Vaše vijesti

ISKUSTVA S DUBROVAČKOM BOLNICOM ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’

Dubrovačka bolnica, županijska bolnica, bolnica sv. Vlaho, Medarevo, sve su to nazivi za bolnicu koja je sve samo ne i bolnica u službi bolesnika. Bolnica je to gdje bolestan čovjek nema što tražit, a onaj manje bolestan iz nje iziđe potpuno lišen i psihičkog i fizičkog zdravlja. Žalosno, ali istinito.

Pisat ću o svome iskustvu u toj bolnici, s posebnim osvrtom na famozni Očni odjel. Lanjske godine trebale su mi očale za gledanje Tv i krenula sam u taj ‘pohod’ neznajući što me čeka. Da ne pođem u dugo, samo ću nabrojiti da sam morala obići 7 lokacija, što ambulanta što kancelarija, dok sam konačno došla do očala. Pitanje: je li to izvedivo jednom bolesniku ili starijem čovjeku? Ja mislim da nije. Netko će reći nije krivo osoblje, nego državna administracija, birokracija i papirologija, ali ima tu i puno ljudskog faktora, loše organizacije, manjka empatije i ljubaznosti, dolaženja u amblante ‘s noge na nogu’, kašnjenja, sjedanja ‘u prazno’ jer se primaju samo oni pacijenti što su naručeni prije pet mjeseci ako do tada ostanu živi i nitko drugi nemože ući, sve je pod ključima.
Čovjek u takvoj sredini ne može steći povjerenje niti nadu za ozdravljenje, pa je prisiljen tražiti način kako sebi pomoći, jer zaključak, a i opći dojam je taj je da se u toj i takvoj bolnici ne može dobiti adekvatna pomoć i izlječenje. I naravno,tu pomoć sam našla, ali u Zagrebu, jer očni odjel u dubrovačkoj bolnici pruža samo najosnovnije sluge u oftalmologiji, na razini seoske ambulante, nema čak niti OCT aparata neophodnog za postavljanje dijagnoza u okulistici! Čovjek se pita kako uopće radu? Svojevremeno sam pitala bivšeg ravnatelja bolnice gosp. Bazdana zašto očni odjel nema tog aparata, a odgovor je bio da ODJEL to nikad nije niti tražio?
Ove godine, 9. 2., nakon operacije u Zagrebu trebalo mi je radi kontrole baš taj dan samo izmjeriti očni tlak. Dvoumila sam da li otići u bolnicu ili privatno, obzirom na prošla iskustva, ali kako se radi o sitnoj intervenciji, odlučila sam otići u bolnicu. To je tek bila neviđena i nezaboravna avantura u 6 faza. Puhala je bura i prvo sam trebala otići na (1) hitnu pomoć da mi daju uputnicu za tzv. ‘hitnu očnu ambulantu’. S tom uputnicom idete u glavnu zgradu bolnice do (2) tzv. prijemne očne kancelarije, kroz hodnike gdje vam treba i vodič, ali i skafander kako bi se obranili od vjetra i zime koja je vladala u hodnicima ‘bolnice’. Ti isti hodnici zapravosu i čekaonice za pacijente, ali bez stolica i grijanja. Pacijenti tu sjede na propuhu, smrzavaju se i čekaju beskonačno u totalnom neznanju kad će biti primljeni. Pošto sam imala vodiča i predala uputnicu, skrenuli su me dalje hodicima u (3) tzv. hitnu očnu ambulantu. Na vratima je pisalo radno vrijeme od 9, tada je već bilo 9 i 20, pacijenti su već čekali na nogama, jer stolica nema, vjetar puše a grijanja nema, sigurno je bilo oko nule. Oko 9 i po ukazala se dežurna doktorica, ovlaš bacila pogled da pacijente i usporenim tempom ušla u ambulantu, da bi nakon 15 minuta počela i raditi (nije preša). E kad sam konačno došla na red i rekla što mi treba, ispostavilo se da aparat za mjerenje očnog tlaka i ‘nije baš precizan’, pa bi ona savjetovala da to obavim u ambulanti za (4) glaukom. Opet sam krenula vjetrovitim hodnicima do četvrte destinacije, gdje je bio najveći propuh jer su vrata od hodnika slomljena. Dugo je trebalo dok je sestra otvorila vrata i konstatirala kako moram opet u kancelariju za prijem (ispred je bila hrpa pacijenata) da bi se uputnica preusmjerila iz jedne ambulante u drugu (5).Poslije toga (tko izdrži) bi ispred ambulanteza glaukom (6) trebao još ne zna se koliko čekat na vjetrometini, jer ‘prednost imaju naručeni’, pa iako njih u momentu nema, isto ih se čeka i nikoga se ne prima. Nakon svega ovoga zaključila sam da je sve to ‘nemoguća misija’, smrzla sam se, propuhala, iznervirala i kao takva ne bih mogla niti dobit vjerodostojan nalaz očnog tlaka, pa sam napustila ‘bojišnicu’ sa čvrstim uvjerenjem kako tamo više nikad neću tražiti pomoć.
Uvjerena sam da ovo nije samo moje iskustvo. Ušla sam u bolnicu zdrava, za skoro 2 sata nijesam uspjela ništa obaviti, ali zato ne mogu bit sigurna da se sutra neću probuditi bolesna od silnoga propuha i hladnoće kojoj sam bila izložena kroz bolničke hodnike. Ne znam kako sadašnji ravnatelj bolnice može uopće govoriti o bilo kakvoj kvaliteti bolničkih usluga jer ono što ta bolnica nudi nije niti za životinje a kamoli za ljude. Nijesam se išla žaliti ravnatelju jer to je sve zapravo njegov obraz, a pošto izgleda da je on s njim zadovoljan, svaka rasprava bi bila gubitak vremena. Jedino bi se možda bila ugrijala u njegovoj kancelariji…

Dr. Dorina Mitić-Šoša

 

Stavovi i mišljenja u rubrici ‘Vaše vijesti’ ne izražavaju nužno uredničku politiku redakcije portala dulist.hr, već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora.

Pročitajte još

STRAŠNO! Naš sugrađanin se iskrcao iz taksija i propao u otvorenu kunetu

Dulist

UŽIVO SA STRADUNA Čitateljica: ‘Što sve nećemo vidjeti. Čovjek je prođirao bez gaća’

Dulist

NEUGODNO ISKUSTVO ČITATELJICE U BUTIZI Pršutu je istekao rok prije mjesec dana. Nastavili su ga prodavat’ i nakon mog upozorenja

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija