[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Gospar Luko Hilje: Lijepo je za dva najdraža grada reći – idem doma!

Vrijeme u Zagrebu protječe brže nego u Gradu ili u Mrčevu. Dok sam bio zaposlen dan je naravno protje­cao radno i na neki način stalno u pokretu, bez previše sjedenja u uredu jer je distribucija električne energije takva vrsta posla koja zahtijeva stalni angažman. Vikendi su naravno rezer­virani za obitelj i prijatelje. Dobra stvar je, kad na studij dođete u Zagreb, što kroz to vrijeme upoznate mnoge ljude iz raznih krajeva, od kojih mnogi ostaju raditi i živjeti u Zagrebu. Tako se često susrećete sa znancima i kroz poslovne kontakte i inače – kaže nam naš ‘Dubrovčanin izvan Grada’ Luko Hilje. Gospar Luko rado je pristao biti dio naše rubrike, a nama je drago što je razgovor ‘s povodom’ – Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Zagrebu, čiji je gospar Luko predsjednik, organiziralo je proteklog tjedna druženje, sve kako bi ‘revitali­zirali’ aktivnosti, sastanke, druženja…

Naslovna: Festanjuli Ivana Bakija i Luko Hilje na misi u sv: Blaža na Kandeloru 2018.

Gospar Luko ispričat će nam svoj životni put. Rodio se na Mrčevu 1955. godine, gdje je završio prva četiri razreda, potom nastavio u Orašcu, da bi se za srednju i to Elektrotehničku, uputio u Grad. Iz Grada – u Zagreb. Otamo kreće njegov poslovni put.
— U Zagrebu sam diplomirao na elektrotehničkom fakultetu, a 1980. godine zaposlio sam se u Elektri Zagreb na poslovima projektiranja električnih mreža, trafostanica i javne rasvjete. Čitav radni vijek proveo sam u navedenoj tvrtki na različitim radnim mjestima. U mirovinu sam otišao 2021. godine s radnog mjesta rukovoditelja Odjela za zajedničke poslove. Inače Elektra Zagreb je najveće distribucijsko područje u Hrvatskoj; ima ih ukupno 21, a među njima je i dubrovački Elektrojug. Sama Elektra Zagreb isporučuje četvrtinu električne energije kupcima u Hrvatskoj, a preostale tri četvrtine ostalih 20 distribucija – naglasit će nam opisujući svoje radno mjesto gos­par Luko Hilje. ­

Spona Zagreba
Što znači imati ljude iz Grada i okolice, a koji su svoj život i djelovanje odlu­čili nastaviti u Zagrebu, vidio je, kaže, nakon oslobođenja dubrovačkog kraja 1992. godine.
— Tada se, zahvaljujući i lobiranju mnogih naših ljudi zaposlenih u HEP-u ili tvrtkama vezanim uz izgradnju elek­tričnih mreža i postrojenja, ekipe iz Elektre Zagreb pošle u Konavle obnav­ljati distribucijsku mrežu iako su sva­kodnevno bili izloženi Vučurevićevim granatama iz Hercegovine. Također se odmah pristupilo i obnovi trafosta­nice u Komolcu, a bez koje bi bila ugro­žena opskrba strujom Grada i okolice – naglašava nam dalje. Kao predsjednik Dubrovčanima važnog društva, često je na relaciji Dubrovnik-Zagreb. Za vrijeme dok je bio u radnom odnosu dolazio je najmanje tri do četiri puta u rodni kraj, s time da su, kaže, kao obitelj godišnje odmore provodili u Dubrovniku, Mrčevu i Konavlima.
— Supruga Stane je Konavoka i upo­znao sam je baš u Konavlima. Vjenčali smo se 6. lipnja 1982. godine u crkvi sv. Nikole u Čilipima. Kćeri Marija i Lucija rodile su se u Zagrebu gdje su završile i studij. Ostale su živjeti u Zagrebu, ali su na poseban način vezane za Grad, a zahvaljujući i tome što su im oba roditelja iz našega kraja. Unuci Niko i Lovro naravno dobiju slikovnice vezane uz povijest Dubrovnika, a koje im kupimo u knjižari na Stradunu! – s ponosom nam dalje pripovjeda.

Poklisar Dubrovnika
Čini mi se da ste da ste pravi poklisar Dubrovnika u Zagrebu. Na koji način još pronosite riječ o rodnom gradu u metropoli? – pitali smo ga dalje.
— Pronositi riječi o Gradu u Zagrebu zapravo i nije tako teško kad znate kazati što je Grad bio u prošlosti, kako to da je bio Republika i to ona koja je toliko dugo trajala. Kod sugovornika često osjetite i zavist i divljenje što dolazite iz takve sredine. Ali svi znaju što Dubrovnik znači i svijetu i Europi i Domovini. Sadašnja moja vezanost za Grad najviše se očituje kroz rad Druš­tva Dubrovčana i prijatelja Dubrovačke starine, čiji sam predsjednik od pro­sinca 2017. godine, a na izbornoj skup­štini u ožujku ove godine izabran sam na novi četverogodišnji mandat. Druš­tvo je osnovano još 1968. godine u vri­jeme dok sam ja polazio osnovnu školu u Orašcu – ističe nam jednu iznimnu zanimljivost. Društvo je, dakle, osno­vano davno – gospar Luko Hilje reći će da je Dubrovnik tada bio jako daleko.

-Znam kazati da je bio udaljeniji tada od Zagreba nego danas Amerika! Vrijeme radi svoje pa zapravo većina prvotnih članova Društva nije među živima. Novi Upravni odbor Društva organizirao je druženje Dubrovčana u Zagrebu baš protekli tjedan, 10. stude­nog, na koji se odazvao lijepi broj naših ljudi koji žive i rade u Zagrebu i koji su pokazali interes za rad Društva. Na taj način potaknut ćemo rad Društva sukladno novim vremenima – naglasit će nam dalje naš ‘Dubrovčanin izvan Grada’.

Na samom kraju pričat će nam o tome što znači ići doma.
— Lijepo je za dva najdraža grada reći idem doma. To je naš Grad kao rodni kraj, i Zagreb kao mjesto studiranja, rada i življenja. To je osjećaj kao da si stablo koje je lijepo, raste i ima korije­nje – to je rodni kraj, ima deblo i kra­snu krošnju – to je Zagreb. Tako da za ni jedno mjesto ne mogu reći da mi je manje ili više dom, manje ili više pri­raslo srcu. Sjećam se dobro matural­nog putovanja kroz više krajeva bivše države, a po dolasku u Zagreb razred­nik me je upitao, pomislivši da ću kao dobar đak vjerojatno nastaviti studij u Zagrebu, što mislim o Zagrebu. Tada sam mu rekao da ako ostanem živjeti doma, to će biti ili Dubrovnik ili Zagreb – zaključit će naš vedri i vrijedni sugo­vornik, gospar Luko Hilje.

KANDELORA U ZAGREBU
Misa zahvalnica
Svake godine, održava se misa zahvalnica za Dubrovčane i Janjevce u Zagrebu i to 2. veljače u zagrebačkoj župnoj crkvi Sve­toga Blaža. Tada festanjuo Druš­tva pozdravi prisutne Dubrovčane i ostale goste, prijatelje našega Grada. Župnik pročita pozdravne brzojave (uvijek je to i brzojav dubrovačkog biskupa) pristigle iz Grada i iz raznih dijelova svijeta gdje žive Dubrovčani i gdje se slavi blagdan našega parca sv. Vlaha. Slavlje uoči svete mise uvijek zapo­činje Himnom sv. Vlaha uz podi­zanje svečevog barjaka na jarbol postavljen samo za ovu prigodu.

POVIJEST DRUŠTVA
Kronika postojanja
Rad Društva Dubrovčana te način proslave svetog Vlaha u zagrebačkoj svečevoj crkvi sv. Blaža upo­znat ćemo kroz kroniku koju je gospar Luko sastavio za 54. broj Dubrovačkih horizonata u povodu polustoljetne obljetnice Društva. Kroniku nam je i – ustupio, a njene dijelove prenosimo ovdje.
Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Zagrebu osnovano je 8. svibnja 1968. godine kao podružnica Društva prijatelja dubrovačke starine u Dubrovniku. Od osnutka do danas Druš­tvo je okupilo nekoliko stotina članova, mlađih i starijih, različitih zanimanja i životnih pogleda, ali jedinstvenih u jednome, u ljubavi prema pitomom kraju koji nose u srcu. Društvo je tradicijski povezano s mladima iako ih u samome Društvu i njegovim aktivnostima nije nikada bilo puno. Posebno se to ogleda i u pomoći koje je Društvo pružilo pri organiziranju i osiguravanju uvjeta za redovito djelovanje Udruge studenata Dubrovnika Libertas (zagrebački studenti iz dubrovač­kog kraja), pa je Udruga dala posebnu zahvalnicu tadašnjem predsjedniku Društva, prof. Hrvoju Matiću, u listopadu 2009. godine.
U vrijeme agresije JNA i srpsko – crnogorskih agresorskih postrojbi na područje našega Grada i okolice Društvo je rad prilagodilo novonastalim okolnostima, ne prekidajući svoj rad, ali bez pro­slava s plesom i zabavom. Mnogi članovi Društva bili su aktivni kroz Fond sv. Vlaho, organizaciju konvoja Libertas, pomoći pri smještaju prognanika iz dubrovačkog kraja te su pomagali u povratku i obnovi nakon oslobađanja dragog nam zavičaja.

ZAPISI O KULTURI, ŽIVOTU, POVIJESTI GRADA
Dubrovački horizonti
Doprinos Društva povijesti, kulturi, životu Grada i posebnosti dubrovačkog kraja, vidljiv je u još jednoj aktivnosti, posebnoj među svim zavičajnim druš­tvima koja djeluju u Zagrebu, a to je da od 1969. godine društvo neprekidno izdaje časopis Dubrovački horizonti. Časopis izlazi u prosjeku jednom godiš­nje, a u svibnju 2018. godine izašao je kao dvobroj (52/53). Ovaj časopis želi od zaborava sačuvati dubrovački život u svem njegovu bogatstvu i raznoli­kosti, želi ustrajnim i predanim stručnim i znanstvenim pristupom korpusu Dubrovnika doprinijeti očuvanju i valoriziranju bogate dubrovačke kulturne i književne baštine. Samo izdavanje časopisa posebno je i zato što je Društvo Dubrovčana jedino zavičajno društvo u Zagrebu koje izdaje ovakav časopis.

Foto Luko Hilje / arhiva