Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] DARINKA ‘DADA’ GRBIĆ Zadovoljni smo životom u Kostariki, ali uvijek razmišljamo o povratku u Hrvatsku

U nas je pravo vječno, kostarikan­sko ljeto. Jako je vruće, trenutno je oko 35 stupnjeva Celzijevih, ali ja sam u zatvorenom, pod klimom tako da je ipak lakše preživjeti. Cijeli dan sam u online obavezama – od Zooma do Zooma, od Teamsa do Teamsa. Taman sam završila s jednom konferencijom koja je počela u 7 ujutro – priča nam kroz smijeh svoje jutro Cavtajka s dugogodišnjom kostarikanskom adre­som Darinka Grbić, od milja znana kao ‘Dada’. Nama je na prvu bilo čudno kako s konferencijom započinje već u 7 ujutro, no ova nam, po struci logo­pedica i neuropsihologica, objašnjava kako su Kostarikanci inače drugi u svi­jetu po ukupnom broju radnih sati u tjednu. Inače, ‘prvaci’ u toj kategoriji su – Japanci. Za nas je pronašla uru vremena kako bismo mogli razgova­rali o brojnim temama. Zapravo, ura vremena nam je bilo malo jer, radi se o ženi koja iza sebe ima veliku karijeru, među ostalim, dva doktorata, ‘brdo’ znanstvenih članaka, pionir je na brojnim poljima i što je najvažnije, svakodnevno ulaže u vlastito obrazo­vanje. Povrh svega, velika je radnica, kao i dobročiniteljica te njeguje vezu s Lijepom našom i promovira je što je moguće više u Kostariki. No, o svemu tome ćete saznati u idućim retcima. ­

Dosta hrvatskih iseljenika bolji je život pronašlo, primjerice, u Sje­dinjenim Američkim Državama, Kanadi ili Australiji. Stvarno rijetko čujemo kako se netko od njih odlu­čio odseliti u Kostariku. Kako ste Vi stigli u tu državu?

U Kostariku sam došla zbog ljubavi početkom 2000-ih. Moj suprug Đuro je inače rođen u Dubrovniku, a prve je godine života proveo u Cavtatu oda­kle je njegova majka, dok mu je otac Kostarikanac. Kad je napunio pet godina, preselili su se u očevu rodnu zemlju. No, on je godinama dolazio na ljetovanje na jug Hrvatske te smo se upoznali, dok smo još bili studenti. Nakon nekoliko vremena, počeli smo razmišljati hoćemo li ostati na europ­skom ili američkom teritoriju. Odluka je pala na Kostariku u kojoj smo pla­nirali živjeti neko vrijeme, ali na kraju smo tu skoro dva desetljeća! Svako malo bismo govorili: ‘Vraćamo se za pet godina’. Ali, situacija se nikako nije uspjela poklopiti, ni radi posla, ni radi ekonomske situacije u Hrvatskoj. To je zapravo priča svih nas iseljenika. Opet, planovi o povratku su uvijek prisutni i od toga ne odustajemo.

Kakav je život u Kostariki?

Mi smo zadovoljni životom u Kosta­riki. Postoje, naravno, dobre i loše stvari. Treba istaknuti kako su klasne razlike jako naglašene, no ne toliko kao u nekim dijelovima Južne i Srednje Amerike. Kostarika je zapravo među najrazvijenijim zemljama ovog pod­ručja, ali i među najsigurnijim. Tako­đer, imamo stabilnu političku situaciju. Ipak, postoje situacije u kojima možete vidjeti siromašne osobe i beskućnike na ulicama glavnog grada. S druge strane, volim reći kako je lijepo doći u Kostariku kao turist. Mi, koji živimo ovdje godinama, nismo uspjeli upoznati sve prirodne ljepote koje ova zemlja skriva. Svaki put kad negdje idemo, oduševimo se! Najbolje od svega je što svake godine možete ići na plažu. Mene je vazda u Dubrovniku budio šum mora. Nema ništa ljepše od toga, što je moje mišljenje i dan danas! Sada me u pet sati ujutro bude maj­muni i papagaji koji se nalaze na sta­blima u džungli kojom smo okruženi. Sjećam se kad sam jednom došla na fakultet, otvaram vrata predavaonice, a ispred mene – zmija. Nije to bio prvi takav susret, naviknula sam se kroz vrijeme, ali opet mi nije bilo svejedno. Tu su i škorpioni! Potrebno je paziti pa sam se tako naučila uvijek provjeriti i protresti robu prije nego što je obu­čem. Također, lincuni moraju biti svi­jetle boje jer ako su tamni, može doći do toga da se ne vidi škorpion!

Sigurno je potrebno uložiti snage i u stvaranje poslovnih te prijatelj­skih odnosa u posve novom okru­ženju. Kad govorimo o Kostarikan­cima – o kakvom narodu govorimo?

Ima jedna stara izreka koja kaže: ‘Budi ljubazan, da bi bio voljen’. To vam defi­nitivno važi za Kostarikance. Oni su jako ljubazan narod. Imala sam prilike putovati svijetom, obići razne države te upoznati različite kulture i narode. Zbog svega toga, definitivno mogu reći da su Kostarikanci posebno ljubazni. Uvijek su nasmijani i spremni pomoći, miroljubivi, pričljivi i veseli. U njih je vazda festa za festom. Nikad ne nedo­staje glazbe, i uvijek se bala. Nećete ih vidjeti da sjede i pjevaju, što meni itekako nedostaje, a na stolu mora biti dobre hrane i pića. Inače, jedno od najvećih iznenađenja za mene je bio ogroman i obilan doručak. U Hrvatskoj to nije slučaj, a ovdje je to ‘zakon’. Uz doručak je nezaobilazna kava, i to u velikoj kikari! To je dio kulture. I moram reći da se, unatoč američkom utjecaju, i dalje poštuje domaća hrana. U vrtićima i školama se jako pazi da te ujedno zdrava. prehrana bude tipična kostarikanska

Koliko Vam je bilo teško savladati jezik?

Kad smo doma, obavezno pričamo hrvatski jezik, no nekad se ‘prešaltamo’ na španjolski, a da toga uopće nismo svjesni. Toliko je to spontano. Kao što postoji ‘span-english’, spoj engleskog i španjolskog jezika, tako mi imamo ‘span-hrvatski’ (smijeh). S obzirom na moj posao logopeda, meni osobno nije bilo teško naučiti španjolski jer je moj glavni alat – jezik. Sjećam se da sam na samim počecima htjela usavršiti jezik kako bih mogla što prije početi raditi. Sjela sam i učila, od jutra do mraka. Toliko sam ga dobro naučila da sam se tijekom prve godine života u Kostariki zaposlila kao profesorica na fakultetu. Tada i započinje moja profesionalna karijera koju sam kroz sve godine života u Kostariki postepeno i gradila.

Vaš poslovni put zaista je impresi­van. Nekako se čini kao da nikad ne stajete i da uvijek imate nešto ‘novo u rukavu’, ne samo po pita­nju logopedije. Ali, možete li naše čitatelje upoznati kako je zapravo sve krenulo?

Zbog ratnih okolnosti, četvrti razred srednje škole završila sam u Zagrebu, u kojem sam i ostala te upisala ‘Logo­pediju’ na Sveučilištu u Zagrebu. To je bila moja prva opcija. Obožavala sam moje studentske dane u Zagrebu, no uvijek sam čekala praznike kako bih mogla ‘skoknuti’ do Grada. Nakon završetka fakulteta, radila sam godinu dana na Svetom Duhu. Nakon toga, kad sam došla u Kostariku, počela sam raditi na ‘Universidad Santa Paula’ gdje sam zapravo bila jedna od prvih profesora na smjeru ‘Logopedija’ koji dotad nije postojao. Bila sam sam na odsjeku za afaziologiju, a za koju sam se kasnije specijalizirala. Jedno vrijeme sam bila i voditeljica smjera. Nakon toga sam počela raditi u najve­ćoj bolnici u državi ‘Hospital México’ u San Joséu. Bila sam prvi logoped u povijesti Kostarike u navedenoj bolnici. U tom se razdoblju osnovalo i Društvo logopeda u Kostariki, gdje sam bila prva učlanjena osoba. Trebam ista­knuti da sam učlanjena i u Hrvatsko logopedsko društvo te sam upoznata sa svime što se događa. Trenutno radim u privatnoj bolnici ‘Hospital San Rafaél Arcángel’. Kao pacijente imam djecu do starih ljudi. Radim kao voditeljica za logopediju na Odjelu za rehabilita­ciju. Riječ je o neurološkim pacijen­tima koji su imali, primjerice, neke traume, rak ili moždani udar. U tijeku pandemije, na moj su odjel dolazili i pacijenti s teškim posljedicama pande­mije. To su demencija, kao i problemi s memorijom i glasom.

Imate i dva doktorata, svaka čast!

Tako je, imam doktorat iz logopedije, nakon koje sam završila i magisterij iz psihologije. Također, magistrirala sam neuroznanost i neuropsihologiju, a nakon toga sam obranila doktorat iz pedagoških znanosti. Stalno sam učila i stalno sam se usavršavala te to još uvijek i radim. Trenutno radim na ‘Universidad Nacional de Costa Rica’ koji je jedan od najvećih sveučilišta u državi. Predavam na nekoliko različi­tih smjerova, a prije nekoliko mjeseci postala sam voditeljica općeg smjera na fakultetu. Gdje god me trebaju, ja sam tu! Inače, na svim svojim preda­vanjima posebno približim činjenicu kako potječem iz Hrvatske. Kao pro­fesor s punim radnom vremenom, ne radim samo kao predavač, već radim i na istraživanjima, promociji knjiga te projektima. Jedan od projekata je pomaganje ugroženim društvima, a koji se provodi u suradnji profesora sa svih smjerova i studenata. Idemo među ostalim u indijanska sela u kojima učimo djecu čitati i pisati, a ljudima pomažemo razviti određene zanate. Isto tako, krajem prošle godine fakultet mi je ponudio usavršavanje, odnosno specijalizaciju na Harvardu, što sam i prihvatila, a za što mi je dodi­jeljena stipendija.

Imate li za sve vremena?

Jednom sam svome profesoru rekla: ‘Ajme da mi je imati vremena, što bih sve napravila’. Na to mi je rekao: ‘Nije problem vrijeme, problem smo mi’. Posebno pazim na organizaciju vre­mena te sve stignem napraviti. Sretna sam sa svime što radim. Profesija mi je fascinacija. Obožavam sve što radim i ne osjetim umor!

Osim svega navedenog, Vi radite puno na promociji Lijepe naše u Kostariki.

Hrvati u Kostariki su zaista malobrojni. S doseljavanjem u Kostariku, započeli su u vrijeme Austro-Ugarske tijekom nepovoljnih gospodarskih okolnosti. Treba istaknuti da je jedan od predsjed­nika Kostarike bio je Francisco Orlich. Njegovi baka i djed došli su iz Lijepe naše. No, on nije pričao hrvatski jezik, kao što ni ne priča većina ljudi hrvat­skog porijekla. U razgovoru s Bran­kom Bezić iz Matice iseljenika u Splitu, koja je zadužena za Latinsku Ameriku, došli smo do ideje o okupljanju ljudi u Kostariki koji imaju hrvatsko porijeklo kako bismo proslavili Dan državnosti. Dosta njih sam kontaktirala i javilo ih se pedesetak. Također, prije nekoliko godina ugostili smo Folklorni ansambl Linđo u Kostariki. Imali su turneju u različitim gradovima gdje su na viso­koj razini predstavili Hrvatsku. Čak su imali nastup u Nacionalnom kaza­lištu Kostarike (‘Teatro Nacional de Costa Rica’) u San Joséu, što dotad nije uspjelo nijednoj folklornoj grupi. Bilo je zaista prekrasno i jedna od najdražih uspomena.

Sudjelujete i u projektu međuna­rodne razmjene studenata na rela­ciji Kostarika-Hrvatska.

Razgovori oko ovog projekta stali su zbog pandemije koronavirusa. No, za nekoliko mjeseci će se početi primati prijedlozi, a moj prijedlog je već spre­man! Vidjet ćemo možemo li napraviti suradnju između Sveučilišta u Dubrov­niku i našeg ‘Universidad Nacional de Costa Rica’. Mislim da bi to bilo kori­sno za sve!

Kad ste posljednji put bili u Gradu? Je li Vam nedostaje?

Bila sam s obitelji u Hrvatskoj u 2018. godini. Naravno da mi fali Grad. Fali mi mama, društvo, rodbina, đir, more i – miris čempresa. Nema ga u Kostariki. Nadam se da ću ovo ljeto doći s obitelji.

SEDAMNAESTOGODIŠNJI SIN

Luka je ponosan hrvatskim porijeklom

Naš sin Luka ima 17 godina. Veliki je zaljubljenik u glazbu, kao što smo suprug i ja. Inače je usmjeren prema znanosti i jedan je od najboljih studenata. I divan je, kako ne – moj je sin (smijeh)! Jako je ponosan svojim hrvatskim porijeklom i velika mu je želja otići na studij u Hrvatsku.

Foto: Privatna arhiva

Iz tiskanog izdanja DuLista od 16. veljače 2022.

Pročitajte još

Ministarstvo odlučilo dokad će na snazi biti zamrznute cijene hrane

Dulist

Ususret Danu dubrovačkih branitelja premijerno prikazan film ‘Ljudi od mora’

Dulist

PLANIRATE PUTOVANJE? Radnici u prijevozu najavili štrajkove uoči blagdana

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija