Aktualno

DR. ANTUN CAR Pomorci s humanitarnih konvoja bili su glavni nositelji ‘linije života’ grada u okruženju

Usprkos policijskom satu i noćnoj pucnjavi po Gradu sa Srđa i Žarkovice, bijeli rasklimani fićo pokojne dr. sc. Ljubice Marić Radulović, prisjeća se za DuList dr. Antun Car, svaki put doveo bi ih do brodova u gruškoj luci koji su prevozili humanitarnu pomoć i izbjeglice. Tih ratnih mjeseci 1992. počevši od veljače zadali su si zadaću zabilježiti svjedočanstva pomoraca koji su plovili na Jadrolinijinoj Iliriji, Istri, Liburniji i Slaviji te su sudjelujući u humanitarnim konvojima bili, kako ističe dr. Car, glavni nositelji ‘linije života’ u gradu u neprijateljskom okruženju. Brodovi su uplovljavali u Gruž oko 16 sati, a razgovori s posadom su obavljani testom ili pojedinačno te su znali potrajati i do dva sata. On im je provjeravao krvni tlak te bi im napravio opći internistički pregled dok je dr. sc. Marić Radulović vršila psihološko testiranje.

— Kad je naše istraživanje počelo, već su prošli onu najtežu fazu. Do tada je evakuirano 19 tisuća ljudi iz Grada. Pomoraca je bilo oko 100, međutim njih 70 je prošlo ispitivanje. Preslušao bih ih u brodskom salonu, pogledao bih im osnovni neurološki status, popričao s njima i pitao ih koliko puše, piju te uzimaju li sedative. Dr. sc. Marić Radulović koristila je upitnike po Cornellu prema kojim je procjenjivala kako su se nosili sa stresom. Tu analizu je čak kasnije predstavila u Oxfordu za što je dobila i nagradu. Zajedno smo naš zaključak o stanju dubrovačkih prognanika koju smo odradili ranije iznijeli u Bruxellesu i tim poslali sliku u cijeli svijet. To je bila moja najveća satisfakcija – dati do znanjima svakome što su naši ljudi prošli – nastavlja dr. Car.

Dijagram rute brodova humanitarne pomoći

‘Prijetilo im se strijeljanjem…’

Njegov otac kao i muž kolegice dr. sc. Marić Radulović je bio pomorac, tumači naš sugovornik, i oduvijek su gajili posebnu simpatiju prema tom zvanju zbog čega su se na ovaj podvig i odlučili. Nažalost, napominje, nikad u potpunosti nije prikazano koliko su oni stradali. Pitanje je koliko je njih zbog proživljenog stresa prerano otišlo s ovog svijeta. Danas kada bilježimo 30 godina od početka nezapamćene agresije na naš kraj, mišljenja je, sazrelo je vrijeme da se i u medijima o njima progovori te im se oda dužno poštovanje zbog žrtve koje su prošli ploveći na ‘bijeloj floti’. Mnogi od odgovora koje je onda dobio na njegov upit koji im je bio najgori dan Domovinskog rata, govori dr. Antun Car, i danas mu odzvanjaju u sjećanju, a glasili su, među ostalim, ovako:

— ‘Kada mi se prijetilo strijeljanjem’; ‘Bio je to prvi susret našeg broda Ilirije s patrolnim brodom bivše JRM u Mjetskom kanalu. Uslijedio je pregled naših kabina od njihovih vojnika. To me je uznemirilo jer nije bilo nikakvog razloga da to prave. To njihovo provociranje i dosađivanje na jednom putničkom linijskom brodu koji povezuje naše gradove na moru’; ‘To je bilo prilikom uplovljavanja M/T Slavija u Lulu Gruž kad su na nas pucali s kopna iako smatram da su znali da nitko na brodu nema oružja da bi im uzvratio vatrom’; ‘Možda najstrašnije bilo je slušati zapomaganje Dubrovčana kojima nismo mogli izaći u susret na neki način, nego samo materijalno, što nije bilo dovoljno’ – čita ovaj dubrovački kardiolog, vidno potresen svjedočanstvima koje je svojedobno ispisao pisaćom mašinom.

blank
Bilješke dr. Antuna Cara o zdravstvenom stanju pomoraca

— Ono što nas je uvijek iznenađivalo u ovom istraživanju je što pomorci nisu pokazivali teške traume. Doduše, patili su od nesanice, upornih glavobolja, neobjašnjivih alergijskih reakcija i spastičkog bronhitisa. Želučane tegobe osjećao je velik broj i mnogi su spas tražili u pušenju, sedativima ili alkoholu. Većina ih je imala i visok krvni tlak. Gubitak teka je bila česta pojava. Mlađi su teže podnosili situaciju pa je jedan član posade spavao na najdonjoj razini broda, umjesto u svojoj kabini, i nakon što se JNA povukla, jer je bio u stalnom strahu od topničkoga napada na brod – priča dr. Car. Bombardiranja su bila učestala, međutim nisu lako odustajali od uplovljavanja u Grad. Jednom prilikom zaustavljeni su ispred kontrolne točke te im se dok su čekali dozvolu za ulazak čak sedam dana pokvarila humanitarna pomoć koju su nosili, zabilježio je.

Bili su kuhari, konobari, bolničarke, dadilje, čistačice

Dio su bacili u more, no nisu gubili nadu. Jedan od pomoraca sjećajući se studenog 1991. ispričao je kako su im predstavnici Armije obećali ukrcati na brod nekoliko tona vode, ali nisu ga održali, iznosi. Znali su da dubrovačkoj luci tisuće ljudi čekaju vodu koju nisu imali danima. ‘Vode? Vama ne treba vode’, odbrusio mu je jedan predstavnik Armije. Držali su svoje automatske puške na gotovs i nitko se nije smio kretati bez dozvole. Jednog člana posade su nazvali ‘ustašom’ i pomorci su znali kakva vrsta akcije može uslijediti nakon takvih riječi, prepričava dr. Antun Car. Prijetili su im će ih svih strijeljati. Da nije bilo promatračkog tima Europske zajednice, nije siguran kako bi se sve završilo. Vođa tima je tada nazivao Haag i konačno su dobili dozvolu Armije da nastave putovanje.

Psihološki test kojeg je dr. sc. Ljubica Marić Radulović davala ispitanicima

— U dubrovačkoj luci trebalo je donijeti tešku odluku: evakuirati samo 730 izbjeglica (brodski kapacitet putnika) ili sve izbjeglice natiskane u pristaništu koje su čekale evakuaciju. Zapovjednik broda je odlučio evakuirati maksimalni broj od 4300 izbjeglica. Samo ranjenici, bolesnici, stare osobe, trudnice i žene s malom djecom imali su dozvolu o napuštanju Dubrovnika. U sveopćoj gužvi oko 60 osoba se ukrcalo bez dozvole. Ja sam sam našao ‘dva slijepa putnika’ u zahodu. Smjestili smo izbjeglice u sve raspoložive prostore broda, a također i u garažu (koja je bila vrlo vruća i nezdrava zbog zaostalih plinova od goriva) – čita njegovo svjedočanstvo naš sugovornik. Na tom brodu dvoje djece s majkom bili su smješteni u kabinu intervjuiranog, otkriva dr. Car.

Trogodišnjak je bio dijabetičar i trebao je svakodnevno primati injekcije inzulina. Dao im je svoju večeru, a majka mi je tada rekla da nisu jeli mesa tri mjeseca, govori. Dvije bebe rodile su se za vrijeme tog putovanja što je i zapisano u brodski dnevnik. Da se putovanje nastavilo za dan ili dva, sigurno bi bilo još novorođenčadi. Kako mu je rekao onda pomorac, komentira dr. Antun Car, uz svoje redovne dužnosti, članovi posade Jadrolinijinih brodova su istovremeno bili i kuhari, konobari, bolničarke, dadilje, čistačice. Na uvjete rada nisu se žalili. Međusobno su se tješili i hrabrili. Bili su baš kao prognanici uvjereni da će se njihova agonija uskoro završiti i kako će se kad taj trenutak osvane vratiti svojim domovima.

Foto: Iva Dedo/Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Iz tiskanog izdanja DuLista od 3. studenog 2021.

Pročitajte još

OBAVIJEST ELEKTROJUGA Provjerite tko je u utorak i srijedu bez struje

Dulist

JAVLJAJU VATROGASCI Uklonjen odron na cesti poviše Šumeta

Dulist

FOTO/VIDEO Da vi niste hrabri bili, ne bi mi trobojnicu vili…

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija