Ovo jaje cvijeta dva, primi ga na dar! – jedna je od brojnih poruka koje je gospođa Ljube Obšivač zapisala na svojim penganim jajima ove, ali i prethodnih godina. Vješta ruka i puno mašte, uz ‘urođenu’ kreativnost, recept su za još jednu uspješnu preduskršnju tradicionalnu priču. Priču koju je rado podijelila s nama, a mi je zapisali u ugodnom razgovoru u njenom stanu na Brašini.
Ima još puno brojnih poruka, primjerice: ‘Ovo jaje na dar ide, da ga crne oči vide!’, ‘Ovo jaje na ružice, sretan Uskrs djevojčice!’ ili jedno veselo – ‘Ovo jaje snijela žaba, da daruje zeta baba!’.
– Puno je poruka, osim tradicionalnih, tu su i vesele, humoristične poruke, kao ova zadnja koju ste zapisali. Bitno je da su sve u dobrom duhu – napominje nam gospođa Ljube. Sve što je naučila, naučila je od svoje mame koja je preminula prije dvije godine, u svom 97. ljetu.
– Te zadnje godine smo i pengale i plele pome zajedno. Ona je pravila križiće i plela samnom. Živjela je samnom zadnjih sedam godina života. Sve me je naučila – s ponosom će gospođa Ljube, pokazujući i nošnju koju je dobila u nasljedstvo. O tome ćemo pričati – čim opengamo koje jaje.
‘Nemoj kupovati, stižu domaća!’
Čini se kako je neizostavno pitanje za sve one koji se bave ovom tradicijom – odakle nabavljaju jaja?
– Domaća, vjerovali ili ne, slavonska! Imamo prijatelje u jednom selu kraj Vinkovaca koji uzgajaju koke. Prijateljica mi je poslala čak 200 komada, i rekla: ‘Nemoj kupovati, stižu domaća!’. Slavonska jaja imaju malo čvršću koru, a i veća su, pa je lakše raditi na njima – otkriva nam eto, i tu zanimljivost gospođa Ljube.
– Uz tople poruke, šare su ‘standardne uskrsne’ – a potezi bakjačicom kratki, brzi i vješti.
– Danas puno žena penga s penicom, a mi nikako nismo pengali s njome. Uvijek smo pengali bakjačicom, premda i ja u zadnje vrijeme, kad pišem, uzmem penicu. Ljepše ispadne, tanja je. Doduše, malo je i do ruke. A i moraš biti atento. Vosak je vreo, a vi morate biti pribrani i misliti samo na to, da nema nikog kod vas i da mislite samo na šare i ideje koje ćete prenijeti – ističe dok u ruci drži jedno, ali vrijedno jaje i pali plin. Tko god penga, penga na sebi svojstven način, no treba do ‘konačnog proizvoda’ doći. U tome joj, uz spomenute bakjačicu i penicu, pomažu i drugi alati. I baš ovdje kreativnost dolazi do maksimuma.
Genijalna improvizacija
– Pogledajte ovu moju tećicu. Napravim ju od paštete, a muž napravi žicu okolo da mogu držati. Nije vruće, ne brinite! Baš mi je to zgodno za staviti na plin. Doduše, plin zna biti prejak pa sam ja sebi pripremila i mali rešo. Njega znam i stavit u skute i brzinski opengat – dodaje kroz veliki osmijeh. Nezgoda ima, ako se žuri dok penga. Ali, kaže, ništa strašno. Iako voli sama raditi, u miru, ipak obožava kad se taj mir prekine na sasvim poseban način. Ponos – ne skriva!
– Kad mi dođu unučice i kad hoću da samnom pengaju, koncentracija mi je na tisuću pa onda još na sto! A veseli me što hoće pengati i zanima ih. Ma morate ih pustiti i morate ih učiti. Kako će djeca naučiti ako ih ne pustite? One malo to ‘zašvrljaju’ onako, po njihovom, a mi veliki svake godine obavezno opituramo i njihova jaja. Ta sreća je neizmjerna – zaključuje gospođa Ljube Obšivač, dok završavamo naš razgovor o tradiciji preduskršnjeg doba. Ona će i dalje smišljati i pengati svoje mustre i šare, a mi ćemo se, kao vjerujemo i vi, dragi čitateji, diviti ljepoti prenesenoj na ova malena ‘slikarska platna’ – na pengana jaja.
Pjeva u zboru u Svetoga Ilara i uživa u svakom danu
Šesnaest godina pjevala sam u Mihajla, a kad smo prešli ovdje, na Brašinu, išla sam jedno vrijeme tamo na zbor. Ljeti je relativno lako, ali zimi je nezgodno ići dva puta tjedno pa sam se ‘prebacila’ tu, u Ilara. Volim zbor i pjevanje, a posebno druženje – ističe nam gospođa Ljube Obšivač. Inače je doista jako kreativna, čuva djecu, penga, plete pomice…
– To me drži i volim to, kad se čovjek opusti i ne radi ništa, onda radi psiha, odnosno čovjek se nađe razmišljati i onome što bi trebalo i onome što ne bi trebalo. Ovako kad se ‘opteretiš’, bude bolje. Moja mati bi mi rekla: ‘Kad ti je najteže, uputi se u baštinu, naradi se i vrati se kao da ništa nije bilo!’. Kauč i televizija čovjeka ‘zavežu’. Ja je takoreć ne palim, doduše svako jutro upalim svoj mali tranzistor. Kava, pa idemo ‘po kući’ i što treba napraviti. Muž malo gleda TV, utakmice, kako je sportski tip. Ipak je igrao u GOŠK-a! – smije se naša kreativka.
– Rado i šijem, svojim curama sam za Festu sašila nošnju. Njihova stara baba im je, od 90 godina, ručno sašila nošnju, a ja sam im ove godine sašila novu jer je ona bila kratka, mala – s ponosom priča o još jednoj vještini koju zna.
Raskoš nošnje uz turizam nekad i sad
Ovo je marama moje mame kad je bila cura – pokazuje nam gospođa Ljube – a ovo je nošnja kad sam ja bila cura! – dodaje s ponosom.
– Kod nas u Trnovici bio je dobro razvijen seoski turizam. Atlas je vozio svaki dan, jutri i popodne, ture po pet, šest autobusa. Moja mama bi u kominu kuhala menestru, a gosti i svi mi bi na onim štapima pekli pancetu. Menestra bi bila s pancetom, suhim mesom… A prije toga u ponudi sir, smokve, rakija, umbul i patate na ploške ispod sača ili kako se kod nas reče – ispod sasije. Na gumnu se balao linđo i otud su te nošnje i ‘žica za tradiciju’. Mati mi je složila ovu kotulu – ovi ogrnjač i ovi ubrusac oko vrata su materini kad je ona bila cura. Košulu mi je sašila i kamižolicu te ova dole skuta – s ponosom govori naša čuvarica tradicije.