Aktualno

DUBROVČANIN JASMIN ŽUSTRA Status branitelja znači mi istinu. Spreman sam ići i do Strasbourga

Jasmin Zustra 4

Moj ratni put započeo je 14. stude­nog 1991. Prijavio sam se u dubrovački Ured za obranu, a oni su me poslali da se javim na punkt koji je bio na Jadran­skoj magistrali. Kako nisam bio vojno sposoban, imao sam namjeru barem pomoći nositi hranu i municiju brani­teljima na Srđu ili u okolici gdje su bili na položaju – priča za DuList Dubrov­čanin Jasmin Žustra kojem unatoč višestrukim naporima njega pa i čitave njegove obitelji te obraćanja nadlež­nim tijelima niti 29 godina nakon nije priznat status hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu. O njegovoj priči itekako se već pisalo u lokalnim medi­jima, međutim, nažalost uzaludno. I sam je 2017. namjeravao odustati od svega kad mu je na kućnu adresu u veljači ove godine stigao dopis iz Ministarstva obrane Republike Hrvat­ske kojim mu se poručuje kako mu je novim Zakonom o hrvatskim branite­ljima iz Domovinskom rata ponovno omogućeno utvrđivanje statusa koji je Žustri svih ovih desetljeća uskraćen.
Jasmin Zustra 23
Imao je 17 godina
— Ispočetka nas je bilo oko četiri ili pet ‘deva’. Imao sam onda 17 i po godina. Među nama je bio i Simon Joksić kojemu su status priznali, a meni ne. Nisam bio protiv toga, ali osjećam se povrijeđen jer meni nisu. Imam čak uspomenu, sačuvanu snimku pje­sme koju su mi branitelji sa Srđa za 18. rođendan 7. travnja 1992. naručili na Radiju Dubrovnik ‘Nu me, nu me i nu moje glave’. Bio sam im drag. Bili smo svi k’o jedno. Mnogi su se bunili jer nisam primao plaću. Pokušao sam to riješiti sa zapovjednikom. Tri puta sam s njim razgovarao, ali on je tvrdio da to nije istina. Kao ‘deva’ djelovao sam do 24. travnja 1992. kada sam slo­mio nogu. Poskliznuo sam se kad sam silazio niz serpentine od Srđa. Pošle su mi tetive pa sam hitno morao na operaciju. Oporavak je duže potrajao. U to se JNA povukla na položaje izvan Grada pa za mene više nije bilo potrebe – iznosi Žustra.
Ljudi koji svjedoče njemu u prilog, kaže nam pokazujući kopije izjava, ne nedostaje. Čitav Grad, tvrdi, zna gdje je bio tih zlosretnih dana kada je Dubrov­nik proživljavao do tada neviđenu agresiju. U Domovinski rat, priča, kre­nuo je iz jasne želje da pomogne svojim sugrađanima. Kad je vidio što proživ­ljava Vukovar, bio je odlučan da se isto ne ponovi u njegovom gradu. Stvarala se država koju bez obzira na to što se prema njemu nije ophodila kako je očekivao, još uvijek voli. Kad je obukao uniformu, bio je silno ponosan na sebe. Osjećao je snagu i neustrašivost, danas, komentira, možda bi situacija bila drukčija. Često se našao u opasnosti po život od nepri­jateljskih snajpera i granata. Pomagao je 1992. i nositi ranjene. Zbog toga, među ostalim, izuzetno mu je krivo jer nje­govo ime nije evidentirano u registru branitelja. Žalbu protiv odluke Područ­nog odjela za poslove obrane Split već je nekoliko puta, ističe Žustra, uložio.
Jasmin Zustra
‘Zašto me Split ignorira?’
— Sve fotografije i svjedočanstva govore u prilog tome da sam ja bio tih godina na Srđu. Ne znam zašto me Split igno­rira. Moj otac je uložio toliko novaca u putovanja za Split i Zagreb. Plaćao je za kopiranje dokumenata i slao ih na različite adrese. Kucao je na sva vrata. Cijelo ovo vrijeme borio se protiv nepravde koja mi je učinjena, ali je nedavno obolio od šećera. Odu­stao je i više se nije htio petljati. Status branitelja znači mi puno u životu. On znači istinu. Ne tražim novce. Želim imati taj papir. Star sam više, imam 48 godina. Danas-sutra ako budem imao obitelj volio bih da mi dijete zna tko mu je bio otac. To je bila i velika želja moje majke. Strahovala je sve to vri­jeme za moj život – dodaje naš sugo­vornik. Unatoč tome što nema želju da se materijalno ‘osigura’, priznaje, mirovina branitelja Domovinskog rata mu ne bi bila na odmet. S ocem i bra­tom živi skromno u istom stanu.
— Imam invalidninu jer sam jako kratkovidan. Takav sam se rodio. Oči sam operirao tri puta. 1994. dobio sam rješenje da nisam radno sposoban. Naslijedio sam mirovinu od pokojne majke, ali i tisuću kuna puno bi mi značilo. Barem donekle bi mogao pre­živjeti. Brat mi sezonski radi kao kono­bar, a otac dobiva mjesečno oko dvije tisuće kuna mirovine. Plaća i kredit, zdravstveno osiguranje, a ja mu pomo­gnem pa nekad skupljam boce. Ljudi me zazovu da im izbacim smeće ili nešto prenesem. Zaradim nešto sitno ili posudim. Prijatelji mi pomognu jer sam dobar i pošten. Volim učiniti sva­kome – iskreno poručuje. Upravo na nagovor prijatelja odlučio se ponovno upustiti u borbu za njegovu ‘istinu’. Razgovarao je s odvjetnikom resor­nog ministarstva koji ga je uputio kako dalje. Trenutno je postupak u fazi pri­kupljanja izjava svjedoka. Kad se oni ispitaju, stvar se, tumači, opet vraća na Split.
— Ne nadam se da će oni uvažiti moj zahtjev. Preostaje mi skupiti novce, uzeti odvjetnika i predati slučaj Europ­skom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Ovo već traje predugo i sramota me što se to meni događa. Svaki put kad se bliži obljetnica pa i evo dok s vama razgo­varam, teško mi je. Kad vidim da su ljudi koji su sjedali u uredima i nikad nisu bili na prvoj liniji bojišnice dobili sta­tus, osjećam se ponižen i potišten. Nisam borbeno djelovao, ali bio sam tamo. Nosio hranu i municiju. Sve što mi je bilo nare­đeno, odradio sam ja i mnogi drugi – zaklju­čuje Dubrovčanin Jasmin Žustra. Preostaje mu još jednom stisnuti zube i vje­rovati kako će današnja garnitura vlasti imati više razumijevanja za sudbine poput njegove – sudbine maloljetnih branitelja koji nisu oklijevali u trenutku kad su nerijetki bježali ‘gla­vom bez obzira’ život staviti na raspolaganje Domovini.

Foto: Privatna arhiva

Iz tiskanog izdanja DuLista od 6. listopada 2021.

Pročitajte još

STANJE NA IZVORIŠTU JE STABILNO Vodovod šalje dodatne cisterne u Zaton, Vrbicu i Štikovicu

Dulist

SIGURNOST U PROMETU I PLAVI TAKSI APELIRAJU ‘Ako piješ ne vozi, samo nazovi’

Dulist

I danas stižu cisterne, neugodni mirisi i dalje u dijelu vodoopskrbne mreže

Dulist