20 godina poslije

Haaški opis napada na Srđ

Upućivanje trojice ministara iz Vlade RH u Dubrovnik 4. prosinca 1991. godine svjedoči kako je državni vrh ozbiljno shvatio težinu stanja na ovom području. Prije dolaska brodom u okruženi Dubrovnik, ministri su u Splitu pregovarali s JNA o prestanku sukoba i njenom povlačenju iz ovog grada.

Odmah po dolasku, upriličen je sastanak s gradonačelnikom Perom Poljanićem i predsjednikom Kriznog štaba Općine Dubrovnik Željkom Šikićem, kojem su nazočili pripadnici promatračke misije EZ, a ministar Davorin Rudolf je istog dana preko oficira za vezu JNA Sofronija Jeremića dogovorio početak pregovora 5. prosinca u Cavtatu.
Nasuprot kasnijim tvrdnjama o napadu 6. prosinca, po kojim JNA prvo poriče bilo kakav napad na Grad, a potom ga proglašava „incidentom“ koji je izazvao svojim samovoljnim postupanjem kapetan Vladimir Kovačević-Rambo, tijek događaja govori potpuno suprotno.
 
PREGOVORI U CAVTATU
 
Da je sam vrh JNA, u sklopu razmatranja općeg stanja u svjetlu ranije potpisanog sporazuma u Ženevi o bezuvjetnom prekidu vatre i povlačenju snaga JNA iz Hrvatske, sudjelovao u donošenju plana napada potvrđuje sastanak General štaba JNA u Beogradu, održan 3. prosinca 1991. godine. Na njemu je general Pavle Strugar zadužen za vođenje pregovora s hrvatskim ministrima u Dubrovniku, što je prenio na zapovjednika 9. Vojno Pomorskog Sektora Boka, admirala Miodraga Jokića.
 

Miodrag Jokić je u Hagu svjedočio kako je na putu za postizanje cjelovitog sporazuma o prekidu vatre ostalo samo jedno neriješeno pitanje. Međutim, je i dalje tražena evakuacija i razoružanje dubrovačkih branitelja, a o tome da JNA nije ni na trenutak odustala od zauzimanja Grada najbolje govori sastanak održan istog dana u Kuparima na kojem je prihvaćen plan napada na Srđ

Na suđenju pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, sam tijek pregovora u Cavtatu i napredak u iznalaženju rješenja prikazan je puno uspješnijim nego što je stvarno bio. Jokić je, želeći umanjiti svoju krivicu, svjedočio kako je na putu za postizanje cjelovitog sporazuma o prekidu vatre ostalo samo jedno neriješeno pitanje vezano za kontrolu uplovljavanja brodova u grušku luku. Međutim, stvarnog napretka nije bilo, budući je i dalje tražena evakuacija i razoružanje dubrovačkih branitelja. O tome da JNA nije ni na trenutak odustala od zauzimanja Grada najbolje govori sastanak, održan u popodnevnim satima istoga dana u Kuparima, na kome su bili nazočni kbb Milan Zec, načelnik Štaba 9. VPS, potpukovnik Žarković, pomoćnik komandanta za moral, potpukovnik Stamenov, komandant 107. OAG, kapetan Kovačević, komandant 3/472. mtbr, te potpukovnik Jovanović, tog dana postavljen za komandanta 3/5 mtbr umjesto majora Srboljuba Zdravkovića. Tu je prihvaćen plan napada na Srđ koji je predložio kapetan Vladimir Kovačević. Prevladalo je vjerovanje kako bi zauzimanje tvrđave na Srđu prisililo predstavnike hrvatske Vlade na potpis dugo očekivane predaje Dubrovnika, prije stupanja na snagu, za 12 sati 6. prosinca dogovorenog primirja. Za sagledavanje ozbiljnosti planiranja konačnog osvajanja Dubrovnika iznimno su važna istodobno pokrenuta napadna djelovanja na stonskoj bojišnici u kojima je neprijatelj izbio na same prilaze Malom Stonu i zauzeo crtu Konštari-Zamaslina.

U procesu protiv Pavla Strugara sudu u Hagu su predočeni i brojni lažni izvještaji i dokumenti, kao i izvodi iz ratnog dnevnika 9. VPS u kojima se navodi kako je napad 6. prosinca otpočeo kapetan Kovačević odgovarajući na ranije „provokacije“ hrvatskih branitelja u kojima je ranjeno nekoliko njegovih vojnika od kojih je jedan smrtno stradao. Nastojeći obmanuti javnost i događaje tog dana prikazati u potpuno drugačijem svjetlu, admiral Jokić je bez ikakvog objašnjenja smijenio i tek postavljenog potpukovnika Jovanovića.
 
OPIS TEMELJEM SVJEDOČENJA
 
Materijali haškog suda, i pored nerazumljivo blagih presuda Strugaru i Jokiću, sadrže iznimno zanimljiv i detaljan opis samog napada 6. prosinca. Temeljem brojnih svjedočenja Pretresno vijeće je utvrdilo da je napad na tvrđavu Imperijal otpočeo u 5 sati i 50 minuta 6. prosinca 1991. godine otvaranjem topničke vatre. Nešto ranije, pod okriljem mraka prema Srđu su krenuli pripadnici 3. bataljona 472. mtbr – Trebinje. Iz pravca Strinčjere krenula je grupa od oko 25 vojnika koju je vodio poručnik Zoran Lemal, poznat dubrovačkim braniteljima iz dana napada na Brgat, a iz pravca Bosanke prema Srđu je napredovala grupa poručnika Pešića. Obje grupe pratili su i pružali im topničku potporu tenkovi T-55. Pored tenkova, topničku potporu neprijatelju pružale su baterije minobacača 82 mm i 120 mm iz sastava 3/472. mtbr smještene na Brgatu, Uskoplju i Ivanici i protiv-oklopna četa kapetana Nešića smještena na Žarkovici, koja je u svom naoružanju imala 6 bestrzajnih topova 82 mm, 6 protu-oklopnih raketnih bacača sa samonavođenjem 9 K 11 (maljutke), jedan minobacač, top ZIS 76 mm, jedan tenk T-55 i protuzrakoplovni top 20/3 mm. U pripremi i kasnijem izvođenju napada na Grad sudjelovala je i minobacačka baterija 3/5 mtbr s Osojnika. Premda je za napad planirana i potpora haubica 130 mm iz sastava 107. OAG, smještenih u blizini zračne luke Čilipi, one tog dana nisu borbeno djelovale.
Nešto prije 8 sati ujutro poručnik Lemal je bio 600 metara od tvrđave Imeprijal, a izjavio je kako mu je do tada poginuo jedan vojnik i oštećen tenk iz potpore, te ga je morao povući izvan dometa branitelja odakle je nastavio pucati po Srđu. Grupa poručnika Pešića istodobno je stigla do same tvrđave i upustila se u borbu prsa u prsa s braniteljima. Nakon tridesetak minuta, poručnik Pešić je ranjen od ručne bombe, te ga je zamijenio vodnik M. Tuka, a potom kapetan Stojanović.
 
POVLAČENJE NEPRIJATELJA
 
Usprkos herojskom otporu, branitelji su se morali povući u unutarnje prizemne prostore Fort Imperiala. Uz dubrovačke, tvrđavu su tog dana branili i pripadnici 9. bojne HOS-a, pod zapovjedništvom legendarnog Ivana Perkušića-Barbe. Budući su bili u bezizlaznom položaju, a nestajalo im je i streljiva, bili su primorani tražiti od Zapovjedništva obrane pomoć branitelja iz Grada. Stoga je Zapovjednik Nojko Marinović izdao Zapovijed za otvaranje vatre iz svog raspoloživog topništva po samoj tvrđavi i njenoj okolici. Prema svjedočenju poručnika Lemala i kapetana Stojanovića topnička vatra se pojačavala, te su trpeći značajne gubitke morali tražiti pomoć snaga svoje topničke potpore koja je izostala. Neposredno potom, južnom padinom Srđa u pomoć okruženim braniteljima kreću pripadnici dubrovačke specijalne policije. Kada je postalo jasno da je plan o zauzimanju Srđa i tvrđave propao, oko 14 sati vojnicima JNA, čijih je pet pripadnika poginulo i sedam ranjeno, dopušteno je da počnu s povlačenjem. Neprijateljska topnička vatra, koja je od 7 sati ujutro bez prestanka razarala Grad, bila je usmjerena na sve njegove dijelove, a posebno na zaštićenu povijesnu jezgru. Prema riječima jednog od svjedoka, vojnika JNA sa Žarkovice, tijekom ovog napada ispaljeno je više od 100 raketa „maljutki“ koje su padale po Pločama, staroj gradskoj luci i povijesnoj jezgri.
 
 
PRILOG
Djelovanje PZT 20/3, zapovjednika Milana Jejine, po tvrđavi Imperijal 6. prosinca
 
 
 

Pročitajte još

Imotski sokolovi

Varina Jurica Turk

Brojne ratne žrtve

Varina Jurica Turk

Istina – dug prema povijesti

Varina Jurica Turk

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija