Bolest mog supruga počela je prije deset godina. Nakon operacije prostate dobio je moždani udar i išao na magnetsku rezonancu. Tada su otkrili da ima Alzheimer, da mu odumire moždana kora. Promjene su bile velike na početku. Mijenjao se, bio je agresivan. Ništa mu nije valjalo. Niti što se skuhalo, a sve bi htio da mu se odmah da, bio bi nervozan. Optuživao me oko svačega. Smirio se, ali je bolest napredovala. Uvijek ponavlja ista pitanja, vraća se u prošlost i 50 godina unatrag. Treba se uvijek uskladiti s pričom, nekad morate i lagati. Prije smo puno šetali, sad on to ne može. Po kući ide do banje. Čim prijeđe u drugu prostoriju ili izađe vani, odmah se izgubi. Brinem se o njemu, brijem ga, oblačim, sve što treba. Kao o djetetu od godinu i pol dana. Prije sam se bojala biti sama s njim, nisam uhvatila ritam. Nekad staneš pred zid i nema dalje. Imam kći i sina koji mi pomažu, omoguće mi da izađem i prošetam. Bila sam članica udruge u Zagrebu pa su mi rekli da postoji udruga i u Dubrovniku. Jako puno mi vrijedi udruga DUSAB. Da nije bilo udruge, ne znam kako bih dalje.
DUSAB Ljubica Tolja: Nekad staneš pred zid i nema dalje
