Lukša Đuraš, poznat i pod umjetničkim imenom Lucas, nedavno je objavio novu pjesmu i spot, pa je time i rado pristao biti dio rubrike Dubrovčani izvan Grada. O glazbi, ljubavi prema gradu, albumu prvijencu… Pa od samih početaka, ispričao nam je svoj životni put!
—Rodio sam se u Dubrovniku. Tada, kao dijete, nisam puno znao ni pravio razliku između dijelova grada. Kao beba i mali dječak prošao sam sa roditeljima podstanarstvo, u Gružu, Lapadu, na Konalu… Otac s Konala, majka iz Župe dubrovačke, snalazili smo se kao i sve ostale radničke obitelji iz tog vremena, kad je otac bio glava kuće i radio i po dva posla da prehrani obitelj. Stalno smo se kao podstanari selili iz jednog dijela grada u drugi, dok otac i majka nisu konačno kupili zemlju u Župi dubrovačkoj i krenuli svoj mukotrpni put izgradnje obiteljske kuće, koja taman kad je bila skoro gotova, doživi sudbinu ostalih u ratnom vihoru i budući da se našla u okupiranom dijelu, ostane spaljena do temelja – prisjetio se svojih životnih, ne baš laganih početaka Lucas. Nedostaje li mu Grad, s obzirom da sad živi i radi u Zagrebu?
Evo me doma…
– Život me, rekao bih, neplanirano vukao na sve strane svijeta i jednostavno vas baca kao u ringu, a vi se stalno nadate da će sad zazvoniti ono zvonce za kraj runde i da ćete se vratit doma. Zato se često vraćam, kad god za to imam priliku, jer doma je zaista doma; I kako idu oni stihovi u pjesmi: ‘Evo me doma, bolje volje sam odmah…’. Grad mi nedostaje, jako, kad god nisam u njemu… Bar mi se uvijek čini da se u mom gradu nešto lijepo događa i da sad, u tom trenutku kad sam negdje drugo, propuštam nešto lijepo, propuštam nešto vrijedno, propuštam sve. Drže me te neke sretne slike iz djetinjstva, mladosti i Grad uvijek u sebi volim nositi kao takav, kakav je nekad bio. Kao čist, plemenit, Bogom dan kutak za život, za obitelj, za prijatelje. Nikada ga, kad sam negdje drugo, ne volim vidjeti u svjetlu kakav je danas, jer nema nažalost više u njemu pjesme, dječjih razigranih glasova, glazbe uživo sa svakog kantuna… Nisam nikakav nostalgičar, ali bojim se da smo se pretvorili u jedan veliki ‘servis grad’ za goste, da oni zapravo uživaju u njemu, a ne mi. Kao da je taj kamen koji stoljećima tu stoji izgubio dušu, a imao je veliku, veliku dušu i zato nam svima i nedostaje kad odemo iz njega i otisnemo se u svijet. Znam da je surova realnost da živimo od turizma i za turizam, ali mislim da se svi skupa moramo dobro zamisliti što i kako dalje i naći neku pravu mjeru, jer ljeti taj grad koji svi toliko volimo, kao da nije naš grad, a zimi kad sve utihne i ostane pusto, pretvara se u ‘grad duhova’ i moramo nešto mjenjati da se život u njega vrati punim sjajem i kvalitetom života ljudi koji su dio ovog grada – otvorio je odmah na početku razgovora dušu naš sugovornik. Pričamo o njemu, o glazbenim počecima. Dio obitelji Đuraš je također muzikalan!
Znatiželjno sam promatrao klavir
—Teško je reći da je zapravo cijela obitelj bila muzikalna. Možda to zapravo više ispada sada tako, nego što je to doista bilo tako kada sam ja bio dijete. Otac je krasno pjevao 1. tenor i često se znao sa svojim prijateljima ‘zavući’ u trijem Kneževog dvora, pod Sponzu i neki sličan akustični prostor, gdje su kao amaterska klapa, usudio bih se reći, zvučali poput pravih profesionalaca i znali održati prave male koncerte i svojim a capella izvođenjem pobrati gromoglasni aplauz i oduševljenje zateknute publike. Moram reći da je otac zaista bio toliko dobar lirski 1. tenor da su ga tada tražili i molili da pjeva u zboru Libertas. Međutim, rekao bih, kako mu život to nije dozvoljavao, zbog velikih obveza oko posla i obitelji, nažalost se nikada toga nije prihvatio, a često i dan danas zna reći kako mu je to izrazito žao – kaže nam Lucas uz napomenu kako vjeruje da su tu negdje kroz njegovu dječju glavu ‘prostrujale prve note, prvi zvuci i interes za glazbu’.
—Bio sam zaista mali kad su moji roditelji u posjetu jednoj uglednoj dubrovačkoj obitelji sjedali i razgovarali dok sam ja kao znatiželjno dijete u čudu promatrao veliki crni klavir i nisam se odvajao od njega. Nije bilo veće sreće kad su mi ga otvorili i rekli da smijem sjesti i probati. Naravno da tada još nisam imao pojma o glazbi i sviranju, ali bili su to prvi znaci mojim roditeljima i na nagovor prijatelja odlučili su me upisati u tada muzičku školu Luka Sorkočević u Dubrovniku. U osnovnoj školi već sam krenuo s prvim taktovima, nastupima – dodaje nam Lucas. Prvo je tu bila, kaže ‘čuvena melodika’, potom harmonika, klavir, bubnjevi i udaraljke pa i solo pjevanje i truba u gradskoj limenoj glazbi.
—No, vrlo brzo su doznali da sam u muzičkoj školi na udaraljkama, pa su mi trubu, koju je bilo lako nositi na nastupe, zamijenili s velikim Ludwig dobošem kojeg nije bilo nimalo lako nositi (smijeh)! Moram priznati da se i dan danas naježim kad se sjetim kako smo znali budnicama marširati kroz grad i kako se ulicama prolamao zvuk naših doboša koji su predvodili orkestar gradske limene glazbe. Tako da sam vrlo rano u djetinjstvu počeo pohađati paralelno dvije škole, a to se produžilo i kroz srednju, gdje sam paralelno išao upravno-pravnu i srednju muzičku školu – priča nam dalje svoje anegdote iz prvih glazbenih voda.
—Iako nagovaran od profesora da nastavim dalje s glazbenom akademijom, nisam sebe vidio kao profesora u glazbenoj školi koji djecu podučava u klasičnoj glazbi i silno se trudi odsvirati neko teško zadano djelo, koje je netko prije mene već toliko dobro odsvirao, a da ne pričamo tek o onome tko ga je komponirao… Tako da me moja glazbena filozofija, a i životni put odveo u neke drugačije glazbene vode i neke modernije glazbene trendove. Počeo sam kao klavijaturist i vokal svirati s mnogim lokalnim odličnim sastavima iz tog vremena i tako od starijih kolega, budući sam uvijek u bendu bio najmlađi, dosta toga naučio i počeo stjecati vrijedna iskustva. Možda bih od svih bendova najviše izdvojio jedan u kojem sam se najduže zadržao i u to vrijeme najviše iskustva stekao. Bio je to legendarni ‘Modul 5’. Poslije njih su već krenule neke turneje s estradnim zvijezdama, uz koje sam kao klavijaturist i pjevač s pratećim bendom sudjelovao na mnogim koncertima i nastupima – priča nam dalje Lucas. Dalje postaje sve zanimljivije.
Od Olivera do Meri i Jasne
—Iza toga su krenuli nastupi po Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, gdje sam svirao i turneje s domaćim estradnim zvijezdama, pa tako pratio zaista rekao bih skoro svih; od pokojnog i dragog nam Olivera Dragojevića, Tedija Spalata, Matka Jelavića, Zdravka Škendera, pokojnog Jasmina Stavrosa, Mladena Grdovića, Zlatka Pejakovića, Meri Cetinić, Jasne Zlokić, Doris Dragović, i da ne nabrajam sad dalje, pa do Thompsona i Đuke Čajića, Dražena Zečića, Marijana Bana, Daleke Obale i tako dalje i tako dalje. No, isto tako sam svirao sa stranim glazbenicima i stranim bendovima gdje sam stekao ogromno iskustvo i vrhunski stupanj profesionalnosti, pa sam onda uz sve to nekako spontano krenuo pisati glazbu i tekstove za druge izvođače, a potom uz ohrabrenje glazbenih kolega i za sebe, te tako krenuo kao kantautor i izvođač – reći će nam dalje naš vrijedni glazbenik. Vraća se na muzikalnost u obitelji…
—Kako sam i rekao, s početka je to bio samo moj otac, a onda su mi se poslije pridružili i moja sestra, koja je bila izvrstan učenik klavira i izvrstan klasičar, te također išla i u baletnu školu, te njen suprug, Stijepo Gleđ Markos, sjajan tenor svjetskog glasa, s kojim često rado zasviram, zapjevam i surađujem. No nažalost, nije nam se pridružio i moj mlađi brat, koji je na nagovor roditelja krenuo u muzičku školu, ali vrlo brzo i odustao jer nije imao neku preveliku želju za to. Kao i mom ocu, žao mu je danas da je to tako i da može vratiti vrijeme rado bi to promijenio – iskreno će Lucas. Nastavljamo pričati o djetinjstvu i lijepim anegdotama.
—Puno je lijepih uspomena, događaja i anegdota iz tog vremena. Možda bih mogao izdvojiti jednu koje se uvijek tako rado sjetim… Bio sam negdje u srednjoj školi i upravo u muzičkoj školi Luka Sorkočević, pripremao se za sat klavira i vježbao u jednoj od učionica… Svi profesori su nam zaista bili dragi, neki malo više strogi, neki malo manje, no svi sjajni pedagozi i odgajatelji s istom namjerom da postanemo dobri i kvalitetni ljudi i dobri muzičari. U to vrijeme nisu svi profesori baš blagonaklono gledali na neke od nas koji smo krenuli malo modernijim trendovima i stazama izvan nastave i muzičke škole, pa su često što u šali, što u zbilji, znali reći da zloupotrebljavamo znanje klavira i ostalih instrumenata za modernu glazbu i moderan pristup glazbi, jer ipak smo mi svi u muzičkoj školi tada bili klasičari. Kako su razredi, odnosno učionice bile s duplim tapiciranim vratima, da buka ne bi probijala na hodnike i smetala ostalim profesorima i učenicima, dok sam vježbao klavir, iz klasike sam krenuo u neki lagani jazz, pa zatim u neke improvizacije i potpuno se udaljio od klasične glazbe, meni je u jednom trenutku u sobu ušao profesor Radovan Stanić. Već sam se pripremio na ‘jezikovu juhu’, no on mi je mahnuo samo da nastavim to što sviram, sjeo za drugi klavir pored mene i krenuli smo s takvom improvizacijom da smo poneseni i zaneseni vrlo brzo iz piano pianissimo, stigli u forte fortissimo, pa nas nisu spasila ni dupla tapicirana vrata, te se na vratima okupio veliki broj znatiželjnih glava i pogleda, što profesora, što učenika… Poslije toga me profesor Stanić svako malo opskrbljivao notama i udžbenicima koje niste mogli naći u redovnom školskom programu! – prisjetio se i jedne zaista lijepe anegdote. Lukša Đuraš dugo je živio i izvan Hrvatske, putovao po svijetu…
Povratak u Grad
—Život vas jednostavno natjera u otvaranje nekih novih prozora, nekih novih poglavlja. Kada se sad čovjek osvrne iza sebe i pogleda, možda se na neke takve životne izlete i korake nikada ne bih odlučio, ili bar imao hrabrosti odlučiti. Ali tada ne razmišljate, nego samo plivate kako vas rijeka nosi, jer život je zaista poput jedne brze rijeke koja vas većinom svog toka baca posvuda i ne da vam ni trenutka predaha. Tek na momente se smiri i mislite; sad sam miran i siguran, a onda krenu novi brzaci i vodopadi pa vas tako nastavi tući i bacati sve do samog ušća… Živio sam i radio izvan Hrvatske, na puno mjesta po Europi, a poslije u SAD-u i najviše i najduže u Kanadi koja mi je poslije Hrvatske i postala moja druga domovina. Uvijek su starije generacije govorile kako je život prije bio težak i kako sada nije ni blizu tako teško. No, mogu reći da sam zaista sve to prošao i često sam znao, što bi se reklo – sa zadnjim novčićem u džepu donositi odluku poput iskoristiti ga za prijevoz do grada i pronalazak posla ili ne riskirati nego kupiti nešto za pojesti, a zapravo je to možda i puno veći rizik. Jer život u zemlji gdje se stanovnici nekog grada broje u milijunima pa i desetcima milijuna, gdje ste poput jedne male pčele u košnici, gdje se u toj silnoj količini željeza, stakla i betona osjećate tako sićušno i nemoćno, gdje ste doista samo jedan broj, je sve samo ne jednostavan i lagodan. Možda je i to škola koju treba proći, iz koje ćete izaći puno jači i spremniji za život, škola za koju nećete dobiti nikakvo posebno priznanje ni diplomu, ali ako nju položite i preživite onda možete svugdje, onda imate pravo na nadu, na sve vaše snove – lirično će dalje naš sugovornik.
—Biste li se vratili u Grad za trajno? – iduće je naše pitanje Lucasu.
-Da, apsolutno. Možda već nesvjesno i činim prve korake ka tome. Dovukao sam svu svoju opremu, što studijsku, što scensku za live nastupe ovdje. Zapravo, iskreno i maštam o nekim lijepim i mirnim vremenima, možda bolje rečeno – o skladnim i boljim vremenima ovdje u svome rodnome gradu. Jer, uvijek kažem da ovaj grad može više, da može bolje.To je grad koji je u svojoj povijesti dao toliki broj velikih ljudi na svim poljima. Velikih književnika, umjetnika, slikara, glazbenika, glumaca, pa ako hoćete i sportaša i doktora i pomoraca i velikih povjesničara, znanstvenika, akademika i koga sve ne, ali prije svega velikih i dobrih ljudi koji su bili poznati po svojoj humanosti, mudrosti i plemenitosti. Trenutno sam jako tužan jer imam ponekad osjećaj u razgovoru s nekim ljudima iz ovog našeg grada, kao da su se svi predali, ili bar većina odavno odustala od svojih i snova i želja i kao da je ta neka nevidljiva crta i barijera ostala negdje na putu prema izlasku iz naše županije koja nam se prepriječila na putu i ubila nam svu nadu i žar za ambicioznost i uspjeh. Dat ću primjer samo, gdje se našim lokalnim glazbenicima ne daje apsolutno nikakva podrška, uvijek kažem čast izuzetcima, ali većina nema sluha za iste, pa su već mnogi sjajni glazbenici odustali od ikakvih izazova i vjere i u sebe, jer su uvjereni da se odavde apsolutno ništa ne može napraviti. Dok se druge glazbenike dovodi u grad i plaćaju ponekad i basnoslovne cifre za nastupe, u isto vrijeme naše se marginira i ne da im se nikakva šansa za preživljavanje i uspjeh. Pa tako i sam imam problem okupiti glazbenike iz našeg grada koji bi imali nadu, vjeru, ako hoćete i neki glazbeni entuzijazam, poletnost i snagu da zajedno napravimo nešto više, neki iskorak, jer uvijek kažem i to ću ponoviti, nismo ništa ni lošiji ni manje kvalitetni nego neki iz drugih gradova – upućuje i kritiku naš sugovornik, mada ističe za sebe da je ipak ‘optimist’. Nastavljamo u veselom duhu, upravo je izašla njegova nova pjesma i to pod okriljem njegove glazbene izdavačke kuće Menart.
—Radi se o pjesmi ‘Sjene’. U ovom životnom vihoru, u ovim teškim i čudnim vremenima gdje nas sve gazi, a problemi, teškoće, nedaće sustižu jedna za drugom i preplavljuju nas brzinom većom od zvuka i svjetlosti zajedno… Potrebno je tako malo da se na trenutak opustimo, udahnemo, jednom riječju živimo… Potrebna nam je humanost i ljubav. Dvoje ljudi, glazbenika, autora, aranžera i producenata, prije svega velikih prijatelja – a to smo mi, Simba i Lucas, na tren je zaustavilo vrijeme, ukazalo na probleme i nastale su ‘Sjene’. Pjesma je to koja je na prvu loptu ljubavna, kao uostalom i sve moje ostale pjesme koje će se nalaziti na albumu, no ova pjesma u sebi nosi jednu veću, dublju poruku koju se nadam da će slušatelji i gledatelji i prepoznati. To je poruka o jednoj našoj, usudio bih se reći – izgubljenosti, jednoj našoj otuđenosti gdje ni sami ne znamo što nam zapravo nosi budućnost. I u isto vrijeme dok nas sve oko nas svakodnevno nemilosrdno bombardira, dok i svjesno i u podsvijesti vidimo da nešto ide u krivom smjeru, jednostavno kao da nemamo snage sve to zaustaviti, stati na tren promisliti i okrenuti se nekim pravim vrijednostima i spasiti i sebe i druge, pa ako hoćete u konačnici i svijet. Smatram da je ljudima potrebno tako malo, samo ono osnovno, esencijalno, kao što sam već rekao – humanost i iznad svega ljubav. Iz te ljubavi, prave iskrene ljubavi, proizlazi svo dobro – priča nam u duhu svoje pjesme. Dakle, autori ‘Sjena’ su Siniša Reljić Simba i Lukša Đuraš Lucas, točnije koautori ove skladbe.
—A naš prijatelj, veliki glazbeni znalac i Porinom nagrađivani glazbenik i producent Leo Anđelković je ovu pjesmu svojim miksom i masterom doveo do punog sjaja. Po završetku ovog audio djela, naša ekipa prijatelja i nadasve dobrih i dragih ljudi koja se bavi video produkcijom je po preslušavanju ove skladbe i razumijevanja iste – odnosno poruke koju smo željeli prenijeti – počela je s traženjem prave lokacije za snimanje video spota, kako bi vizualnim dojmom doprinijeli i upotpunili atmosferu ove pjesme. Mislim da su u tome zaista i uspjeli, jer kada vaši cijenjeni čitatelji, preslušaju pjesmu, a potom i pregledaju video spot, dobit će jednu cjelinu, dobit će onu situaciju kada video nije ‘nadskočio’ pjesmu, nego je zapravo sastavni dio nje i u potpunosti pogađa i nagla – šava tu atmosferu koju smo željeli proizvesti samom pjesmom. Za video produkciju su bili zaduženi glavni i idejni vođa, te prvi snimatelj Siniša Uštulica, drugi snimatelj Igor šeler, te montažer Jadranko Begić – naglašava nam nešto detaljnije o svom novom djelu Lucas. Itekako bi ju volio, ali i sve ostale svoje pjesme koje će se naći na albumu prvijencu, izvesti u Dubrovniku.
—Volio bih izvoditi sve te skladbe u jednom intimnom gradskom ambijentu, na jednoj predivnoj vječnoj pozornici koja je sama po sebi već prirodno scenski postavljena, u našoj povijesnoj jezgri ili nekom od naših parkova kao što su Gradac ili Orsula. Svirao sam svugdje po svijetu i ako mogu birati, onda zaista ne postoji bolji, ljepši grad i bolja pozornica gdje vam je svaki kamen, svaki kantun, doslovno svaka ulica izvrsna kulisa i već postavljena scena, nego što je to naš prelijepi Dubrovnik. Nadam se da će mi netko uistinu i dati priliku za to u mom rodnom gradu, koji je ovdje već stoljećima jednako lijep, uvijek poseban i uvijek u svom punom sjaju – Lukša nam priča za kraj. Ima i poruku svima koji živimo i baštinimo Dubrovnik… ‘Čuvajmo ga jer svi ćemo mi jednog dana izgubiti životnu bitku s vremenom, s tom divljom, brzom rijekom koja nas vodi ka svom ušću i nas više neće biti, a on će ostati ovdje i poslije nas u svom punom sjaju, u svoj svojoj ljepoti i raskoši, u svoj tom veličini i miru.’
Iz tiskanog izdanja