Već su me bezbroj puta pitali jesam li za golf i svima sam ispričala jednaku priču, pa ću sad i vama. Vjerojatno bih bila ZA da nisam kao jedna od sudionica prije tri godine bila na studijskom putovanju u Portugalu u organizaciji Razvoja Golf.
Tamo se sve posložilo, postalo jasno. Zašto? Pokazali su nam tri modela golfskog biznisa. Najprije onoga samo s terenima, vrhunskim terenima, profesionalnim igračima i samo jednim smještajnim objektom, popularno zvanim Golf Club. I kako to funkcionira? Organizirani su charteri iz Engleske, Škotske, Irske i tamo se stalno igra, jer se o golfu razmišlja isključivo kao o cijenjenom sportu i rekreaciji. Zarada je neupitna. Vezana je za golf, ali i prošlost samog resorta jer je Le Méridien Penina Golf & Resort prvo i najstarije igralište u pokrajini Algarve izgrađeno još 1965. godine.
Onda smo krenuli do Pine Cliff Resort. Onog što ga često uspoređuju sa Srđem. Naš golf park trebao bi, barem tako predstavljaju, nalikovati na Pine Cliff, obiteljsko odmaralište s popratnim sadržajem – golfom. Naravno, jedna je razlika. Ogromna. Ispod litica nema Grada, samo pogled u bespuće Atlantika.
I doista je izazov stati na liticu i (pokušati) prebaciti lopticu na drugu stranu, između vas je ogromna provalija, međutim tamo nema onih istinskih ljubitelja golfa. Njima to nije neki izazov. Tamo dolaze golferi pozeri, ali i gomila bakica koje dane provode drijemajući u ljuljačkama ispod borova. Ma sve to nije bitno, Pine Cliff je jedno ogromno apartmansko naselje s načičkanim apartmanima, hotelom i nekolicinom vila. Sve je tako veliko i prilično zgužvano, a prostire se hektarima. Gdje su tu igrališta? Ma ima ih… Travica raste oko svakog apartmana.
I onda za kraj, pokazali su nam i treći, neuspjeli model apartmanizacije (kao da Pine Cliff nije bila apartmanizacija!?). Ne sjećam se više imena tog kompleksa koji zbog preizgrađenosti i čudne arhitekture, što ne dolikuje tome podneblju, nije zaživio. U tom trenutku, pa tako i danas, jedino o čemu razmišljam je ta tanka nit koja dijeli razum od bezdana pohlepe. Toliko smo puta slušali o mjeri, o onoj dubrovačkoj mjeri, no kad krene gradnja, tko će biti taj krojač koji će sve postaviti u optimalne gabarite? Država? Kako da ne. Pitanje koje je ostalo neodgovoreno je koliko će se još državne zemlje dodijeliti/prodati golferima…
I da, na Srđu će se graditi apartmansko naselje. Grad poviše mog Grada. Jesmo li spremni dočekati nove susjede koji će u jednom trenutku vjerojatno početi ravnati našom sudbinom? Najprije će im se vlasti dodvoriti izgradnjom visokovrijednog infrastrukturnog sustava potrebnog kako bi gore imali lagodan život. Kad sve to bude izgrađeno, ti naši budući susjedi stvorit će si jedan svoj zatvoreni svijet. Svijet kapitala. Golf će biti samo startna EPP priča, ma zapravo paravan.
I da, ako me opet pitate jesam li za golf bit ću jasna. Jesam, golf nam može donijeti dodatnu vrijednost. Srđ treba oplemeniti, no Srđu se ne događa projekt golfa. Događa mu se aparmanizacija. I jedino ispravno pitanje koje se treba postaviti je – jeste li za apartmanizaciju na Srđu. Na to odgovor ne može biti jednostavniji. Ne!
I da, za kraj. Nimalo ne podržavam način na koji su dubrovački aktivisti proteklih mjeseci provodili kampanju. Zamjeram im agresivnost prema novinarima, i njihov pokušaj diktiranja o čemu bismo trebali pisati. Nije to dubrovačka anda. Da se njih pitalo po medijima bi se pisalo isključivo protiv golfa. Ali uvijek postoji i druga strana, zar ne? Baš širokogrudni stavovi, no njima na dušu. Uostalom, svo ovo vrijeme, osim kontre, nismo čuli mišljenje aktivista za što je to Srđ pogodan. Da ostane goli krš? Da ga konzerviramo za buduće generacije?
Adio Vam