Moj ratni put započeo je 14. studenog 1991. Prijavio sam se u dubrovački Ured za obranu, a oni su me poslali da se javim na punkt koji je bio na Jadranskoj magistrali. Kako nisam bio vojno sposoban, imao sam namjeru barem pomoći nositi hranu i municiju braniteljima na Srđu ili u okolici gdje su bili na položaju – priča za DuList Dubrovčanin Jasmin Žustra kojem unatoč višestrukim naporima njega pa i čitave njegove obitelji te obraćanja nadležnim tijelima niti 29 godina nakon nije priznat status hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu. O njegovoj priči itekako se već pisalo u lokalnim medijima, međutim, nažalost uzaludno. I sam je 2017. namjeravao odustati od svega kad mu je na kućnu adresu u veljači ove godine stigao dopis iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske kojim mu se poručuje kako mu je novim Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskom rata ponovno omogućeno utvrđivanje statusa koji je Žustri svih ovih desetljeća uskraćen.
Imao je 17 godina
— Ispočetka nas je bilo oko četiri ili pet ‘deva’. Imao sam onda 17 i po godina. Među nama je bio i Simon Joksić kojemu su status priznali, a meni ne. Nisam bio protiv toga, ali osjećam se povrijeđen jer meni nisu. Imam čak uspomenu, sačuvanu snimku pjesme koju su mi branitelji sa Srđa za 18. rođendan 7. travnja 1992. naručili na Radiju Dubrovnik ‘Nu me, nu me i nu moje glave’. Bio sam im drag. Bili smo svi k’o jedno. Mnogi su se bunili jer nisam primao plaću. Pokušao sam to riješiti sa zapovjednikom. Tri puta sam s njim razgovarao, ali on je tvrdio da to nije istina. Kao ‘deva’ djelovao sam do 24. travnja 1992. kada sam slomio nogu. Poskliznuo sam se kad sam silazio niz serpentine od Srđa. Pošle su mi tetive pa sam hitno morao na operaciju. Oporavak je duže potrajao. U to se JNA povukla na položaje izvan Grada pa za mene više nije bilo potrebe – iznosi Žustra.
Ljudi koji svjedoče njemu u prilog, kaže nam pokazujući kopije izjava, ne nedostaje. Čitav Grad, tvrdi, zna gdje je bio tih zlosretnih dana kada je Dubrovnik proživljavao do tada neviđenu agresiju. U Domovinski rat, priča, krenuo je iz jasne želje da pomogne svojim sugrađanima. Kad je vidio što proživljava Vukovar, bio je odlučan da se isto ne ponovi u njegovom gradu. Stvarala se država koju bez obzira na to što se prema njemu nije ophodila kako je očekivao, još uvijek voli. Kad je obukao uniformu, bio je silno ponosan na sebe. Osjećao je snagu i neustrašivost, danas, komentira, možda bi situacija bila drukčija. Često se našao u opasnosti po život od neprijateljskih snajpera i granata. Pomagao je 1992. i nositi ranjene. Zbog toga, među ostalim, izuzetno mu je krivo jer njegovo ime nije evidentirano u registru branitelja. Žalbu protiv odluke Područnog odjela za poslove obrane Split već je nekoliko puta, ističe Žustra, uložio.
‘Zašto me Split ignorira?’
— Sve fotografije i svjedočanstva govore u prilog tome da sam ja bio tih godina na Srđu. Ne znam zašto me Split ignorira. Moj otac je uložio toliko novaca u putovanja za Split i Zagreb. Plaćao je za kopiranje dokumenata i slao ih na različite adrese. Kucao je na sva vrata. Cijelo ovo vrijeme borio se protiv nepravde koja mi je učinjena, ali je nedavno obolio od šećera. Odustao je i više se nije htio petljati. Status branitelja znači mi puno u životu. On znači istinu. Ne tražim novce. Želim imati taj papir. Star sam više, imam 48 godina. Danas-sutra ako budem imao obitelj volio bih da mi dijete zna tko mu je bio otac. To je bila i velika želja moje majke. Strahovala je sve to vrijeme za moj život – dodaje naš sugovornik. Unatoč tome što nema želju da se materijalno ‘osigura’, priznaje, mirovina branitelja Domovinskog rata mu ne bi bila na odmet. S ocem i bratom živi skromno u istom stanu.
— Imam invalidninu jer sam jako kratkovidan. Takav sam se rodio. Oči sam operirao tri puta. 1994. dobio sam rješenje da nisam radno sposoban. Naslijedio sam mirovinu od pokojne majke, ali i tisuću kuna puno bi mi značilo. Barem donekle bi mogao preživjeti. Brat mi sezonski radi kao konobar, a otac dobiva mjesečno oko dvije tisuće kuna mirovine. Plaća i kredit, zdravstveno osiguranje, a ja mu pomognem pa nekad skupljam boce. Ljudi me zazovu da im izbacim smeće ili nešto prenesem. Zaradim nešto sitno ili posudim. Prijatelji mi pomognu jer sam dobar i pošten. Volim učiniti svakome – iskreno poručuje. Upravo na nagovor prijatelja odlučio se ponovno upustiti u borbu za njegovu ‘istinu’. Razgovarao je s odvjetnikom resornog ministarstva koji ga je uputio kako dalje. Trenutno je postupak u fazi prikupljanja izjava svjedoka. Kad se oni ispitaju, stvar se, tumači, opet vraća na Split.
— Ne nadam se da će oni uvažiti moj zahtjev. Preostaje mi skupiti novce, uzeti odvjetnika i predati slučaj Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Ovo već traje predugo i sramota me što se to meni događa. Svaki put kad se bliži obljetnica pa i evo dok s vama razgovaram, teško mi je. Kad vidim da su ljudi koji su sjedali u uredima i nikad nisu bili na prvoj liniji bojišnice dobili status, osjećam se ponižen i potišten. Nisam borbeno djelovao, ali bio sam tamo. Nosio hranu i municiju. Sve što mi je bilo naređeno, odradio sam ja i mnogi drugi – zaključuje Dubrovčanin Jasmin Žustra. Preostaje mu još jednom stisnuti zube i vjerovati kako će današnja garnitura vlasti imati više razumijevanja za sudbine poput njegove – sudbine maloljetnih branitelja koji nisu oklijevali u trenutku kad su nerijetki bježali ‘glavom bez obzira’ život staviti na raspolaganje Domovini.
Foto: Privatna arhiva
Iz tiskanog izdanja DuLista od 6. listopada 2021.