditi reljef kao trajni spomen na svoju suprugu, i tako očuvati uspomenu na nju u gradu koji je Marija iznimno voljela. Stoga, iako nije sigurno tko je autor reljefa, danas nam je reljef ipak podsjetnik na burnu ljubav koja nadilazi pitanja autorstva, iako je ova ljubav našla svoj izraz i svjedočanstvo budućim vremenima upravo preko umjetnosti i rada umjetnika.
Fotografija: Božo Lasić