Odmah da kažem – Jedi, moli, voli jedan mi je od najdražih romana. Naravno, ima onih hoh-čitača koji smatraju da ništa osim Dostojevskog ne smije imati titulu “naj”, ali definitivno nas za to nije briga. Taj sam roman pročitala sigurno 3-4 puta (ne Dostojevskog, njega sam 2), a svaki od njih donio je nove neke samospoznaje, ovisno u kojem sam raspoloženju bila.
Gilbert je napisala hit, pa kad je došao Grad djevojaka, nisam žurila po nju od straha da me ne razočara. Nešto kao J.K. Rowling i Prijevremeni izbori.
Da ne duljim, prošli tjedan sam konačno popustila pred samom sobom, pa evo – Grad djevojaka.
Smještena u razdoblje od 1940. pa nadalje, radnja romana opisuje američko društvo, a posebno NYC u vrijeme kada je zemlja bila podijeljena na one koji su smatrali da SAD treba ući u Drugi svjetski rat i one koji su bili žestoko protiv. U cijeloj toj zbrci postojalo je mjesto u kojem se život odvijao po posve drugim pravilima.
Teatar Ljiljan svaku je večer postavljao predstave sa zabavljačicama koje su snagom svojih peta razbijale monotoni život stanovnika radničke četvrti. U njemu se pilo, jelo, živjelo, radilo i stvaralo, potpuno odvojeno od stvarnosti, ili usprkos stvarnosti. Čitajući roman, čujete zvukove pucanja starih cijevi, vidite čestice prašine kako se odižu sa stolica u gledalištu i osjećate snažne parfeme izvođača, a okus je potpuno u znaku lošeg gina.
U taj je kaos došetala Vivian Morris, nećakinja vlasnice Ljiljana, otkrivajući novi svijet potpuno različit od onoga u kojem je odrasla. Izbačena je s koledža, pa su roditelji jednostavno odlučili da je najbolja opcija da ode od kuće, da ne bude podsjetnik na propale nade koje su u nju polagali.
„Ljudi će ti reći da ne potratiš mladost na zabavu, ali oni griješe. Mladost je nenadoknadivo blago, a jedina poštovanja vrijedna stvar koju je moguće učiniti s nenadoknadivim blagom jest potratiti ga. Stoga učini jedinu pravu stvar sa svojom mladošću, Vivian – profućkaj je.“
Vješta krojačica Vivian uskoro je pronašla društvo među zabavljačicama, a to je rezultiralo potpuno novim karakterom, neumornim izlascima i pomalo nećudorednim ponašanjem. U svemu tome, upoznaje čitavu plejadu sjajno opisanih likova od kojih svaki pridonosi duhu vremena. Važno je naglasiti da je djelo napisano kao ispovijed „stare“ Vivian, dajući nam uvid u emocionalno sazrijevanje i žensku emancipaciju, utjelovljene u središnjem liku romana.
Vivian priča priču žene koja je u okovima društvenog morala, koji je postojao samo na papiru. Govori o vremenu (u kojem smo i dalje!) gdje je moral jasno određen, ali potpuno nejednak za žene i muškarce. Ono što je muškarcu tek loša uspomena, ženi je stigma cijeli život.
„Bilo kako bilo, u nekom trenutku svog života žena se naprosto umori od toga da se stalno stidi same sebe. Nakon toga slobodna je postati ona koja uistinu jest“.
Ako bih donosila sud o ovom romanu, onda bi to išlo ovako: Pomalo dosadan uvod koji polako otkriva male tajne Ljiljana i tajnu duboke ženskosti. Prelazak u zanimljivo i važno dolazi neočekivano. Prije nego što uopće shvatiš što se događa, Elizabeth Gilbert ponovno je napisala dobru knjigu. Doći će i Signatura svih stvari na red.
O kolumnistici:
U meni spavaju dvije duše. Jedna je posvuda, aktivna, radi, druži se, ide na kulturna događanja i ne može bez ljudi koje voli. Druga živi među policama knjiga i mogla bi tako do kraja svojih dana. Ponekad se nađemo na sredini pa to ispadne jedna sretna koincidencija.
Ivana Grkeš, predsjednica OMH Dubrovnik